Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za pok. Antu Paradžika o 25. godišnjici pogibije

Sisačka katedrala, 21. rujna 2016.

Danas je blagdan sv. Mateja apostola i evanđeliste. A na današnji dan, točno prije 25 godina ubijen je Ante Paradžik, dopredsjednik Hrvatske stranke prava i osnivač i prvi načelnik Ratnog stožera Hrvatskih oružanih snaga, HOS-a. Njega život nije mazio. Bio je dijete oca Blaža koji je završio svoj život na Bleiburgu, sam je poginuo na početku Domovinskog rata, i to izgleda od hrvatske ruke, a i sin Mislav završio je život prošle godine na Božić u nerazjašnjenim okolnostima. Molimo se, braćo i sestre, za poginulog Antu, ali i za ostale preminule članove njegove obitelji, kao i za Blaža Kraljevića i sve Hrvate koji su poginuli, osobito – što se utemeljeno sumnja – od komunističke ruke bilo prije bilo poslije Drugog svjetskog te Domovinskog rata.

Među mnogim domoljubnim značajkama pokojnog Ante Paradžika – prema nekima možemo biti kritični, no za pravilno razumijevanje treba ih uzeti u kontekstu teškog i nepravednog rata koji je bio nametnut Hrvatskoj – nitko ne može osporiti da ga je resila iznimna hrabrost i želja da se bori za slobodu svoje Domovine. On je i taj dan, prije svoga ubojstva, na tribini u Križevcima rekao: „Dajmo sve od sebe da pobijedimo. Ako ovaj rat izgubimo, nikada na ovim prostorima neće biti Hrvata… naši neprijatelji sve uništavaju što je hrvatsko… Pobijedit će Hrvati… ako nas neće biti, znajte da će naša djeca živjeti u toj žalosnoj, dok se ne zaborave poginuli, ali u slobodnoj hrvatskoj državi… uskrsnut će slobodna i nezavisna država Hrvatska. Zato budimo ponosni što smo vojnici hrvatskoga naroda… Plačimo, ali te suze nek’ ne budu suze tuge nego suze radosnice jer je došao čas kad se možemo boriti za Hrvatsku. I ja sam ponosan što sam na čelu Hrvatskih oružanih snaga koje se bore za nezavisnu državu Hrvatsku…“

Iz ovih nekoliko rečenica jasno se vidi koju je snagu duha imao Ante Paradžik, kakva je hrabrost izbijala iz svake njegove riječi, kako je bio spreman žrtvovati se za svoj narod i za Domovinu.

Doista, mnogi su pripadnici HOS-a dali svoje živote za slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku. I nitko nema pravo prezirati njihovu žrtvu i njihovu prolivenu krv. Bili su to iznimno hrabri ljudi, spremni na sve, samo da pobijede neprijatelja. A ne zna se ni za jedan njihov počinjeni zločin, što je također veoma važno. Kada danas govorimo o hosovcima i njihovom doprinosu obrani i oslobađanju Domovine, treba znati da su oni – bez obzira na nastanak unutar jedne stranke, HSP – postali priznata, dakle legalna komponenta Hrvatske vojske, te i njihovi znakovi i pozdravi pripadaju legalnom znakovlju HV. Zato su posve neutemeljeni pozivi da se zabrane i kažnjavaju oni koji ih nose i upotrebljavaju. Ne mislim tu samo na pjevača Marka Perkovića Thompsona, nego i na Jean-Michela Nicoliera, Irca Thomasa Crowleya, Stojana Vujnovića Srbina, i tolike druge koji su svoje živote žrtvovali za Hrvatsku. Tko dakle želi osporavati HOS, neka pazi da ne prezre krv tih hrabrih i nevinih mladih ljudi koji su poginuli za Hrvatsku.

Također pokojni Ante imao je veliku vjeru da će Hrvatska u Domovinskom ratu pobijediti. On je rekao i ovo: „„Mi pobijedit možemo samo u jedinstvu… Pobijedit će Hrvatska… Danas je komunizam najjači u Hrvatskoj… a hrvatski narod nije komunistički, hrvatski je narod katolički…“

Iz ovih riječi se također vidi kako je duboko osjećao opasnost što je komunistički duh još uvijek jak u Hrvatskoj. Rekao bih, kako tada, tako i sada. Ipak neke stvari se pomiču na bolje. Vjerojatno će trebati pomrijeti generacija u kojoj su s rodoljubima zajedno živi i izdajice. No, njega je stajao glave takav stav, otvoreno protivljenje udbi, kos-u i komunizmu.

Molimo Gospodina da i zbog njegove žrtve i žrtve tolikih domoljuba naša Domovina konačno prestane bio talac komunističkih zločinaca. Vjerujem da je taj dan blizu, da smo konačno spremni očistiti naš narod i od tog najvećeg zla koje je još uvijek prisutno u mentalitetu, ali i u ljudima starog sustava koji, premda među nama i s nama žive, radi protiv slobodne nam i demokratske Domovine.

„Naša je Domovina na nebesima“ (Fil 3,20), poučava nas sveti Pavao. I kada gradimo zemaljsku domovinu, i kad se zalažemo za njezinu slobodu i želimo ju urediti lijepu i bez zloduha prošlosti, mi kao vjernici katolici trebamo imati uvijek na pameti da je naš prolaz ovom zemljom privremen, a da je naš konačni cilj vječan. Zato se nikada ne umarajmo u žrtvovanju za dobro zemaljske domovine, ali niti ne odustajmo da u svojim dušama i u našim zajednicama učinimo sve da zavlada Kristovo kraljevstvo, kako u poslušnosti njegovoj Riječi, tako i u jednostavnom neprestanom prebivanju s njim, u njegovoj blizini.

Čitanja blagdana sv. Mateja apostola danas u liturgiji su:

Ef 4, 1-7. 11-13: On dade jedne za apostole, jedne opet za evanđeliste.

Sveti Pavao govori o raznim službama i zvanjima kojima Bog obdaruje ljude. Svetog Mateja Isus je izabrao da bude njegov apostol, i to evanđelista – tj. navjestitelj njegove Radosne vijesti.

Evanđelje po Mateju (Mt 9, 9 -13) donosi Isusov poziv Mateju: „Pođi za mnom!“ I potom izvješće: On usta i pođe za njim.

Sveti Matej bio je carinik kada ga je Isus pozvao za svog apostola… Na Isusov poziv: Pođi za mnom!  On je ustao i pošao za Isusom… Imao je smjelosti, povjerovao je tom učitelju iz Nazareta, otkrio je u njemu nešto što ga je privuklo i on svoj siguran posao napušta i kreće u nesigurno, slijedi Isusa.

Napisao je evanđelje, knjigu svjedočanstva o Isusu i njegovom naviještanju Kraljevstva nebeskoga, o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću…

Predaja nam govori da je taj sveti apostol poslije Duhova i progona kršćana iz Jeruzalema otišao u Arabiju i Etiopiju gdje je navješćivao Evanđelje, a u Salermu mu se čuvaju relikvije.

Naši su mučenici, hrvatski branitelji koji su poginuli u Domovinskom ratu, među koje svakako pripada Ante Paradžik, bili spremni napustiti svoju sigurnost i iz ljubavi prema Domovini prihvatiti rizik i vlastite smrti. Bog ih je obdario izvanrednom hrabrošću, koja je bila plod velike ljubavi prema Domovini kad je ona bila napadnuta i ugrožena, te su s velikim ponosom i rado pošli braniti ju. Za to nisu ništa željeli, nisu računali ni s kakvim povlasticama. Željeli su samo jedno: već jednom da i Hrvati budu slobodni i samostalni, da žive u miru kao i svi drugi narodi. „Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni“, kaže Knjiga mudrosti.

Ante i toliki drugi poginuli su, ali naša je Domovina slobodna. Nije još onakva kakvu je sanjao heroj i domoljub Ante Paradžik, ali on je dao sve za nju, i to s velikom vjerom i hrabrošću želeći da Domovina bude slobodna i sretna. Bog neka nagradi tu njegovu veliku ljubav i njegovu žrtvu, neka naš hrvatski narod blagoslovi jer sigurno toliki nevini životi nisu uzalud pali.

Requiem aeternam dona ei Domine et lux perpetua luceat ei!

Requiem aeternam dona eis Domine et lux perpetua luceat eis! Amen.