Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na đakonskom ređenju
Sisačka katedrala, 26.11.2016.
Dragi ređenici Danko i Vedrane, dragi roditelji ređenika, obitelji Bizjak i Pejak-Pašić, draga braćo i rodbino naših ređenika, dragi župnici i vjernici iz župa Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Zapolju i Presv. Srca Isusova u Vinkovcima, dragi župljani Kutine i Sv. Lovre u Petrinji te Budaševa, dragi kanonici, dekani, svećenici, đakoni, dragi bogoslovi i braćo i sestre vjernici!
Radosno danas slavimo ovo misno slavlje u kojem će biti zaređeni za đakone naši kandidati Danko i Vedran. Možemo reći da su bili ne-obični putovi kojim su oni došli do ovoga dana: Danko je započeo svoj put priprave za svećeništvo u Rijeci, premda je rodom iz Požeške biskupije, a Vedran je svoju pripravu imao u Đakovu, no obojica su sada ovdje pred nama, u Sisačkoj biskupiji. Kad budu zaređeni, oni ulaze u kler naše Sisačke crkve. Možemo reći da Gospodinu nije uvijek stalo da pravolinijski teče naš životni put, ponekad ga nešto skrene i mi ne znamo kako dalje, a onda On intervenira, nekad i protiv naših očekivanja i otvori nam neki novi put koji treba slijediti. Nadam se, dragi ređenici, da ste svjesni milosti koju vam Bog danas daje i da ćete se svojim životom i zalaganjem Njemu odužiti služeći u Crkvi Božjoj u našoj Biskupiji.
Čuli smo u Riječi Božjoj što su to đakoni od starine. U prvoj Crkvi apostoli su već u Jeruzalemu izabrali svoje pomoćnike i zaredili ih za đakone. Bila su to prva sedmorica, od kojih je najpoznatiji sv. Stjepan đakon i prvi mučenik, koji je prolio svoju krv za Krista. Apostoli su ih postavili za svoje pomoćnike jer nisu stizali na sve obveze pa su tako njima dali zadaću da se brinu za sirote i udovice i da poslužuju kod stolova. Danas bismo to prerekli: ti prvi đakoni imali su brigu za Caritas i kod Euharistije. Pomagati apostolima velik je i važan posao. Kristovi učenici trebali su se posvetiti molitvi i propovijedanju Riječi. Kriterij pak za odabir pomoćnika bio je da to budu muževi na dobru glasu i puni Duha Svetoga. Zato smo mi morali poduzeti ispitivanje onih koji su odgovorni, kako smo čuli u predstavljanju, koji jamče da su naši kandidati Danko i Vedran na dobru glasu. A da su puni Duha Svetoga jamče njihovi mentori koji su ih promatrali više od godinu dana. To su preč. Dragutin, Krešimir i Josip. Oni znaju da su naši kandidati ljudi molitve, ispunjeni Duhom Božjim, spremni na pomaganje, služenje i dobra djela ljubavi prema bližnjima.
Nadalje, po svetome Petru crkveni službenici trebaju biti dobri služitelji jedni drugima, tj. svima u Crkvi, svjesni da su primili mnoge Božje milosti kojima trebaju znati dobro upravljati. Po službi đakonata naša će braća primiti ovlast da podjeljuju svete sakramente: krštenje, svetu Pričest, da predsjedaju vjenčanjima, da osim toga propovijedaju Evanđelje Božje te vode sprovode i druge blagoslove i blagoslovine. U svim tim službama, a njima će biti pridodani i drugi poslovi koje im odrede župnici – je li to katehiziranje, služba u župnom uredu, u Caritasu, vođenju molitvenih zajednica i dr. – oni neka svojim djelom i još više primjerom propovijedaju Krista Gospodina i njegovu Radosnu vijest.
Što se traži iznad svega za službenika Kristove Crkve? Na to pitanje odgovara nam evanđelje koje smo čuli, a u kojemu Isus poslije svoga uskrsnuća predaje svom učeniku Petru apostolsku ovlast. Isus ga ne pita, koliko je njegovo teološko znanje, ne pita ga ni ima li menađerskih sposobnosti, već samo: ljubi li ga. Isusu je dovoljno to da ga njegov učenik ljubi i on mu povjerava sudioništvo u vlastitoj službi pastira svoga stada, službe vodstva svoga vjernog naroda, Crkve. Premda je đakonska služba više pomaganje biskupu i svećenicima, koji su pastiri u Crkvi, i ona sudjeluje u tom poslanju. Vodstvo Crkve nije Krist ustanovio na način gospodarenja kao što je to u svjetovnim strukturama vlasti, nego je sve svoje učenike, kojima je povjerio službu vodstva u Crkvi, obvezao na služenje i međusobno pomaganje. Dakako, svatko u svojem redu, svatko u povjerenom mu području i s danim ovlastima, ali svi – s jednakom zadaćom da služe čovjeku, da pomažu njegovom zemaljskom dobru i napose njegovom vječnom spasenju. Duhovnost koju sva tri svećenička stupnja svetog reda – tj. đakon, prezbiter i biskup – daju ljudima sastoji se prvenstveno u upoznavanju Isusa Krista, u ljubavi prema njemu i služenju njegovoj Crkvi tj. narodu Božjem. To je najdragocjeniji i najvažniji doprinos društvu.
Zaključujem ovo razmatranje riječima kojima se kandidati za đakonat potiču na vjerno vršenje svoje službe /u Rimskom pontifikalu/:
A vama, dragi sinovi, koji ćete biti promaknuti u red đakona, Gospodin neka bude primjer da činite kako je on činio. Dakle, kao đakoni, to jest sluge Isusa Krista koji je pred svojim učenicima nastupio kao služitelj, zdušno vršite Božju volju i radosno služite i Gospodinu i ljudima. A kako nitko ne može služiti dva gospodara, vi svaku nečistoću i lakomost smatrajte robovanjem. Poput onih vrlih muževa što ih apostoli nekoć bijahu izabrali za službu ljubavi, treba da i vi budete na dobru glasu, puni Duha Svetoga i mudrosti. Stoga ukorijenjeni i utemeljeni u vjeri budite neporočni i besprijekorni pred Bogom i ljudima, kao što dolikuje Kristovim slugama i djeliteljima Božjih otajstava. Ne dopustite da vas itko i išta odvrati od nade evanđelja, kojega morate biti ne samo slušatelji nego i poslužitelji.
Čuvajući otajstvo vjere u čistoj savjesti, riječ Božju što je ustima propovijedate očitujte djelima, da kršćanski puk, oživljen Duhom, postane živ i Bogu ugodan prinos a vi sami, hitajući ususret Gospodinu, da ga zaslužite čuti u posljednji dan: „Dobro, valjani i vjerni slugo, uđi u veselje gospodara svoga.“
Htio bih vam reći još samo koju misao o otajstvu kojemu postajete primatelji i svjedoci. Naime, darovi su Božji tajna – nevidljiva dobra koja ipak duhom kušamo te nam se otkrivaju na nutarnji, duhovni način. Poziv koji ste vi osjetili i slijedili do danas, bit će i dalje vaša nit vodilja, ono svjetlo za kojim ćete ići, glas koji ćete slijediti. Ipak, sav se život vjere odvija prvenstveno u otajstvu, ne u gledanju. Stoga čovjek koji nema vjere ili mu je vjera slaba, ne može ustrajati u životu kao što je svećenički, koji je sav odgovor na Božji poziv. Kada ne bismo čuli Božji poziv, kako bismo mogli i smjeli na njega odgovoriti? Zato međutim što Bog neprestano zove i jer smo ga mi čuli – je li to bilo po našim bližnjima, a to mogu biti naši ukućani, ali i svećenici, redovnici, redovnice, je li to po pročitanoj Božjoj ili nekoj ljudskom riječi koja nas je životno pogodila i potaknula da promijenimo svoj život i uskladimo ga s Kristom i njegovim životom – mi smo krenuli odazvati mu se. Zapravo to „odazvati se“ ostvaruje se neprestance otkako se počelo odgovarati na poziv, za koji smo uvjereni da je nama uputio Bog. Riječ je dakle o odazivu koji se događa i ostvaruje čitav život. Mogu tu biti i dionice kada se taj poziv neće osjećati tako snažno kao što je to bilo na početku, ali kad se jednom krene, treba slijediti onu Isusovu: „Tko stavi ruke na plug pa se okreće natrag, nije prikladan za Kraljevstvo nebesko.“ To je kao i u braku: ne može se čitav život biti zaljubljen, ali kad se jednom dade riječ, treba zadanoj riječi ostati vjeran, ta Bogu se daje ta riječ!
Dragi ređenici, budite hrabri u svom odazivu. Gospodin danas zove one koji se ne boje, koji su spremni i na žrtvu – ta prvi đakon Stjepan bio je i prvi Kristov mučenik. No, ne mislim samo na mučeništvo u strogom smislu riječi, nego na to da sve činite za Krista i Crkvu, da se hrabro suočite s izazovima i borite za Krista Kralja, unoseći u Crkvu i svijet njegov Duh, duh služenja, milosrđa, duh ljubavi.
Mi svi danas se molimo za vas, da vam Gospodin udijeli svoga Duha Svetoga, duha vjernosti, duha snage i razbora, duha ustrajnosti i hrabrosti, te idete putem kojim ste krenuli bez sustezanja i vraćanja natrag, da biste jednom stigli na cilj svoga životnog puta, a to je zajedništvo svetih i vječna gozba na nebesima. Amen.