Homilija na Nedjelju Božje Riječi 23.1.2022.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Nedjelju Božje Riječi i središnjem slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Bazilika sv. Kvirina, 23. siječnja 2022.

 

Draga braćo i sestre,

Danas imamo dvije veoma važna i lijepa razloga za slavlje: jedan je Nedjelja Božje Riječi, koju već treću godinu slavimo po odredbi pape Franje, a drugi je razlog molitva za jedinstvo kršćana.

Što se tiče nedjelje Božje Riječi za nas u Sisačkoj biskupiji ona je osobito važna jer smo čitavu ovu pastoralnu godinu u kojoj se nalazimo posvetili Božjoj Riječi. I današnja čitanja govore nam o veličini i važnosti Božje Riječi.

Tako prvo čitanje iz Knjige Nehemijine (Neh 8,2-4a.5-6.8-10) kazuje kako su pobožni Židovi, nakon povratka iz Babilona gdje su bili u sužanjstvu, na ruševinama jeruzalemskog Hrama čitali i slušali Knjigu Zakona. I Nehemija im je morao reći: „Ne tugujte, ne plačite!« jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. I još im reče Nehemija: »Pođite… ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer radost Gospodnja vaša je jakost.«

Kada se Riječ Božja sluša srcem, ona dodiruje našu nutrinu, ona nas zahvaća tako da čitav čovjek sudjeluje u tom događaju: i Riječ Božja rađa pokajanjem, obraćenjem… Kažu da je sv. Igancije Lojolski plakao svaki dan, i bio začuđen kad bi mu prošao dan bez suza. Suze je smatrao posebnim Božjim darom. O kad bismo i mi mogli plakati nad sobom! Nad svojim grijesima i željeli ih ostaviti i započeti novi život! To je moguće. I Židovi su shvaćali da je Gospodin dopustio njihovo izgnanstvo iz domovine, ali ih je i vratio u njihovu zemlju te da će im pomoći da obnove sve srušeno i ono što je bilo zapušteno bez njih. Nije li tako bilo, braćo i sestre, i s nama kad smo se vratili na kraju Domovinskog rata iz četverogodišnjeg progonstva? Došli smo na pragove svojih domova i na ruševine svojih crkvi i plakali smo. Ali smo vidjeli u tome prst Božji i znali da ćemo sve obnoviti. Tako nam se nešto slično dogodilo i prije nešto više od godinu dana. Potres nas je bacio na koljena, razrušio tolike kuće i škole, a i svaku drugu crkvu srušio ili teško oštetio. Opet nam je teško, možda još plačemo. Ali ako shvatimo koliko nas Bog voli i koliko nam je bliz, trebali bismo zaplakati od miline i radosti, od ganuća što nas on toliko voli da je uvijek s nama i da ćemo opet sve obnoviti.

To su neki trenuci u kojima se događa promjena naših srdaca, a ona je najvažnija za Gospodina, ništa drugo. Biti samo Njegov, samo Njemu pripadati! To je jedini naš cilj i životna svrha.

Sveti Pavao u poslanici Korinćanima (1Kor 12,12-30) govori o Crkvi kao o jednom tijelu, dapače on Crkvu naziva Tijelom Kristovim. U tijelu ima različitih udova, ali svi su oni potrebni, no ne mogu svi biti ni oko ni uho, ni ruka ni noga, pa ipak svi udovi jednog tijela doprinose tijelu da on skladno živi i obavlja svoje zadaće. Tvrdnju da su „mnogi udovi – jedno tijelo“ Pavao potkrepljuje razmišljanjem kako je „Bog tako sastavio tijelo da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.“ I svi ne mogu biti ni apostoli, ni proroci ni učitelji, ali Bog svakome daje neku karizmu, neki dar kojim treba služiti drugima, tako da su svi upravo takvi kakvi potrebni jedni drugima budući da svi doprinose jedinstvu tijela, a to je Crkva koja je Tijelo Kristovo.

Lijepa je ta Pavlova slika, prispodoba Crkve s jedinstvom tijela. Tako i mi, različiti kršćani, mogli bismo reći da smo upravo zato različiti da jedni drugima služimo i jedni druge potičemo da budemo Kristovi. Kad govorimo o Božjoj Riječi, trebamo svakako zahvaliti braći evangeličkim kršćanima koji su posebnu pozornost uvijek poklanjali Evanđelju – zato se i zovu „evangelici“ – te se biblijska teologija najviše razvila upravo među protestantima, dapače Sveto se Pismo od početka reformacije prevodilo na narodne jezike, što je nama katolicima tek došlo s Drugim vatikanskim saborom. Dakako, svi mi, i katolici i pravoslavni i evangelici, živimo svoju vjeru hraneći se Svetim Pismom, Riječju Božjom, jer mi živimo od Krista koji je utjelovljena Riječ Božja.

Zanimljivo, na početku evanđelja po Luki (Lk 1,1-4), koje smo danas čitali, stoji da je evanđelista – kako sam za sebe kaže – nakon mnogih sve pomno ispitao da bi svojem prijatelju Teofilu posvjedočio o svim događajima vezanima uz Krista. Na početku evanđelja on odmah spominje „očevice i sluge Riječi“ od kojih je i njemu predano to svjedočanstvo. Lijepo je imenovao apostole i svjedoke „očevicima i slugama Riječi“. A čitatelj Teofil zapravo je svaki onaj koji Boga ljubi, jer to doslovno znači ovo ime.

Isus čita odlomak iz Knjige proroka Izaije u nazaretskoj sinagogi (ib. 4,14-21.) Riječi o Duhu Svetome koji ga je pomazao i poslao, te mu dao zadaću da donosi radosnu vijest siromasima, oslobođenje sužnjima, vid slijepima, da proglasi godinu milosti Gospodnje – proglas je mesijanskog dolaska i poslanja. I riječi: „danas se ispunilo Pismo koje vam još odzvanja u ušima“ potvrda je toga da se je Isus doista predstavio Mesijom. Međutim taj „danas“ treba i dalje kroz povijest odzvanjati i obistinjivati se – na nama, po našim djelima koji u Krista vjerujemo.

Božja Riječ se ispunja uvijek kada smo mi nositelji Duha Svetoga i vršitelji Kristova poslanja – tako da činimo dobro ljudima koji su u potrebi, kada pomažemo bližnjima u nevolji, kada se zalažemo za istinu i slobodu, kada donosimo radost. Tako se podanašnjuje mesijanska služba Kristova u nama i po nama koji smo, kako reče sv. Pavao, Tijelo Kristovo.

Evo, vidjeli smo kako nas Crkva u današnjoj pročitanoj Božjoj Riječi uvodi u život po Božjoj Riječi i kako to ujedno znači zalagati se za jedinstvo Crkve.

Ovogodišnja molitva osmina, u kojoj se nalazimo, ima svoje geslo: „Vidjesmo zvijezdu njegovu pa dođosmo pokloniti mu se“ (Mt 2,2). Riječ je o materijalima koje su za ovogodišnju Osminu priredili kršćani s Bliskog istoka, a odnosi se na izvještaj sv. Mateja o poklonu mudraca s Istoka. Oni su ugledali zvijezdu u kojoj su prepoznali znak te su pošli na put da pronađu novorođenog Kralja i poklone mu se.

U Kutini sam prije nekoliko dana rekao da ova tri mudraca – koje mi u tradiciji nazivamo: Gašpar, Melkior i Baltazar – mogu biti i: katolik, pravoslavac i protestant. Zanimljivo da se ova tri mudraca drže zajedno: zajedno su pošli s Istoka na dalek put, zajedno su došli na kraljev dvor u Jeruzalemu, zajedno su našli Isusa u Betlehemu i poklonili mu se, zajedno su otišli drugim putem u svoju zemlju. Nisu se dakle putem posvađali, nisu jedni pošli ovim a drugi onim putem, nije ni jedan ostao u Jeruzelemu kod Heroda… a mogli su. No, kad već nisu to tada oni učinili, uspjeli smo se posvađati mi kroz dugu povijest kršćanstva. Pa ipak: i za nas je danas važno da svi tražimo Krista, da mu svi želimo doći što bliže, da ga želimo upoznati i da mu se klanjamo – njemu jedinome! Neka nas u tome blagoslovi Gospodin te i mi pomognemo doprinijeti jedinstvu Tijela Kristova, tj. Crkve. Amen.

Pin It on Pinterest