Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na prvom biskupijskom hodočašću u Svetišta Majke naših stradanja
Gora, 24. rujna 2016.
Draga braćo svećenici, đakoni, bogoslovi i sjemeništarci, drage sestre redovnice, poštovani predstavnici ustanova, udruga, branitelja i draga braćo i sestre hodočasnici!
Odlučili smo danas održati ovo hodočašće u naše biskupijsko marijansko svetište u Gori, da bismo se molili za našu Sisačku biskupu i za našu domovinu Hrvatsku. Budući da je danas dan jesenskih kvatri, molimo se osobito za duhovna zvanja i za mlade u našoj Biskupiji.
Došli smo u ovo svetište kamo su stoljećima hodočastili katolici, naši stari, moleći se Blaženoj Djevici Mariji i utječući se njoj u zagovor. Doista, Marija je „pomoćnica kršćana“, „utjeha žalosnih“ i „kraljica Hrvata, kraljica naših obitelji“. Njoj se u Gori posebno obraćamo dolazeći joj s našim teretima, jer ona je “Majka naših stradanja“, a to znači „sunce što ne prestaje nam sjati“. Ona znade najbolje sve naše nevolje, sva naša trpljenja, naše strepnje i tjeskobe, naš nemir i zebnje našeg srca. Ona nas razumije kao što to majka najbolje zna razumjeti svoju djecu kad im je teško i kad lutaju i ne znaju što će, kad su bolesna i kad im je teško. Marija je „majka boli – mater dolorosa – Gospa žalosna“, ali ona je i „uzrok naše radosti“ jer otkako je Krist, njezin Sin uskrsnuo, njoj Crkva pjeva najradosniju pjesmu: „Kraljice neba, raduj se – Regina coelorum laetare, aleluia!“ Marija je majka u čijem je životu Bog učinio mnoge obrate: nije imala muža, a začela je i rodila; stajala je pod križem svoga sina, a za tri ga je dana gledala živa, uskrsnula! Ona je najbolja učiteljica kako surađivati s Duhom Svetim, kako osluškivati i odgovarati na Božje poticaje i vršiti ne svoju nego Božju volju.
Nju s pravom nazivamo i „kraljicom apostola“. Ona je, kako smo čuli u izvješću iz Djela apostolskih (Dj 1,12-14;2,1-4), molila zajedno s apostolima za dar Duha Svetoga. Ona je u prvoj Crkvi, ali i tijekom povijesti Crkve, a tako i danas uvijek je uz one koji naviještaju Evanđelje njezinoga Sina. Sama njezina prisutnost, a posebno njezina molitva, davale su i daju snagu navjestiteljima vjere u Krista, apostolima od prve dvanaestorice do biskupa i svećenika naših dana. Ona je i s nama, ona nas potiče da se pouzdamo u Sina njezina Isusa Krista, da sve učinimo u životu što nam on kaže.
Kada je Marija stajala pod križem na kojem je visio njezin sin Isus, on joj je povjerio apostola Ivana za sina, a njemu je rekao: „Evo ti majke!“
Apostol Ivan zaključuje taj izvještaj: „I od toga časa uze je učenik k sebi.“ (Iv 19,27). Ako i mi želimo biti Kristovi apostoli i njegovi navjestitelji, i mi trebamo uzeti Mariju k sebi. Isus je želio zbrinuti svoju majku, budući da više sv. Josip očito nije bio živ pa ju je povjerio svom učeniku Ivanu. No, riječi „Evo ti majke“ koje je uputio Ivanu, možemo reći da on upućuje i svakom svojem učeniku, a posebno onome koji je njegov svećenik. Riječi „Evo ti majke!“ neka odzvanjaju u našim srcima, da bismo razmišljali o daru blizine i molitve najsvetijeg bića koje je Isus kao čovjek najviše ljubio na ovoj zemlji, njegove majke i naše duhovne majke Marije. Kao što je Marija bila blizu Njemu, neka bude i nama. Kao što je bila s Njim kad je umirao na križu, neka bude i u našim bolima, neka bude uz nas kada trpimo, ali neka bude kao što je bila s Njim, puna nade u pobjedu Božju, u pobjedu dobra, u našu pobjedu kada smo zajedno s njom s Kristom, Njemu vjerni.
Kristov apostol ne može drugo nego govoriti o Kristu – kako nas poučava i sv. Pavao danas u čitanju Poslanice Filipljanima (Fil 3, 8-14): „sve smatram gubitkom zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem“ (ib.,8-9). Apostol doživljava „zajedništvo u patnjama njegovim“, osjeća se „suobličen smrti njegovoj“, ali se nada upoznati „njega i snagu uskrsnuća njegova“, dapače „prispjeti k uskrsnuću od mrtvih“ (ib.,10-11). Kako lijepo sveti Pavao kaže da je on „zahvaćen od Krista“ (ib.,12)! Ne može dakle onaj koga je Krist zahvatio ne govoriti o Kristu, o onome koji je usrećio njegov život, o onome koji je promijenio njega i iz zla i grijeha podigao ga u život i dao mu novi smisao i radost života! Ne može se šutjeti o tako velikim i važnim događajima, i o tako izvanrednoj Osobi, o Kristu Gospodinu koji daje život. Pa kada bi i ljudi šutjeli, kamenje bi progovorilo!
Molimo se, braćo i sestre, uvijek za duhovna zvanja u našem narodu. Budimo radosni kada nam se povjeri neki mladić, naš sin, unuk, prijatelj ili brat da želi biti svećenik. Budimo ponosni i puni sreće kada saznamo da neka djevojka želi biti časna sestra, da želi poći služiti Gospodinu u redovništvu. Mi znamo da je naša Domovina zapuštena, da joj prijeti izumiranje i nestanak, ali neće mladići koji žele biti svećenici i djevojke koje žele biti redovnice spasiti narod ako se ne odazovu Božjem pozivu i radije osnuju obitelj i rađaju i odgajaju djecu, negoli da postanu svećenici, redovnici i redovnice. Ne, to nije tako. U Božjim očima, a to se nebrojeno puta pokazalo u povijesti, nije sve u materijalnim računima. Upravo je ulaganje u budućnost naroda kada iz Božjeg naroda odlaze mladići i djevojke za posvećenost Božjoj službi u Crkvi, jer oni odgajaju dušu naroda. A duša je najzapuštenija ako ne poznaje Krista. Takvi ljudi rastu kao divlje voće i ne donose nikakav rod jer – nedostaje im Božji blagoslov. „Što vrijedi da čovjek stekne sav svijet, a naudi svojoj duši ili sebe upropasti!“ – rekao je Gospodin. Doista, ulagati u duhovne vrijednosti vrednije je negoli u materijalne jer tako se umnažaju i materijalne, dok se ulaganjem samo u materijalno gubi i materijalno i duhovno – kako lijepo kaže ona jedna poslovica: „tko želi samo kruha i ruha, a ne i duha, neće imati ni kruha ni ruha; a tko želi duha, imat će s duhom i kruha i ruha!“
Majke su uvijek znale prepoznati u svojoj djeci ono najljepše i to buditi i njegovati. Zato molimo i Presvetu Bogorodicu, našu Majku Božju Gorsku, da nam isprosi odaziv na mnoga duhovna zvanja u našem narodu, u našoj Biskupiji, u našim župnim zajednicama. Molimo ju da nas zagovara pred svojim Sinom, našim Gospodinom, da on ne odvrati svoga pogleda od nas, da nas vodi i usmjeruje putem duhovnih vrijednosti, da bi naš narod opstao i s duhovnim rađao i dobrim materijalnim plodovima.
Blaženi kardinal Alojzije Stepinac znao je koliko je moćan Marijin zagovor. Hodočastio je u Mariju Bistricu, ali je i u svojoj duši čuvao osobit spomen na svoju majku Barbaru koja je molila za njega pred likom Blažene Djevice Marije. Tek je kasnije, već kao svećenik, saznao da se njegova majka zagovorila da posti za njega i moli posebno u srijedu, petak i subotu, da bi bio svećenik. Kad je postao svećenik i kad je župnik, koji je to znao rekao majci Barbari: Evo, sad više ne moraš moliti i postiti jer sin ti je postao svećenik, ona je odgovorila: Sad još više, da bude dobar svećenik. – I izmolila je po Marijinu zagovoru ne samo dobrog sina svećenika, nego i sveca i primjer svemu našem narodu.
Evo što može molitva majke i što može zagovor Presvetoj Bogorodici!
Molimo stoga i mi s pouzdanjem i ustrajno svjesni kako je Marija uvijek s nama i kako njezin zagovor za sve nas i sve naše nakane Bog uvijek uslišava. Amen.