Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi za obitelj
Sisačka katedrala, 29. ožujka 2014.
Dragi vjernici, osobito članovi naših katoličkih obitelji!
Danas smo, prema programu koje je osmislilo Povjerenstvo za pastoral obitelji u našoj Sisačkoj biskupiji na čelu s fra Nikolom Juretom, razmatrali križni put obitelji te slavimo ovu sv. misu na nakanu: za naše obitelji. Naime, pripremamo se da na jesen ove godine, točnije u subotu 11. listopada 2014. proslavimo biskupijski Dan obitelji, kako bismo se onda sljedeće godine uključili u proslavu nacionalnog Dana obitelji. Bit će to drugi takav nacionalni Dan obitelji jer smo prvi proslavili zajedno sa Svetim Ocem Papom Benediktom XVI. 2011. godine.
Veoma smo duboko svjesni koliku ulogu imaju obitelji u našoj Crkvi i u našem hrvatskom društvu. Ta je uloga neprocjenjiva i zato se želimo moliti za naše obitelji, i zato želimo razmišljati što možemo učiniti da učvrstimo naše obitelji u njihovom obiteljskom životu, u njihovim vjerskim i nacionalnim vrijednostima, u otvorenosti životu i u njihovoj nezamjenjivoj ulozi u odgoju djece i mladih. Znamo veoma dobro koliko je danas obitelj napadana, koliko su tradicionalne obiteljske vrijednosti pod silnim naletom bezbožnih tendencija da se zapravo sve što je obitelji sveto uništi, razori, obezvrijedi i nametnu neke druge tzv. vrijednosti da bi se onda moglo manipulirati ne samo obiteljima, nego preko njih pojedincima i čitavim narodima. Sjetimo se samo teškoća s kojima se susretala inicijativa „U ime obitelji“ prigodom skupljanja potpisa za referendum, poslije pri samom referendumu, koji je Bogu hvala dobro završio, a to je bilo upravo zahvaljujući čvrstoći i svijesti naših obitelji, nipošto naše javnosti koja je – kako u medijima, tako u politici – stala protiv obitelji. Danas sam baš čitao na internetskoj stranici Radio Vatikana naslov Nema razlike između rodne i marksističke ideologije:
„Diktatura želi zatrti razlike, odnosno sve homologizirati, do te mjere da se s muškom i ženskom osobom postupa kao s apstrakcijom – ustvrdio je kardinal Angelo Bagnasco, predsjednik Talijanske biskupske konferencije otvarajući rad Stalnoga vijeća talijanskih biskupa, govoreći o rodnoj ideologiji (gender). Kardinal je potaknuo roditelje da se ne daju zastrašiti, a upozorio je i na opasnost da se škole pretvore u vježbališta „preodgoja i indoktrinacije“, misleći na tri knjižice naslovljene „Odgajati za različitost“, podijeljene u talijanskim školama.
Osvrćući se na kardinalov govor u razgovoru za našu radijsku postaju, Claudio Gentili, urednik časopisa „La Società” (Društvo) i suautor knjige „Pomrčina razlike“, rekao je da knjiga nije slučajno tako naslovljena. Eklipsa je razdoblje mraka. Razlika je zbiljska i nije samo religiozno iskustvo iz Knjige postanka (muško i žensko, stvori ih), nego i bitno obilježje ljudske naravi, dakle stvarnost. Sad smo u stvarnosti koju je govor izbrisao jer se u teorijama post-modernizma govor gradi i razgrađuje. Ideja muškoga i ženskoga (bića), sukladno mišljenju genderista, jest ishod nečega negativnoga, zbog ozbiljnih razloga. U pokretu genderista vidim nešto slično velikom marksističkom pokretu. I marksizam je nastao s nakanom da se iskorijeni ‘izrabljivanje čovjeka od strane čovjeka’ i kako je to postigao? – upitao je Gentili odgovarajući:
Ispravnom dijagnozom i pogrješnom terapijom: ukidanjem ljudske slobode, dakle homologacijom. Danas smo na istom putu. Treba dobro shvatiti pojam gendera, kojije nastao kako bi se izbjegla homofobija; odnoasno gender je ideologija sa snažnom idejom o pravednosti i jednakosti između muškarca i žene: i kako bi se otklonila prevlast muškarca, ukidaju se razlike i sve se izjednačava – primijetio je urednik časopisa Društvo, dodavši:
Stoga valja biti jako oprezan, reagirati inteligentno i pomalo ironično: predložio bih majkama i očevima, da kad u školskim dokumentima naiđu na roditelj 1, roditelj 2, da to izbrišu te na mjestu roditelj 1 upišu otac, a na mjestu roditelj 2, upišu majka. Kardinal je Bagnasco u pravu, problem je ozbiljan i treba reagirati po uzoru na papu Franju: s osmijehom i s uvjerenjem da se istina ne potvrđuje toljagom, nego sposobnošću gledanja u srce osoba, te učiniti da osobe otkriju kako je spolna razlika, odnosno biti muško ili žensko, vrlo lijepa vijest za djecu – zaključio je suautor knjige ‘Pomrčina razlike’. (Tekst preuzet sa stranice http://hr.radiovaticana.va/news/2014/03/25/nema_razlike_izme%C4%91u_rodne_i_marksisti%C4%8Dke_ideologije/cro-784843)
Današnja naša tema našeg razmišljanja je: roditeljski odgoj za sebedarnu ljubav.
Odmah bih rekao bitno: roditelji su odgojitelji svoje djece, i važno je da to svi poštujemo, kako u Crkvi, tako i u društvu, u svim ustanovama, i da pomažemo roditeljima odgajati njihovu djecu onako kako to oni žele. No, da bi roditelji bili sposobni odgajati djecu za tako visoke ideale kao što je sebedarna ljubav, prvo sami moraju živjeti na taj način, biti puni ljubavi jedno prema drugome, da to onda njihova djeca vide i upoznaju, da bi onda mogli svojoj djeci prenijeti te vrijednosti. Što znači „sebedarna ljubav“? To nije ljubav iz filmskih sapunica niti iz najvećeg broja tzv. ljubavnih pjesama. Ta je ljubav – na sliku Božju, na sliku Krista koji se za nas ljude predao u smrt, koji nam se sam darovao, koji je dakle sebe zatajio da bi nama pokazao koliko mu je do nas stalo.
Takvu ljubav doista imaju majka i otac, ukoliko su spremni živjeti svoju bračnu ljubav u vjernosti i sebedarju jedno drugom, i ukoliko su se spremni žrtvovati za svoju djecu do vlastitog zatajenja. No, je li to moguće ako se današnji mladi ljudi, bračni drugovi muž i žena stide prihvatiti roditeljstvo, ako su komotni do te mjere da ne žele preuzeti obvezu brige za djecu? Imamo na žalost i primjera da se neki radije brinu za kućne ljubimce negoli da rode i da odgajaju svoju djecu. A neki pak bi i s djecom postupali kao da djeca nisu osobe nego da su zapravo njihovi kućni ljubimci ili čak igračke!
Očito da bi bilo moguće preuzeti svoje bračne i roditeljske obveze potrebno je posjedovati ljubav i odgovornost za tu ljubav. Na žalost mnogi su zavedeni modernom promidžbom laganog života koji se iscrpljuje u brizi samo za sebe i svoju komociju, za svoje tijelo i zdravlje, dotle da se gotovo živi nekakav kult vlastitog tijela i zdravlja, ljepote pod svaku cijenu, slobode od obveza do te mjere da život postane bezličan i prazan. Naime, ne preuzimati odgovornost i ne živjeti nikakve obveze odaje stil nezrelosti osobe i teško može samog subjekta koji tako živi ispuniti i razveseliti. Naprotiv takav način života dovodi do sve većeg besmisla.
Danas smo u Evanđelju čuli kako Isus hvali carinika koji se iskreno kaje za svoje grijehe. Molimo da i nama Gospodin oprosti, molimo da grijehe nas i naših obitelji Gospodin ozdravi, da duše budu zdrave, da se roditelji vesele brojnoj djeci, da odgajaju djecu u prihvaćaju odgovornosti i u vjeri da ih uče moliti se i praštati, da bi onda oni mogli preuzimati svoje obveze na dobro društva i Crkve. Molimo se Gospodinu da posveti naše obitelji na sliku sv. Nazaretske Obitelji, da u našoj sredini uvijek bude prisutan Gospodin Isus, sa svojom sv. Majkom Marijom i sv. Josipom, kao uzorima svetih supružnika i odgojitelja.
Neka nam i ovo korizmeno vrijeme u tome pomogne, da se obnove naše obitelji te tako sretno idemo u susret budućnosti za koju se moramo zalagati. Amen.