Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Dan osoba posvećenog života

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 5. veljače 2022.

Dragi redovnici i redovnice, draga braćo i sestre,

Danas u Crkvi slavimo – po odredbi sv. pape Ivana Pavla II. – već 26. Dan posvećenog života. Ovim slavljem obuhvaćamo sve Bogu posvećene osobe, napose u redovništvu ali i u sekularnim ustanovama.

Prije svega sama riječ „posvećen život“ znači da je ta osoba svoj život posvetila. Pitamo se kome? Na prvom mjestu Bogu, a onda i Crkvi općenito, i na specifičan način svojoj zajednici u kojoj živi.

Bog je na prvom mjestu, to nam poručuju redovnici i redovnice, osobe posvećenog života. Vi ste, drage redovnice i redovnici, živi znak koji neprestano sve vjernike poziva da Boga treba staviti iznad svega i da se njemu valja posvetiti. To znači – predati se Bogu. Bez predanja vlastitog život nema posvećenog života.

O tome nam govore i čitanja blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu koji danas na ovakav vanjski način slavimo, premda je Svijećnica bila u srijedu a danas je spomendan svete Agate. Upravo kao što je sveta Agata svoj život posvetila Bogu, tako smo i svi mi pozvani slijediti svete.

U čitanju Knjige proroka Malahije (Mal 3, 1-4) najavljen je dolazak Mesije u Hram: „Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.“ Njegov dolazak će imati učinak pročišćenja, on će svoj narod obnoviti i obratiti: „Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.“

Poslanice Hebrejima (Heb 2, 14-18) pak ističe da je dolazak Spasitelja u tome što je on on „u svemu postao braći sličan.“ On je novi Veliki svećenik koji neće okajavati svoje grijehe nego naše te će nam tako pomoći.

Evanđelje po Luki (Lk 2, 22-40) donosi nam poznati odlomak o prikazanju Isusovom u Hramu. Marija i Josip opslužuju židovski zakon i prinose Dijete kao prvorođenca Bogu. Prvorođeno se muško dijete trebalo prinijeti u Hramu ali u zamjenu za nj se trebalo žrtvovati par grlica ili golubića. Može nam se to činiti samo formalno ispunjenje Mojsijeve odredbe, no ona ima puno dublje značenje. Isus doista jest Sin Božji i ovim činom se navješćuje njegova predanost Ocu. On pripada Bogu od samog svog začeća jer ono je utjelovljenje Božje u naše ljudsko tijelo i naš život koji je on preuzeo. To potvrđuju dva susreta odnosno dvije osobe koje se nalaze u Hramu: to je starac „Šimun, čovjek pravedan i bogobojazan, koji iščekivaše Utjehu Izraelovu“ i „proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova“, također starica. U hramskoj vrevi oni prepoznaju da ovo Dijete koje su donijeli Marija i Josip na prikazanje Bogu nije svakodnevno, jedno u nizu, nego da je osobito, da ima posebno značenje i težinu. Kako samo Šimun radosno pjeva: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! – nunc dimissis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum in pace“ (ujedno prelijepa pjesma iz Taize-a). U ovom hvalospjevu starac, Bogonosac Šimun Isusa naziva „svjetlost na prosvjetljenje naroda, slava puka svoga izraelskoga.“

On Mariji najavljuje: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«

Isus je nazvan Svjetlost: „Ja sam svjetlo svijeta“ – rekao je kasnije i sam za sebe u Ivanovu evanđelju u raspravi sa Židovima (Iv 8,12). Ivan i u svom proslovu kaže za utjelovljeni Logos: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.“ (Iv 1,9-10)

Odatle za ovaj blagdan naziv Svijećnica: Krist je naše Svjetlo, kojeg mi svojim malim svijećama donosimo svijetu. Naša je zadaća poput svijeće koje smo na početku blagoslovili i nosili u procesiji kroz tamu donositi kud prolazimo svjetlo Kristovo.

Poruka koju je za ovaj dan uputio svim posvećenim osobama Kardinal João Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za posvećeni život ističe crkveni hod koji smo započeli pod naslovom Prema sinodalnoj Crkvi: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.

On se zadržao na drugoj riječi sinode kako bismo pozvali svakoga od nas da učini svoj dio, a to je upravo sudjelovati te poručuje: „neka se nitko ne isključuje i ne osjeća isključenim iz toga hoda; neka nitko ne misli: ‘to me se ne tiče’. Od svih se traži da uđu u „dinamizam uzajamnog slušanja, koji se vodi na svim razinama Crkve, uključujući čitav Božji narod“ (Papa Franjo Rimskoj biskupiji, 18. rujna 2021.). Latinska riječ za sudjelovanje je participatio – što doslovno znači „udioništvo“. Stoga Kardinal kaže da je prvi izraz sudjelovanja „pripadnost: ne mogu sudjelovati ako sebe doživljavam kao da sam ja sve i ne priznajem se dijelom zajedničkoga projekta i u meni se ne ukorijeni uvjerenje da ‘ud i tijelo, da bi živjeli, moraju biti ujedinjeni’ i da je ‘jedinstvo veće od konflikata, uvijek!’ (Papa Franjo, audijencija od 19. lipnja 2013.)“. nadalje, uz ovu veoma važnu svijest o pripadnosti Kardinal sve poziva na „slušanje u našim zajednicama: tko su braća, sestre koje slušamo i, prije toga, zašto ih slušamo.“

„Sudjelovanje tako poprima stil suodgovornosti koji, prije nego s organizacijom i funkcioniranjem Crkve, ima veze sa samom njezinom naravi zajedništva i njezinim krajnjim smislom, a to je misijski san da se dopre do sviju, da se posveti brigu svima, da se svi osjećamo braćom i sestrama, zajedno u životu i u povijesti, koja je povijest spasenja. Hodimo zajedno!“

To je ukratko poziv upućen redovnicama i redovnicima u Poruci za ovaj Dan posvećenog života u Crkvi.

Draga braćo i sestre, koliko smo spremni slijediti Krista koji je naše Svjetlo, toliko ćemo i mi sami biti prosvjetljeni, a toliko ćemo i drugima moći donositi svjetlo koje treba obasjati tame ovoga svijeta.

Mnogo je danas zlogukih proroka koji sve vide crno i naviještaju propast, koji neprestano zazivaju Božju kaznu i zdvajaju nad grijesima svijeta te pozivaju na obraćenje, ali koje nije život u radosti nego u nekom grču borbe protiv zala ovoga svijeta. Mogli bismo reći da bi takvi proroci trebali nestati, jer to nisu Kristovi proroci koji imaju zadaću naviještati radosnu vijest. Umjesto proklinjanja grijeha i zala ovoga svijeta treba blagoslivljati sve ljude i donositi im nadu; umjesto zabrinutosti nad sudbinom naroda i predviđanja propasti potrebno je da Kristovi svjedoci donose budućnost i hrabro se suoče sa svim izazovima vjerujući da ih sve Gospodin Isus svojim svetim Duhom pobjeđuje i nadvladava. I nema toga što bi ostalo izvan svjetla Kristova, izvan dosega njegova spasenja. Kada to znamo, nikoga ne odbacujemo i nad nikim ne „lomimo koplje“ nit „trnemo stijenj što tek tinja“… Gospodin je kadar sve preobraziti i mi to naviještamo u ovom svijetu koji doista obavija mrak, ali koji je jednom zauvijek obasjalo Svjetlo koje je Krist Gospodin.

Želim vam svima, draga braćo i sestre, a osobito vama, drage redovnice i redovnici, puno hrabrosti i snage! Hrabrost nam treba upravo da se ne obeshrabrimo, a na što nas žele navesti svi udarci sa strane onih koji u Krista ne vjeruju i njega ne slijede. Hrabrost nam treba da upravo i njima navijestimo Kristovu ljubav koja pobjeđuje, koja je veća od svakoga grijeha i vidi sve.

Neka nas Gospodin, Svjetlo svijeta uvijek rasvjetljuje svojom blizinom! Neka uvijek hodi s nama istim putem, a mi ćemo zajedno hodeći jedni s drugima lakše njega slijediti i njega pronositi u svojim odnosima sa svim ljudima kojima smo poslani.

Amen.