Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagoslovu spomen ploče za vlč. +Ivana Pehača

Kratečko, 6. travnja 2014.

/5. Kor.nedj.A: Ez 37, 12-14; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45/

Draga braćo i sestre,

Blagoslov spomen-ploče vašeg nekoć župnika Ivana Perhača, koji je umro pod terorom u logoru Staroj Gradiški 1947., kao i čitavo ovo vrijeme korizme, u kojoj razmatramo muku Kristovu podsjećaju nas na to da je naš život također na ovaj ili onaj način nošenje križa i mučeništvo koje trebamo znati prihvatiti.

Kao što je poznato, svećenik Ivan Perhač bio je župnik kroz deset godina u Kratečkom prije rata i u Drugom svjetskom ratu. Uhitili su ga komunisti koji su proganjali katoličke svećenike i ubijali ih, kao i tolike hrvatske katolike, te su ga na montiranom sudu, bez ikakve krivnje i bez ikakvih dokaza – kao i nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca – 1946. osudili na 20 godina robije. U užasnim zatvorskim uvjetima vlč. Ivan umro je u zatvoru već 17. svibnja 1947. godine.

Zatvor u Staroj Gradiški osobito je bio težak za katoličke svećenike. Tu je poslije Drugog svjetskog rata u tzv. demokratskoj Jugoslaviji robijalo, među ostalim mnogobrojnim političkim zatvorenicima, velik broj svećenika. Dr. Stjepan Kožul piše: „Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. spominje da se u logorima i zatvorima nalazi 169 svećenika. Taj broj je rastao, tako da sami svećenici robijaši bilježe da je kroz logor u vrijeme njihova boravka prošlo od 200 do 300 svećenika robijaša. Vjerodostojan je broj od oko 300 svećenika biskupijskih i redovničkih koji su prošli kroz logor u Staroj Gradiški. Iz povijesne Zagrebačke nadbiskupije bilo ih je ondje više od 80, a četiri su ondje i umrli. Test ispita vjernosti režimu bio je odnos svećenika prema nadbiskupu Stepincu!“ Ukupno je, kako autor navodi, u tom logoru umrlo osam svećenika: 1. Karlo Gruičić (1882. – 1948.), kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i arhiđakon Dubički, 2. Mihovil Kolarić (1880. – 1948.), vjeroučitelj i kulturni djelatnik u Koprivnici, 3. Stjepan Kovačić (1870. – 1947.), župnik u Molvama i 4. Ivan Perhač (1885. – 1947.), župnik u Kratečkom. Od redovnika umrli su ovdje u logoru Stara Gradiška: 5. franjevac provincije Presvetog Otkupitelja Leonard (Miško) Bajić (1880. – 1947.), 6. kapucin Anzelmo Canjuga (1894. – 1952.), poznat skladatelj, 7. franjevac trećoredac Pero Turkalj (1891. – 1948.) i 8. isusovac Franjo Bortas (1903. – 1947.), izdahnuo tri dana prije isteka kazne. U Staroj Gradiški kratko je boravio i mlad svećenik Jakov Ladić (1919. – 1949.), premješten potom na prisilni rad u Novi Beograd, gdje mu je na skeli “slučajno” pala na glavu kanta puna svježe žbuke i ubila ga. Neki spominju i trnjanskog župnika Ivana Beckera (1878. – 1945.), koji je potom bio na prisilnom radu na pustari Orlovnjak te je zaražen od tifusa umro u osječkoj bolnici već 19. kolovoza 1945. Svakako, ovdje je izdržavao robiju rektor grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu dr. Tomo Severović (1879. – 1951.). Njega su psihički slomili, sišao je s uma, potom prebacili u bolnicu Vrapče, gdje je umro 14. veljače 1951. i pokopan u rodnoj grkokatoličkoj župi Stojdragi na Žumberku.“ (S. Kožul, Nagovor na hodočašću svećenika Zagrebačke nadbiskupije, 24. rujna 2009. u Staroj Gradiški[1]).

U samoj župi sv. Mihovila u St. Gradiški župnik Ferdo Ivan Maretić odveden je 1945. godine i ubijen, a crkva je 1948. srušena, i što je osobito strašno, u tom nasilnom rušenju crkve bili su prisiljeni sudjelovati i svećenici-robijaši.

To su činjenice o stradanju katoličkih svećenika od komunističkog režima. Zato smo mi posebno osjetljivi prema toj ideologiji i njezinim simbolima, prema slatkorječivosti onih koji po mentalitetu i metodama slijede „očeve komunizma“ i danas nam nudeći crvenu zvijezdu kao znak slobode. Mi dobro znamo kakva je to sloboda, da je to najgore ropstvo!

Mi se molimo danas za dušu pokojnog kratečkog župnika, mučenika Ivana Perhača, molimo se da ga Gospodin nagradi za njegovu žrtvu životom vječnog uskrsnuća, a nama da dade jakost da izdržimo sve patnje i križeve života, noseći ih radi Gospodina u strpljivosti i sa sviješću konačne Božje pobjede.

Ta se Božja pobjeda, u dolasku života nakon smrti i uskrsnuća nakon križa i patnji, čita u današnjim čitanjima.

U knjizi prorok Ezekiel donosi Božje riječi obećanja: „Duh svoj udahnut ću u vas da oživite!“ Pitamo se zašto bi Bog trebao oživljavati svoj narod? Pa zato jer je bio duhovno mrtav! Premda je sve izgledalo kao normalno i svi radili svoj posao, izraelski je narod u doba proroka Ezekiela živio u potpunoj duhovnoj pustoši. Zato mu Bog govori: „znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj“.

Koji su to naši grobovi danas, braćo i sestre? U kojoj se to smrti mi nalazimo, zašto još uvijek ne priznajemo istinu i zašto se događaju tolika zla našem narodu koji, kao i nekad izraelski, živi ali je mrtav? I tko ga može oživjeti, izvesti iz grobova i dati mu novi duh života? Samo Bog!

O tome govori i sv. Pavao. On kaže: „ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti.“ Molimo Gospodina da nas oživi, da nam dade svoga Svetog Duha da živimo u pravednosti i da nadvladamo i duhovnu i fizičku smrt, o kojoj sv. Pavao kaže: „Ako Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“

Doista, mi vjerujemo u uskrsnuće Kristovo. Uskoro – za dva tjedna – slavimo Kristovu pobjedu, Uskrs, ali znamo: to je i naša pobjeda, po svojem uskrsnuću Krist je i nama donio život, i nas je iz smrti uveo u život. Zato se radujemo, zato smo puni nade, zato se ne damo slomiti ni od kakvih progona, ni od podmetanja, ni od laži i nerazumijevanja. Ne! Mi smo radosni, jer znamo – pobjeda je Kristova, a mi smo s njime te je to i naša pobjeda!

U Evanđelju je sv. Ivan donio zanimljiv opis Isusova oživljenja Lazara koji je već bio umro, a Isus ga je vratio u život. Doduše, to je samo slika vječnog Uskrsa, jer Lazar je vraćen u ovaj zemaljski život, a nas Gospodin želi uvesti u vječni život. No, da bismo to postigli, trebamo vjerovati. Isus najprije Lazarovoj sestri Marti kaže: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“, a potom ju pita: „Vjeruješ li ovo?“ Martin je odgovor: „Da, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet.“ Ako je to i naš odgovor, a trebao bi biti, tada ne samo da će nam Isus obnoviti život na zemlji, i podići našu braću i sestre za koje se molimo da ih Gospodin ozdravi, nego će nam svima darovati i život uskrsnuća, život koji nikada ne prolazi jer On je život i uskrsnuće, i uz njega prianjati znači imati život vječni.

Za to se nadamo i za to molimo i nama svima, svim poginulima i mučenima za Boga, istinu i pravdu, našim braniteljima, kao i našem pokojnom župniku, mučeniku Ivanu Perhaču. Amen.

[1] http://www.glas-koncila.hr/docs/hodocasce_svec_2009/kozul_nagovor.html?keepThis=true&TB_iframe=true&height=620&width=850