Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za vlč. Antuna Grahovara

Sisak, Crkva Pohoda BDM, 9. studenoga 2016.

Dragi svećenici, braćo i sestre,

Danas obilježavamo 26. godišnjicu ubojstva župnika ove župe Antuna Grahovara, koji je ubijen u svom župnom stanu 9. studenoga 1990. godine. Njegovo je ubojstvo najavilo silne patnje našega katoličkog naroda jer je već sljedeće godine započeo krvavi Domovinski rat u kojem je Sisak i ovo područje naše Sisačke biskupije bilo sustavno razarano, pola je teritorija bilo okupirano na kojem su porušene sve katoličke crkve, kapele, samostani i župni stanovi, pobijeno je mnogo ljudi, a svi preostali prognani. Bile su to godine velikih kušnji i teških patnji našeg katoličkog hrvatskog naroda.

Zanimljivo, upravo godinu dana prije tog nemilog događaja tj. 9. studenoga 1989. zbio se u Njemačkoj važan i simboličan čin pada Berlinskog zida koji je značio i pad komunističkog sustava u srednjoj i istočnoj Europi, što su narodi iza „željezne zavjese“ dočekali s oduševljenjem i velikim nadama, a među tim narodima bio je i naš hrvatski narod koji nije živio u svojoj slobodnoj zemlji.

Ipak, i 27 godina nakon pada komunizma i jasnih rezolucija Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih režima, njihovih zločina, simbola i predstavnika koje rezolucija iz 1996., pa potom i iz 2006. osuđuje i traži od zemalja u kojima je takav sustav vladao – da odbaci svu tu totalitarnu ideologiju, njegovu ikonografiju te da educira mlade naraštaje o tim strahotama – u našoj Domovini se još uvijek na tom području nije puno učinilo. Recimo, nedavno je tek došla u javnost strahota partizanskih zločina nad Hrvatima, razoružanim vojnim zarobljenicima i civilima, prigodom prijenosa kostiju i posmrtnih ostataka 800 od više od 3 tisuće nađenih leševa koji pripadaju ljudima koji su bili živi bačeni u rudarsko okno, tzv. Barbarin rov u Hudoj jami blizu Celja u Sloveniji, od kojih je više od 2 tisuće bilo Hrvata. Ako se još netko dvoumio da je to bio zločin, nađene pletenice mnogih djevojaka svjedoče da to nije bila osveta nad poraženim vojnicima NDH nego sustavno ubijanje Hrvata. Takvih grobnica ima samo u Sloveniji preko 600, a u Hrvatskoj preko 900. Radi se dakle o strašnom broju pobijenih ljudi, koji su ubijani bez suda, bez dokazane krivnje, najčešće kao u Hudoj jami i u Jazovki bačeni u jame, ubijeni tupim predmetima ili jednostavno živi bačeni i zazidani, odnosno strijeljani kao u Teznom ili Maceljskoj šumi, u šumi Brezovici kod Siska, u Čemernici kod Gvozda te na drugim stratištima koja na žalost svjedoče o zvjerskim ubojstvima. Na području naše Sisačke biskupije imamo još kao znak tog zločinačkog sustava razorenu župu Zrin, u kojoj je ubijen 291 katolik, imamo i Gvozdansko, pa Malu Solinu, ali gotovo da nema mjesta i župe koja nije bila zavijena u crno. Taj rat je nemilice ubijao Hrvate – najprije zasebno, a potom udruženo četnici i partizani sustavno su istrebljivali katolike Hrvate. Nije do danas rasvijetljen ni Jasenovački logor, koji je predmet razdora jer o njemu su komunistički vlastodršci izmislili svoju verziju, koju su bez dokaza preuzeli velikosrbi te i danas Hrvatima to nameću kao kolektivnu krivnju, bez obzira što posljednja istraživanja govore da je taj logor za vrijeme Drugog svjetskog rata bio radni logor, najviše za internaciju Židova koji su odatle slani u Njemačku, i gdje nije bilo masovnih likvidacija dok nije završio rat te je u njemu, i u jamama oko Jasenovca završilo mnogo više Hrvata koji su ovamo dovođeni na tzv. križnom putu i tu likvidirani, da bi čak logor sabirao i komuniste tzv. informbirovce koji se 1948. nisu htjeli odreći druga Staljina te su završili u tom logoru koji je bio aktivan sve do 1952.

U Domovinskom pak ratu imamo isti scenarij: Hrvate se ubijalo i bacalo opet u jame. Zašto? Jer su željeli svoju slobodnu državu, neovisnost od „velikog brata“ koji je ubijao i istrebljivao Hrvate. Osim Ovčare u Vukovaru imamo nebrojene jame i u našoj Biskupiji: od Baćina do Glinskog Novog Sela, Petrinje, Gline, Kostajnice… I ako je kardinal Stepinac bio progonjen od bivšeg režima i postao simbol Hrvata katolika, svećenika i biskupa, koji je postao žrtva komunističkog režima, onda bismo mogli reći da je i naš župnik Antun Grahovar postao žrtva i simbol Domovinskog rata. Dakako, bilo je uz blaženog Alojzija nebrojeno mnogo ubijenih i progonjenih katoličkih svećenika u bivšoj državi – neki popisi idu i preko 600, među kojima je i bl. Miroslav Bulešić, a i naših 22 svećenika s područja Sisačke biskupije, od kojih je najpoznatiji sisački kateheta Petar Žagmeštar; tako je i naše vrijeme uz našeg župnika Tončija bilo i drugih katoličkih svećenika – kao župnik Ivan Burik iz Tovarnika, zatim Filip Lukenda iz Banja Luke i toliki drugi, ali nama je naš Tonči najbliži i zato zorni primjer zločina nad našim narodom.

Pitamo se: prvo, kako to da je naš narod još uopće opstao u ovakvim okolnostima? I drugo, zašto se uopće ubijaju ljudi, zašto se pobilo toliko svećenika i zašto je upravo toliko Hrvata stradalo u 20. stoljeću?

To da smo opstali kao narod, očito je djelo Božje. Tako je govorio, sjećam se kard. Franjo Kuharić. On je tome nadodao još dva čuda: da su nas priznale države koje nas nisu željele, i treće da smo se obranili, a bili smo razoružani i nespremni za tako krvavu agresiju koju su na našu domovinu izvršili Srbi.

No, vječno je pitanje: kako čovjek može biti tako okrutan da ubija druge ljude, pa bili oni i druge nacije, drukčije vjere ili rase. To je posve nejasno, kad ne bismo mi kao vjernici znali da postoji đavao, „otac laži i ubojica ljudi od početka“, kako o njemu reče naš Gospodin Isus Krist. Zanimljivo, on ne veli da je sotona samo “ubojica ljudi“ nego i „otac laži“. Naime, prvo dođu laži, sije se zlo sjeme razdora, u duše se ubacuju neistine i optužbe koje ne stoje, ali koje ispunjaju ljudska srca srdžbom i nezadovoljstvom. Recimo, tako su Srbi započeli pobunu protiv demokratske Hrvatske: govorili su da je to nova NDH koja će ih ubijati, gdje neće imati nikakva prava pa su se pobunili. A onda su im emisari laži rekli da moraju uzeti i oružje u ruke, da se moraju braniti jer „ustaše već ubijaju“, lagali su i mediji, političari i razni anđeli zla koji su obilazili miješana područja i dizali Srbe na pobunu. Prvo dakle dođe laž. Tako je laž bila posijana i u slučaju kardinala Stepinca, tako se sije i danas u vezi s Jasenovcem, tako se optužuje i hrvatski narod u vezi sa stvaranjem svoje države Republike Hrvatske. Danas se proglašava i VRA Oluja zločinačkom, a onda se problematizira i sama država… tako se zapravo čitav narod dovodi u sužanjstvo jer se lakše vlada onima koje se proglasi krivima. Nije li sličan scenarij ovih dana i nad našim ljudima koji su se jedva obranili u Bosni i Hercegovini, a sada ih tamošnje vlasti progone i izgone one koji su još preostali?

Dakle, ubiti je strašno, ali nije nemoguće. Mi se zgražamo, kako je bilo to moguće, kako to da se toliko ljudi moglo ubiti? Mi danas znamo da je strašna činjenica da je u Domovinskom ratu, prema dosad verificiranim podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, na hrvatskoj strani poginulo 14.154 žrtve (a na srpskoj 6.203). Također još imamo tzv. nestalih, tj. neidentificiranih oko 1.000 žrtava, a samoubojstvo je počinio poslije rata čak 2.761 branitelj. Dakle, radi se o preko 17 tisuća žrtava, poginulih hrvatskih branitelja i civila (samo u RH, bez BIH)… Još podnosimo nekako tu činjenicu da se gine u ratu, ali da se uđe u kuću i ubije nenaoružan domaćin, kao što je to bio župnik Antun, tu staje pamet. To je stvarno sotonino djelo.

„Mučenička krv pokazuje čudesnu tvoju snagu: ti slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe…“, govori Predslovlje svetih mučenika. Tako mi molimo na blagdan našeg zaštitnika svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika.

Zapravo je to otajstvo: mržnja izvire iz misterija zla, tako i ljubav, spremna sve do mučeništva i prolijevanja vlastite krvi, izvire iz misterija Božjega, otajstva dobra.

Smrt svećenika Antuna Grahovara, župnika Svete Marije na Viktorovcu, koja se zbila – naknadno se to ustanovilo – 9. studenoga 1990., a otkrila se na blagdan sv. Martina, u nedjelju, 11. studenoga te 1990. godine koja je već mirisala na rat, uzdrmao je Sisak i okolicu, čitavu Hrvatsku. A on je imao samo 39 godina, bio je poletan i mlad, željan susreta, otvoren osobito za sve potrebne ne samo u župi nego i u čitavom Sisku, svi su mogli doći k njemu i svi su od njega odlazili utješeni… Imao je dobre, prijateljske odnose i sa sisačkim parohom i s imamom, volio je jednostavno sve ljude… Komu je on smetao, pitali su se njegovi župljani, ali ne samo njegovi vjernici nego i svi ljudi u Sisku… Bio je jednostavan, nije držao do sebe, živio je skromno, na osami, u maloj kućici kraj crkve, uz groblje… okupljao je mlade, bio je drukčiji, nekonvencionalan… njega se nije moglo ne voljeti…

Zašto se uopće ubija bilo koji čovjek, zašto toliko zla u duši i mržnje i nerazumijevanja, da se drugoga koji ne misli kao ja koji je drukčiji ili koji jednostavno radi nešto što smeta, što se ne bi smjelo, što je novo i nepredvidivo, mora ukloniti? Kako to da se uopće dođe na pomisao da se nekog čovjeka treba likvidirati?

Na žalost i Sisak i ne samo Sisak pamte kad su svećenike, i ne samo svećenike, koji su smetali likvidirali, odvodili u nepoznato i oni su jednostavno nestajali. Nestajale su čitave obitelji, osobito mladi ljudi koji nisu prihvaćali „diktaturu proleterijata“ niti „pobjedu nad klasnim neprijateljem“, koji su umjesto mržnje nad kulacima i kapitalistima radije u srcu nosili ljubav prema svojem domu, obitelji i domovini… oni su morali u četverored, bili su tjerani kao životinje putovima, livadama, šumama, i samo su pucnji u noći i štektanje strojnica odavali neke nečasne stvari, o kojima se nije govorilo, osobito ne djeci… U neke se šume i neke gore nije smjelo godinama i desetljećima ni ući jer je to bilo trajno „zatvoreno lovište“, premda se nisu tu kretali ni lovci ni lovine… ulovljeni i likvidirani ležali su ispod mahovine…

U toj kulturi smrti, laži i ubojstava, terora i nametnutog zaborava, djeca su rasla i igrala se veselo, unuci su s crvenim maramama oko vrata i s kapama na kojima su bile petokrake pjevali partizanske pjesme dok su im djedovi ubijeni od partizana ležali u nepoznatim grobnim jamama po slovenskim i hrvatskim šumama i gorama…

I onda dolazi ta 1990., demokratski izbori, želja da se mirno zbaci tu protunarodnu vlast, posvuda se osjeća neki polet i velika nada u novo sutra. I narod je presudio, na izborima zbacio crvenog zmaja i veselio se slobodi. Mnogi su starci plakali od radosti i mislili da je sve riješeno. A onda su se pojavili najprije balvani, bilo je to u kolovozu te godine. A onda i straže po srpskim selima u Hrvatskoj, pa najednom neka jogurt revolucija, masovni mitinzi koji su se iz Srbije prelijevali u Hrvatsku, htjeli su i u Sloveniju. Srbi su posvuda vikali da su ugroženi, oni nisu željeli prihvatiti rezultate narodne volje. Najedanput više nisu bili većina i tu su činjenicu trebali neutralizirati silom, spremali su se na rat, prijetili su Hrvatima da im neće dopustiti da se odcijepe od njihove voljene Jugoslavije.

A onda je na jesen ubijen u Sisku župnik Antun. Uhvaćen je prije 15 godina njegov ubojica, koji se nakon ubojstva odvezao župnikovim automobilom u onaj dio Hrvatske koju su tada već kontrolirali pobunjeni Srbi. Postupak je brzo okončan 2002. godine pred sisačkim sudom koji mu je dosudio 15 godina zatvora, i tko zna, možda je već na slobodi. Sud međutim nije utvrdio naredbodavca niti motiv ubojstva…

Je li moguće da se svećenika baš tako hladnokrvno ubije ni zbog čega? Ili je to bilo smišljeno? Mi ne možemo vjerovati da nije bilo motiva i sumnjamo da je motiv bio s jedne strane mržnja na vjeru, a s druge strane mržnja na hrvatsku slobodu koja se tada rađala. Zastrašivanje je uspjelo, ljudi su bili preneraženi i u nevjerici su čekali što sad slijedi.

Došao je rat, četiri teške godine napada na hrvatske gradove i sela, nakon okupacije četvrtine teritorija i progonstva hrvatskih ljudi te rušenja crkvi, bolnica, škola i paljenja svih hrvatskih kuća na teritoriju koji su privremeno držali pobunjenici, hrvatska je vojska ojačala i s velikim motivom oslobađanja svoje zemlje u vrlo kratko vrijeme  1995. pobijedila agresora.

Međutim u Hrvatskoj nije završio ni Drugi svjetski rat ni Domovinski rat. Pobjednici koji su nakon Drugog svjetskog rata pisali povijest, a bili su to mnogi četnici koji su se preobukli u partizane, teško su optužili hrvatski narod koji je do dana današnjega kriv za sve zlo što se zbilo tih godina. Naprotiv komunistički zločini bili su skrivani, sve do najnovijih dana, a na žalost ni danas ih ne žele mnogi vidjeti, kao da su zaluđeni lažima i ispranih mozgova i dalje kao pokvarena ploča ponavljaju iste priče. Ni Domovinski rat nije još završen jer Hrvati nisu do danas zavladali u svojoj domovini, njome još vladaju što stranci, što bivši udbaši i partizanski zločinci, što srpski pobunjenici. I kako da takva zemlja napreduje, kako da konačno krene u pravom smjeru, mirno i ponosno?

Neću navoditi primjere jer ih je previše i ne želim svoje mišljenje nikome nametati, ali želim vam, braćo i sestre, pomoći da već jednom svi otvorimo oči i znamo gdje smo i kako to žive katolici i Hrvati u svojoj jedinoj Domovini za koju su njezini najbolji sinovi prolili toliko krvi.

Hoće li nam se Gospodin ikada smilovati? – pitamo se spominjući se naših mrtvih, koji su ubijeni, koji su mučeni, koji i danas trpe jer ih progone tzv. hrvatski ili bosansko-hercegovački ili srpski ili međunarodni sudovi… Ono što je kod svih naroda najveći ponos i svetinja, poginuli za Boga i za Dom, to je kod nas još uvijek bez poštovanja… Više se u medijima – jesu li to hrvatski? – proziva sve hrvatske bojovnike za zločine negoli one koji su nad Hrvatima počinjeni, premda je taj omjer 1:10 ili još i veći? A i tih deset posto zlodjela koje su počinili naši branitelji posljedica su agresije koju su na naš narod i na našu zemlju počinili srpski agresori…

No, jedno je gledanje ljudsko, a drugo je Božje. Bog ne gleda kao što gleda čovjek, čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu. Zato vjerujemo da je u Božjim očima svaka suza i svaka kap nevino prolivene krvi žrtva koja se sjedinjuje s Kristovom žrtvom za spasenje čitavoga svijeta. Mi ne znamo što Gospodin Bog može učiniti kad se mi njemu poklonimo, kad smo spremni ispiti i gorku čašu muke, kad smo pozvani trpjeti za druge, kad smo opterećeni križem i kad – poput župnika i „dobrog čovjeka Tončija“ – trebamo prinijeti i žrtvu života. Mi ne znamo koliko su ti mnogi mladići, muževi, djevojke, žene i djeca, ubijeni u ratovima na ovoj hrvatskoj grudi u nebo donijeli Božje ljubavi da bi s neba Bog darovao tu ljubav svima koji su je potrebni.

No znamo da smo kao vjernici i učenici Isusa Krista pozvani da se ne umorimo dizati oči k Bogu, moliti se za pobijene, nestale, progonjene, patnike, nepravedno zatvarane… Bože, Ti sve znaš, Ti znaš zašto si primio žrtvu našeg svećenika Tončija, zašto su morali poginuti toliki naši branitelji i zašto još uvijek naši najbolji ljudi trpe i bivaju progonjeni. Ali mi znamo da nas Ti nisi nikada ostavio, da si nam bio bliz i da ćeš i dalje svoje učenike, svoju djecu i svoje prijatelje štititi i braniti, voditi i ljubavlju obasipati.

Spomeni se danas ubijenog našeg mučenika Antuna, svećenika i župnika ove župe, koji je u ovoj crkvi slavio toliko puta sveta otajstva Kristove žrtve, koji je u obližnjoj kući, sada udruge Betlehem, bio ubijen, koji je Tebe propovijedao i ljubio, koji je bio Tvoja produžena ruka i Tvoje srce koje ljubi svakoga, daj mu u svom nebeskom domu svoj mir, a nama da Ti do Tvoje volje služimo i da se ne stidimo Tvoga imena, ni imena naše najbolje braće i sestara koji su za Tebe i za svoje bližnje živjeli i živote dali. Amen.