Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Božić

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 25. prosinca 2021.

Draga braćo i sestre,

Sama riječ Betlehem za svetoga Franju Asiškoga bila je poput glazbe što ispunja dušu neizrecivim melodijama. U dušu bi mu se vratio mir. No ono što je tih dana osjećao bilo je daleko veće od mira, veće od radosti: potoci nježnosti proželi su mu cijelo biće. U onaj dan, volio je govoriti, poteći će brda medom i mlijekom.

Tjedan dana prije Božića brat Franjo poslao je brata Anđela da braći u samotištu poruči kako on želi proslaviti živi Božić: „Dođite, uziđimo na goru Gospodnju vidjeti svjetlost. Staze će biti ispravljene, bregovi i doline poravnane. Dođite, braćo, vidjeti Ljubav.“

Kad ga je brat Leon zamolio da nešto kaže o Božiću, on je odgovorio: „Riječi?“, zapita Franjo. „Suze su sada jedine prave riječi. Oh, brate Leone, kako je Bog neizrecivo dobar prema nama! Kad pomislim na Betlehem, odmah mi poteku suze. Ne mogu govoriti, brate Leone. Mogao bih ti reći tek pokoju kratku riječ, ali bolje je šutjeti i plakati.“ – „Pa reci barem koju tu kratku riječ što ti ih nadahnjuje Božić“, navaljivao je brat Leon. Franjo je dugo šutio, zatvorenih očiju. Na kraju je otvorio usta kao da nešto želi reći, ali i dalje je šutio. Izgledalo je kao da sabire i kroti osjećaje i pretvara ih u riječi. Na kraju, tihim i nježnim glasom stao je izgovarati: „Betlehem. Poniznost. Mir. Tišina. Nježnost. Radost. Slatkoća. Nada. Blagost. Zanos. Dobrota. Svjetlost. Ljubav. Ushit. Zora. Svitanje.“ Zadnje riječi jedva da je izgovarao. Utihnuo je, dalje nije mogao… (I. Larranaga, Brat iz Asiza, 248-249)

Psalmista kaže: „Tvoja Riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi!“ (Ps 119,105). Riječ nije samo zvuk glasova ni artikulirana misao nego i te kako može biti čovjeku i svjetiljka i svjetlo na putu, putokaz da znamo kojim putem krenuti, zaštita u nemirnom svijetu, sigurnost u opasnostima.

Ima jedna pjesma koja kaže: „Ljubav je samo riječ i ništa više…“ koja sugerira da je ljubav nevažna što međutim nije točno. Mogli bismo reći: ljubav je riječ i još mnogo više… Zapravo, ljubav je upravo riječ, ali riječ iza koje se stoji čitavim bićem. Kada zaručnici sklapaju ženidbu, njihova riječ privole čini sakrament braka. I ta je riječ odgovorna, ona ima svoju veličinu i težinu, dubinu i visinu – jer iza nje stoji osoba, čitav jedan život koji se krije u toj riječi „Uzimam!“. Tako i još više je Bog, koji je Ljubav, Riječ – ali riječ odgovorna, riječ koja ne vara, riječ koja se jednom dana više nikada ne povlači, koja je oslonac i koja je uvjet našeg života i naše sreće.

Prorok Izaija (Iz 52,7-10) iznosi divljenje pred onima koji navješćuju Spasitelja: „Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje…“ Sami glasonoše radosne vijesti ljupki su nam i dragi, a kamoli onaj o kome govore! Svi su ljudi samo navjestitelji spasenja, a Spasitelj je samo jedan. No, pravi vjernik se raduje i svakom evanđelisti, svakom anđelu – tj. vjesniku koji donosi vijest da je Isus naš Spasitelj došao. Ta je vijest – riječ, ali ne tek riječ o nekome nego Riječ koja je taj netko. Krist Gospodin Riječ je Očeva, on je govor koji nam donosi Boga, koji je vječna Riječ Božja.

Poslanica Hebrejima (Heb 1,1-6) nam predočava plan Božjeg spasenja: „više puta i na više načina Bog je nekoć govorio po prorocima; konačno u ove dane progovorio nam je u Sinu“. Tako kako su ljudi mogli shvatiti, koliko su mogli razumjeti, toliko im je Bog govorio kroz povijest preko svojih proroka. A u ove naše dane – kada dođe punina vremena – konačno nam je Bog progovorio u svome Sinu: Isus, Sin Božji, Riječ je Božja, onaj koji je utjelovio Božji govor ljudima.

Ivanov Proslov (Iv 1,1-14) govori o tome kako je Božja Riječ postala čovjekom: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog… I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“

Sveti Ivan rođenje Sina Božjega naziva utjelovljenom Riječi koja je Bog. U krilu Blažene Djevice Marije, silom Duha Svetoga, Vječna Riječ Očeva postala je čovjekom, Bog je uzeo naše ljudsko tijelo i tako došao među nas kao jedan od nas. Poslanica Hebrejima kaže da je „u svemu bio jednak nama, osim u grijehu“. Rodio se kao malo Dijete, bio je njegovan od majke Marije i blaženog Josipa, muža Marijina, bio je na pomoć svojim roditeljima u Nazaretu, radio je, s njima je hodočastio u Jeruzalem, a kad je došlo vrijeme u njegovoj zrelosti taj Sin Božji, koga su Marija i Josip prozvali Isus – Jošua, što znači Gospodin spasava – okupio je apostole i s njima je, kao rabbi /učitelj obilazio Galileju i Judeju i tu propovijedao, činio znakove i čudesa i svima objavio da je došlo Kraljevstvo Božje.

Zanimljivo je kako u Proslovu sv. Ivan Božjeg Sina osim Riječi koja je Bog i koja je tijelom ljudskim postala – imenuje i Svjetlom i Životom. On „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet“… ali evo i odmah odbijanja: „k svojima dođi i njegovi ga ne primiše“ (r.11).

Odmah ćemo vjerojatno pomisliti na Židove koji su bili Božji izabrani narod u kojem se i rodio Isus, koji je Sin Božji koji je postao čovjekom. Istina je, oni ga nisu prepoznali, ne samo u Betlehemu gdje je rođen – a trudna Marija je morala iz grada otići među pastire jer su joj sva vrata bila zatvorena, nego i kasnije kada je propovijedao i pozivao ljude na obraćenje te, premda su mnogi išli za njim kojima je pomogao, bilo da ih je ozdravio bilo da im je oprostio grijehe da su pronašli novu nadu za život, su ga odbacili vjerski i civilni židovski poglavari. Bio je čak optužen da huli na Boga, osuđen je na smrt i raspet na križ. Njegovi ga nisu primili. Zato pjeva liturgija muke na Veliki petak: „Puče moj, što učinih tebi i u čemu ožalostih tebe, odgovori meni… Ja izvedoh tebe iz Egipta
potopivši Faraona u more Crveno, a ti mene predade glavarima svećeničkim. Puče moj…“

Ipak još je veće odbijanje na djelu, nisu to bili samo Isusovi suvremenici, Židovi. I mi danas, premda se zovemo kršćanima, često odbijamo Isusa.

Odbijamo ga i ne prihvaćamo kada on od nas nešto zahtijeva i traži. On želi da mi budemo nositelji dobra, a mi činimo grijeh na grijeh. On nas poziva na opraštanje i ljubav, a mi smo zlopamtila i ne razgovaramo s našim bližnjima, čak rođacima, godinama… Isus traži od nas svjedočanstvo da se njega ne odreknemo, a mi se povlačimo pred naletima poganskih zahtjeva, pa nećemo više ni Božić tako nazivati nego „neutralno“ da nekoga tko nije vjernik slučajno ne povrijedimo pa samo kažemo „sretni blagdani!“ jer se Krista stidimo…

Krist Isus još nije prihvaćen. Ali ne tek od onih koji u njega ne vjeruju, nego na žalost ni od onih koji kažu da su njegovi, da u njega vjeruju: „svojima dođe i njegovi ga ne primiše“.

Odbacivanje i nijekanje Krista događa se na svim poljima, na mnogo načina: apostazija je na djelu gdje god se okrenemo – u kulturi, u znanosti, u međuljudskim odnosima, u politici, u našim odlukama, u našim savjestima… Danas izjaviti: pozivam se na savjest, često može značiti: pusti me na miru, ja živim svoj život za koji nikome ne želim odgovarati. Savjest koja nije oblikovana po Riječi Božjoj nije mjerilo ispravnog postupanja i ponašanja, premda jest norma djelovanja. U svojoj oholosti današnji čovjek, pa nerijetko i kršćanin, ne želi Božju Riječ slušati, nego on sluša sebe, a zapravo je ta njegova nutrina rezultanta raznih krivih poimanja svijeta i čovjeka koje se promiču sve agresivnije u današnje vrijeme. I umjesto da se kršćanin pita, što kaže moj Gospodin Isus o tome, što on od mene očekuje, on se nerijetko vodi zahtjevima koji dolaze od mnogih promidžbi što ne misle ni na koga negoli na svoju zaradu, a podilaze ljudskim slabostima i strastima.

Sveti Ivan u Otkrivenju donosi prigovore našeg Spasitelja pastirima i njihovim zajednicama u prvoj Crkvi: u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijari, u Sardu, Filadelfiji i Laodiceji. Za Crkvu u Sardu Gospodinov prigovor je: „Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si. Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre.“ (Otk 3,1-2) Mogli bismo to prereći: zovete se kršćani jer to vam je ime po Kristu, koji je Život, a vi ste mrtvi… još malo i svi ćete nestati. Je li to proroštvo za nas? Jer pitamo se, što bi Gospodin koji se rodio za sve ljude rekao danas nama, kršćanima u Sisku?

Mogli bismo primijeniti i Isusov prijekor Crkvi u Laodiceji na nas: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali ti si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“ (ib.,15-16) Današnji kršćani su uglavnom takvi: ni vrući ni studeni, nego mlaki… „Može i ovako i onako, svejedno“, reći će. E, nije sve jedno niti sve jednako! Ako smo Kristovi tada nas ta pripadnost obvezuje. Naša djela ne smiju biti „neutralna“, mi se moramo opredijeliti i boriti se za Isusa. Hrabro, a ne mlako. Jer tko je ikada pobijedio ako mu nije bilo stalo!

Sveti Augustin nam poručuje: „Čovječe, probudi se! Za te je Bog postao čovjekom. Digni se, pospanče, i ustani od mrtvih i Krist će te prosvijetliti.“ Da bismo, braćo i sestre, bili gorljivi i vjerni svjedoci Kristovi, pogledajmo danas Novorođenog Kralja, Dijete Isusa.

On nas poziva da Njemu život svoj upriličimo jer on je toga dostojan, a mi bismo bez njega sve izgubili, bili bismo izgubljeni – kako pjeva naša pjesma: „bez njega mi, bijedni bi svi vječnu sreću izgubili“. Ali mi je nećemo i ne možemo izgubiti jer on je došao, naš Spasitelj, Gospodin Isus. Stoga pohrlimo mu ususret i poklonimo se!

S pjesnikom bismo mogli uskliknuti:

„O Bože, žeže tvoja riječ /i tijesno joj je u grlu /i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača /i dužan sam je viknuti /ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima, /pa nek sam dah u plamenu, /kad nisam krik sa krovova!“ (Tin Ujević, Svakidašnja jadikovka)

Pjesnik osjeća da treba vapiti, vikati Riječ. A i mi, koji smo „glasonoše radosti“, zar ne osjećamo tu želju i taj jaki poticaj? Mi smo pozvani svima reći da je Riječ tijelom postala, sve upoznati što nam je Gospodin darovao svojim rođenjem kao čovjek u Betlehemu.

Papa Franjo je 9. listopada o.g. otvorio Sinodalni hod Crkve. On time želi pozvati sve kršćane da zajedno idemo za Kristom i s Kristom jer sinodalni hod znači zajednički hod. Naš je zadatak hoditi zajedno i u svijetu svjedočiti Krista, naviještati upravo Riječ. Crkva se ne može umoriti da više ne želi svoje blago pokazivati drugima i sve pozivati da upoznaju Isusa i slijede ga. Naš pjesnik u istoj navedenoj pjesmi kaže: „Jer meni treba moćna riječ…“ Doista, Riječ koju propovijedamo i koja nas povezuje u jedan zajednički hod moćna je i sposobna sve preobraziti, tako da sve palo podigne i sve krhko osnaži.

Molimo Gospodina, koji je utjelovljena Božja Riječ, koji se za nas rodio da osnaži naše riječi, da svim svojim riječima i djelima svjedočimo za njega.

Molimo Gospodina za sve navjestitelje Evanđelja, da Riječ Božju propovijedaju tako da što naviještaju sami vjeruju, što vjeruju druge uče, a što druge uče da i sami žive. Molimo Gospodina da pozove i nove navjestitelje svoje Riječi, da im udijeli duh čistoće, duh ustrajnosti i duh snage, te nikada ne uzmanjka svećenika, redovnika i redovnica u Tvojoj Crkvi.

Molimo Te, Gospodine, za naše očeve i majke, za djedove i bake, da svojoj djeci i unucima, prenose vjeru u Krista i tako naviještaju Tvoje kraljevstvo tvoreći već na zemlji u svojim obiteljima Tvoju Crkvu.

Molimo Te za bolesne i one koji trpe, da ih ojača Tvoja Riječ, da i sami budu navjestitelji Tvoje pobjede.  I za sve naše pokojne da im budeš vječna Riječ utjehe. Amen.