Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Svih svetih

Sisak, Sveta Marija, 1. studenoga 2016.

Blagdan Svih svetih ujedinjuje nas, braćo i sestre, u velikom zajedništvu djece Božje, onih koji su spašeni. Mogli bismo to i ovako reći: danas se slavi Crkva slavna, oni koji su proslavljeni u nebu; sutra, na Dušni dan, slavimo Crkvu trpeću tj. duše u čistilištu i molimo se za njih i njihovo vječno spasenje. Mi na zemlji Crkva smo putujuća jer mi smo još na putu prema cilju. Ali svi smo mi Crkva: i slavna i trpeći i putujuća. I upravo nas to zajedništvo sa svima svetima može obogatiti i oplemeniti, usmjeriti naše korake na putove vjere kojim su oni hodili i zadobili spasenje.

Promotrimo samo neke od nama poznatijih svetaca, da naučimo od njih što je bitno na putu vjere: sv. Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika u prvom vremenu progonjene Crkve, bl. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i suvremenog mučenika i sv. Majku Tereziju iz Calcute, redovnicu koja je osnovala Misionarke ljubavi koje se brinu za najsiromašnije od siromašnih, bolesne i odbačene. Njih su, ukratko rečeno, resile  kreposti:  ljubav, hrabrost i žrtva. Ljubav prema Bogu i zbog njega služenje potrebnoj braći bližnjima, hrabro podnošenje progona i trpljenje za vjeru te žrtva života koju su položili za Krista. Pogledajmo sv. Franju i njegovu poniznost, sv. Leopolda i njegovo neumorno služenje u ispovijedanju pokornika, svetu Tereziju Avilsku i njezinu snagu da se bori za Krista i obnavlja karmelićanki red. Na čelu svih svetih je dakako BD Marija, majka Isusova i sveti Josip njezin zaručnik. Od svih njih možemo stalno učiti i puno naučiti za naš život i naše svjedočenje vjere u Krista

Ali danas ovim blagdanom osim poznatih mi slavimo i ono mnoštvo nepoznatih svetaca, one dobre duše koje su svojom ljubavlju i žrtvom omogućile svima nama naš sadašnji život. To se nebrojene majke i očevi, koji su svojim poštenjem, radom i pobožnošću zavrijedili nebesku slavu, a nisu došli do oltara, dapače njihova imena ne pamte ni njihovi najbliži. To su naši hrabri branitelji, koji su ginuli za „krst časni i slobodu zlatnu“, još od onih davnih dana kada su branili Domovinu od Osmanlija, pa potom progonjeni od komunista i u novije vrijeme, u Domovinskom ratu, od srpskog agresora. U to silno, često na žalost za nas mnoge bezimeno, mnoštvo spadaju marljivi radnici, savjesni ljudi u svim zvanjima i poslovima, koji su znali više raditi za obitelj i svoje bližnje, negoli tražili svoju komociju i sebično mislili samo na sebe. A bez tog mnoštva, „koje nitko ne može izbrojiti“, kako kaže u svojoj viziji sv. Ivan u Knjizi otkrivenja, ne bi bilo danas ni nas, ni naše Crkve ni Domovine.

Njih su resile upravo ove vrednote i kreposti o kojima govori Gospodin Isus u govoru na gori.

1. Siromašne duhom Isus je proglasio blaženima. Isus se susretao sa siromasima ali i s bogatašima, o jednom takvom po imenu Zakej slušali smo u nedjelju, no Isus kaže: duhom! Biti duhom slobodan od bilo kojeg imanja, ne ovisiti na prvom mjestu o materijalnim dobrima, nego svoj život utemeljiti na duhovnim vrijednostima – to je zadaća sviju nas. Što smo više duhovni, to smo više slobodni, što znači siromašni duhom. Mnogi naši najmiliji upravo su bili i jesu takvi: bez velikih zemaljskih dobara stekli su duhovno blago mudrosti, poniznosti, istine te su svima uzor i primjer kako biti dobar čovjek. Zato se danas, puni zahvalnosti, molimo za njih, da osjetimo da smo im blizu i da oni misle na nas i svojim nas primjerom vode prema Kraljevstvu nebeskom.

2. »Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ sljedeće je Isusovo blaženstvo. Koliko tuge, koliko suza, koliko plača i žalosti svuda oko nas. Samo slijepi duhom ne vide taj jauk siromaha, taj vapaj svijeta. Međutim, više negoli na samu žalost zemaljsku Isus ovdje misli na duhovnu žalost. On obećaje utjehu onima koji se žaloste ne prvenstveno zbog sebe, nego koji plaču zbog nepravdi, sukoba, ubijanja i zla ovoga svijeta, što u konačnici znači: zbog odvraćanja naše braće i sestara od Boga koji ih ljubi i zove, a oni ne čuju i oglušuju se. Biti žalostan što naši bližnji trpe, dakle, imati sućuti, kako veli sv. Pavao: „plakati sa zaplakanima“, naša je prvotna zadaća. Koliko je divnih muškaraca i žena u našoj povijesti i sadašnjosti koji ne mogu mirno gledati kad pokraj njih netko pati, pa sve čine da mu pomognu. Na žalost, ima i takvih koji okreću lice i zatvaraju oči da ne vide, zatiskuju uši da ne čuju, zatvaraju jednom riječju srce za potrebe bližnjih da ne bi trebali nešto učiniti. Strah je to za sebe, borba za preživljavanje, ali poput životinjske gdje preživljavaju one zvijeri koje su jače i proždiru slabije. Sjetimo se sv. Maksimilijana Kolbea, franjevca koji je dragovoljno pošao u bunker gladi u Auschwitzu za vrijeme Drugog svjetskog rata, da bi zamijenio oca jedne obitelji… Takvi, koji su spremni osjetiti bol bližnjega i pomoći, dapače žrtvovati se, primit će utjehu, najveću, nebesku koja im se neće oduzeti.

3. „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ treće je Isusovo blaženstvo kojim Gospodin obećava zemlju onima koji su krotka, ponizna i nježna srca. Riječ „krotki“ u ovom blaženstvu može značiti i milosrdni – tako da dvaput Gospodin obećava nagradu onima koji su milosrdni. Zanimljivo je o tome razmišljati osobito u ovoj Godini Božjeg milosrđa. Čovjek bi očekivao da će zemlju baštiniti silni, oni koji se bore, koji osvajaju, koji imaju dobru strategiju, politiku i taktiku, koji posjeduju brojnu vojsku i silu naoružanja, no Gospodin kaže posve drukčije: krotki će baštiniti zemlju. Ovo blaženstvo kao da jedino nudi zemaljsku nagradu, a na zemlji ipak ne vrijede ovakva, duhovna pravila jer svakodnevno smo svjedoci koliko se vodi ratova, tko se uključuje u rješavanje sukoba, što znači silno oružje, tko se pojavljuje kao arbitar u sukobima među narodima. Ipak, sve to nije dovoljno – poručuje Isus. Njegov je narod u vrijeme njegova zemaljskog života bio pokoren od Rimljana, Izrael je bio rimska provincija Palestina, gdje su i politički i vojno vladali stranci. A kada se apostol Petar suprotstavio mačem straži velikog svećenika koji su došli uhvatiti Isusa, Gospodin mu je rekao: „djeni mač u korice!“ i dodao pouku: „tko se mača laća, od mača i gine!“ Gospodin nas poziva prije svega na bezazlenost duše, da budemo poput golubova, ali i na duhovnu blagost i spremnost da ponizno i milosrdno postupamo prema drugima. To se čini da se u surovosti današnjeg svijeta ne isplati, ali u konačnici je to jedino što ostaje.

4. „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“ O ovom bismo blaženstvu mogli dugo razmišljati jer Gospodin, usprkos prije izrečenoj pohvali na račun krotkih, sada jasno hvali „gladne i žedne pravednosti“ i obećaje im ispunjenje njihovih čežnji. Koliko nepravdi trpe danas ljudi po cijelom svijetu! Ali koliko nepravdi ima još i u našoj domovini Hrvatskoj. Pogledajmo aktualni odnos prema braniteljima – evo jučer su uhapšeni heroji obrane bosanske Posavine; već 12 godina se pred sudom u Haagu vodi postupak protiv šestorice Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine; Haag je vodio postupke protiv gotovo svih naših vođa branitelja – sjetimo se samo našeg hrabrog generala Janka Bobetka; a naši hrvatski sudovi neprestano od završetka Domovinskog rata sude umjesto srpskim agresorima gotovo isključivo samo hrvatskim braniteljima – možemo slobodno reći da je takav postupak ubio našeg sisačkog heroja generala Đuru Brodarca, dok za pobijene civile u Baćinu, u Glinskom Novom Selu, u Budičini, u Petrinji, u Glini, Kostajnici i Dvoru – „još nitko nije odgovarao“ – tu rečenicu naši mediji kao papagaji ponavljaju nakon izvještaja o godišnjicama stradanja po čitavoj našoj Hrvatskoj; mogli bismo i dalje tako nabrajati u beskraj. I gdje je tu pravednost? – pitamo se. Tko će pravedno presuditi počiniteljima zločina, a osloboditi nevine branitelje, one koji su se samo branili napadnuti mržnjom i nepravednim posizanjem za našom zemljom, planinama, rijekama i morem? To će dati Bog, jedini pravedni sudac. Zato se ne pouzdajmo u ljudske sudove, ne tražimo previše od njih, oni su – bez obzira na sva dobra nastojanja, stručnost i nepristranost – nepravedni, ili bolje: nikad nisu dovoljno pravedni. Nakon što je jedan ljudski sud osudio samog Boga, kako da vjerujemo da su zemaljski sudovi pravedni? Ali Bog, koji sve zna, on će vratiti pravdu svima koju ju iščekuju.

5. „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ O ovom smo blaženstvu već nešto razmišljali, a razmišljamo i čitave ove Godine milosrđa, a ovdje je dovoljno reći da Isus obećava milosrđe Božje onima koji su milosrdni. Sjetimo se molitve Očenaš, u kojoj nas je Gospodin naučio moliti: „otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“ i nakon koje je još dodao: „Ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.“ (Mt 6,14-15) Ovo je ozbiljno upozorenje o kojem treba razmišljati i ostvariti onu drugu Isusu rečenicu: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36).

6. „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ jedno je od najljepših blaženstava, naime nagrada je gledanje Boga „licem u lice“, kako bi rekao sv. Pavao. Gledati Božje lice naziv je za nebo, a izražava ljubav i čežnju onih koji se vole – jer oni se žele vidjeti, žele biti zajedno. Do toga se može najlakše doći njegujući čisto srce, kaže Gospodin. Pri tom čistoća nije samo uzdržljivost i poštivanje česte i devete Božje zapovijedi, nego je čistoća ukupni stav pred stvarnošću, a to je: iskrenost, djetinji odnos povjerenja, providnost tj. podudarnost nutrine i vanjštine. Bez skrivenih misli i namjera, bez podmuklih motiva i zamki, bez računice da se time nešto ostvari – gledati druge, svijet pa i Boga znači imati čisto srce. Isus kaže na drugom mjestu: „Oko je tijelu svjetiljka; ako ti je dakle oko čisto, sve će tijelo tvoje biti svijetlo.“ (Mt 6,22). Sv. Augustin pak reče: „mundis omnia munda – čistima je sve čisto“.

7. „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ „Djeca se Božja zovemo i jesmo“, kaže danas u poslanici sv. Ivan apostol (1Iv 3,1). A ako smo djeca Božja, tada se trebamo i ponašati božanski. A Bog je mir, on unosi mir, on je poslao i svoga sina, našega Gospodina Isusa Krista da svima donese mir: „Slava Bogu na visini, mir ljudima na zemlji, miljenicima njegovim!“, pjevali su anđeli na betlehemskim poljanama u pohvalu Kristu koji se rodio. Graditi mir, nastojati oko pomirenja među ljudima, ne razarati, ne udaljavati, ne poticati antagonizme nego isticati ono što nas povezuje, to je naša zadaća. Stoga trebamo slijediti Gospodina da se s pravom zovemo djecom Božjom.

8. „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!“ Ovo zadnje blaženstvo nije baš lako ni prihvatiti ni ostvarivati. Zapravo ne trebamo željeti biti progonjeni, ti progoni sami dođu ako hrabro i neslomljivo zastupamo istinu, ako smo vjerni Kristu. Recimo, mi kršćani se borimo za život. Stoga ja pozdravljam inicijativu „40 dana za život“ koja još traje pred našom bolnicom, gdje u molitvi vjernici svjedoče da su protiv ubijanja nerođenih. Dakako, da se dižu radničke fronte, antife i svi liberali i napadaju nas. Ali zar nije sam taj podatak prekrasan plod: više od 100 djece je tako spašeno! Zamislite, 100 života! Pa zar je to loše, spašavati živote? No, dobro, kad nas progone, kaže Gospodin: „Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!« Neka nam pomognu u našem životu i kršćanskom svjedočenju svi sveti, znani i neznani, neka se i naše molitve vinu za one koji još nisu u nebeskoj slavi, te i oni i mi jednom dođemo u zajedništvo svih svetih. Amen.