Blagdan Uvišenje svetog križa
(Br 21, 4-9; Ps 78, 1-2, 34-35, 36-37; Fil 2, 6-11; Iv 3, 13-17)
1. Povijesni kontekst Nema kršćanina koji ne poželi vidjeti mjesto gdje je Sin Božji sebe prinio Bogu za spas čovječanstva. gdje je bio pokopan i uskrsnuo od mrtvih. Zato je kršćanima Jeruzalem najdraži grad, a bazilika Svetog groba i uskrsnuća najsvetije mjesto na svijetu. Zajednica Isusovih učenika od početka je s pažnjom i s poštovanjem čuvala uspomene na ta mjesta, iako su prva tri stoljeća bila obilježena žestokim progonima apostola i njihovih sljedbenika. Početkom drugog stoljeća car Hadrijan ugušio je Drugi židovski ustanak (136. god.), a na ruševinama Jeruzalema podigao novi grad i posvetio ga božici Afroditi. Prostor svetog Groba i Kalvarije, prema povijesničaru Euzebiju (263-339.) „zatrpao je s puno zemlje”, a onda popločao. Nad tim svetim mjestom, piše sv. Jeronim, pogani su podigli Jupiterov i Venerin kip koji su tamo stajali do cara Konstantina (306.-337.). U tih stoosamdesetak godina kršćani su usmenom predajom prenosili svetu tajnu da se ispod tih poganskih obilježja nalaze Isusov grob i Kalvarija. Kad su kršćani s dolaskom Konstantina dobili sloboda (313.), otkopali zemlju i našli sveta mjesta Isusove smrti i pokopa. Tako je, eto, poganski car Hadrijan i ne želeći zaštitio zemljom sveti prostor za bolja vremena.
Na zagovor jeruzalemskog biskupa Makarija, a po nalogu cara Konstantina započela je na tom mjestu 326. godine gradnja velebne bazilike koju je vodio poznati sirijski graditelj Zenobios. Za devet godina veličanstvena je crkva bila posvećena, u predvečerje 14. rujna 335. godine. Tako je i nastao ovaj blagdan “Uzvišenja sv. Križa”. Bazilika će nažalost u više navrata prilikom osvajanja Perzijanaca i muslimana biti do temelja porušena, pa obnavljana. Nekoliko puta su je i požari oštetili ili uništili. Jednu od tih obnova vodio je Hrvat franjevac, Bonifacije iz Dubrovnika (1555.) koji je u to vrijem bio kustos Svete zemlje.
2. Kad već spominjem tu hrvatsku vezu s bazilikom Isusova groba čini mi se uputnim ovdje spomenuti i ono što Konstantin Porfirogenet navodi u 31. poglavlju svoga djela (De administrando imperio), gdje piše kako je bizantski car Heraklije (610.-641.) pozvao Hrvate iz Bijele Hrvatske (oko Krakova), neka dođu u današnje krajeve kako bi uz njihovu pomoć zaštitio zapadne granice svog carstva pred prodorom Avara. I Hrvati su se doselili baš u vrijeme dok je on ratovao i pobjeđivao Perzijance. A kao pogodbu za mir zatražio je neka vrate Isusov križ. Kad je uvjet bio ispunjen, car je na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Iako su naši pređi u to vrijeme bili još pogani, odazivom caru Herakliju i dolaskom u ove krajeve dok je on ratovao s Perzijancima i osvajao relikvije svetoga križa, može se reći kako su se naši pretci neizravno borili „za krst časni i slobodu zlatnu”.
I bijaše tako na početku našeg hoda iz Bijele u današnju Hrvatsku. Tako se nastavilo i tijekom 13 stoljeća teške, mučeničke, ali lijepe, bogate i ponosne povijesti. Od stoljeća sedmog pa do nedavnih stradanja u Domovinskom ratu. U toj grčevitoj borbi u obrani svoje zemlje, identiteta, vjere i svoga roda i naroda, jedinu i pravu pomoć nalazili su u Isusovom križu i njegovoj moćnoj zaštiti. Zdravo križu, nado jedina! I dok razmišljamo o tom velikom, otajstvu spasenja po križu, pitamo se zašto Crkva potiče vjernike neka časte sveti križ i muku Isusovu? Što nam poručuje ovaj blagdan i liturgijski tekstovi koje smo maloprije slušali? Zašto Crkva toliko veliča spomen svetog križa i muku koja je s križem povezana? Djelomične odgovore na ta pitanja nalazimo u večerašnjim čitanjima.
3. Biblijski kontekst Knjiga Brojeva donosi zanimljiv događaj prepirke između naroda i Jahvea, te između Mojsija i naroda. Nije lako bilo Mojsiju voditi ljude iz egipatskoga ropstva. Jer, narod, ko narod. „Putem su postali nestrpljivi, te počeli govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: Zašto nas izvedoste da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo ogadilo se dušama našim..“ Nije lako bilo Mojsiju jer je bio razapet između Jahvea i ljudi. Pitam vas, je li ovo čitanje aktualno i ima li neke sličnosti s našim vremenom, ili se to dogodilo samo Izraelcima i njihovom vođi Mojsiju?! Čini mi se, kako je tekst vrlo suvremen za naše doba i za današnje ljude. Ruku na srce, zar i mi nismo često poput Izraelaca?! Nezadovoljni smo sa sobom, sa svojim mjestom, kao i s ljudima s kojima živimo i radimo. A k tomu vrlo brzo zaboravljamo brojna dobročinstva koja nam je Bog iskazao, ne samo u zadnjih 25 godina, već kroz 13 prošlih stoljeća.
Nije lako ni voditeljima koji su zaduženi za opće dobro: biskupima, svećenicima, učiteljima, poslodavcima, političarima i drugim javnim djelatnicima. Kao što nije bilo lako ni Mojsiju koji se u jednom trenutku našao u vrlo nezgodnoj stisci: odustati od povjerenog zadatka, naljutiti se na ljude koje je poveo iz ropstva, okrenuti im leđa i povući se u privatnost. Hvala Bogu da to Mojsije nije učinio. Ali, kako je uspio nadvladati krizu i othrvati se napasti povlačenja? Otkrio je, naime, kako ga Bog treba. I to mu je davalo snage izdržati do kraja. Kako je čovjeku drago otkriti da ga netko treba: unuk djeda, otac sina, žena muža, đaci učitelja, vjernici pastira.. Svi smo mi zapravo potrebni jedni drugima! Kad je poginuo predsjednik Amerike John Kennedy, zamijenio ga je Johnson koji je odmah pozvao ministre te svakom rekao „kako mu je potrebna njegova pomoć“. Bog svakome od nas veli kako smo mu potrebni!
4. U drugom čitanju čuli smo apostola Pavla kako svojim dragim Filipljanima piše o Kristu koji je, „iako trajni lik Božji, ponizi sebe i postade poslušan do smrti na križu“. Zaljubljenik Isusovog križa sveti Pavao hvali se kako je zbog Krista primio „pet puta po trideset i devet udaraca, tri puta bio išiban, jednom kamenovan, tri puta brodolom doživio, bio u čestim pogiblima od rijeka, od razbojnika, od sunarodnjaka, od pogana; u pogiblima na moru, u gladi i žeđi, u zimi i golotinji.. I dodaje kako uživa u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosi za Krista. Jer, kad sam slab, onda sam jak“ (usp. 2 Kor 11, 24-27; 12, 7-10). „I ne daj Bože da bi se ičim drugim hvalio, osim križem Gospodina našega Isusa Krista“! Znajući kako „patnje ovoga svijeta nisu ništa prema slavi koja se ima očitovati“, on u večerašnjoj poslanici zanosno kliče i moli: „Neka se pred imenom Isusovim prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ i svaki jezik neka prizna: Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca! (Fil 2, 10-11).
U evanđelju Isus u razgovoru s Nikodemom objavljuje kako je Bog toliko volio svijet i ljude da je poslao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne. Bog, dakle, želi da se svijet po Isus spasi. I nema drugog imena dana ljudima pod kapom nebeskom u kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista. Ali, Bog nas ne može bez nas spasiti. Bez tebe sam te stvorio, ali te bez tebe neću spasiti. Tvoja vječna sreća, dakle, u tvojim je rukama! Stoga, tebe oče i majko, kojima je Providnost udijelila biti ognjištem života, Isus moli, poziva i potiče: Živite dostojno svoga obiteljskog poziva. Ljubite se i poštujte. Rađajte i odgajajte djecu u Božjem strahu i po Božjem zakonu.
5. Tebe mladiću i djevojko, koji osjećaš kako je puno toga u životu nesigurno, klimavo i prolazno, pa tražiš uporište i snagu, psalmista usrdno poziva na molitvu: „Gospodine, zakloni me štitom lica svojega i budi mi hrid zaštite i tvrđava spasenja“. Tebe, rataru i radniče, koji si često „pritisnut, ali ne pritiješnjen, obaran, ali ne oboren“, kojega tuku nevere i kiše i koji si zgrbljen svakim danom više; tebe koji usprkos svega toga stojiš „drito ko kolona“, Pavao večeras tješi i osmišljava tvoju patnju kad veli kako „umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje“ (2 Kor 4, 10). Svima nama koji se susrećemo s problemima, pitanjima, teškoćama i sumnjama Isus očinski i utješno veli: „Ne bojte se! Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni (usp. Iv 3, 16). I tko Isusa prizna pred ljudima, priznat će i on njega pred Ocem nebeskim“. Ponosni smo što pripadamo narodu čija se povijest odvijala u znaku trajne borbe „za krst časni i slobodu zlatnu“. Pod zastavom Isusovog križa, naime, naši su se pretci uspješno hrvali s vlastitim manama zavisti i svađe, razdora i nejedinstva. A u trenutcima ugrozbe slobode i naroda, vjere i kulture s križem su pobjeđivali sve ideologije i osvajače koji su prolazili ovim stranama.
Zahvalni za njih koji su bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti obilježenoj znakom križa, obraćamo se večeras raspetom i uskrsnulom Gospodinu, koji je na vlastitom tijelu osjetio dramu borbe dobra i zla, svjetla i tame, neka nam njegov Križ i neizmjerna vrijednost njegove Predragocjene Krvi bude u nebu zalogom vječnog spasenja, a u ovoj suznoj dolini utjeha i snaga.
Križu sveti, svetog vrela; Božjeg Sina dar si plod.
Hrvatska te duša splela, prigrlio cijeli rod!
Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš.
Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš.
Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov!
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Sisak, 14. rujna 2016.