Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na četvrtu nedjelju kroz godinu, misa uoči Dana posvećenog života

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 31. siječnja 2021.

Draga braćo i sestre redovnici i redovnice, dragi svećenici, đakoni, dragi vjernici!

Već se udomaćilo da se Svijećnica ili blagdan Prikazanja Gospodnjeg u hramu slavi kao Dan posvećenog života. Mi taj dan anticipiramo ovim večerašnjim misnim slavljem.

Tko su to osobe posvećenog života? To ste vi, naši redovnici i redovnice, vaši pripravnici i pripravnice, bogoslovi i sjemeništarci. Premda se svi mi vjernici trebamo neprestano posvećivati Gospodinu, vi ste na poseban način znak tog posvećenja u Crkvi i društvu. Stoga vas posebno pozdravljam i želim reći par riječi o vama, o ovom danu i o Božjoj Riječi koju smo čuli ove Četvrte nedjelje kroz godinu (B).

Imamo poruku za Dan posvećenog života 2021., koju su potpisali biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić, predsjednik Vijeća HBK za osobe posvećenog života i dr. fr. Slavko Slišković, provincijal Hrvatske dominikanske provincije i predsjednik Hrvatske redovničke konferencije. Oni u svojoj Poruci ističu nove okolnosti u kojima se nalazimo. To su: pandemija koja je ograničila sve segmente života, pa i naš vjernički život, te potresi – od onog u Zagrebu u ožujku do aktualnog u prosincu i siječnju u Sisačkoj biskupiji – koji nas stavljaju pred nove izazove, prije svega da se posvetimo bližnjima koji su u nevolji. Tako se pokazuje da je posvećenog Bogu zapravo na djelu upravo u posvećenosti čovjeku, i to onome koji trpi. U papinu pismu „Fratelli tutti“ koje citira ova Poruka kaže se da smo svi braća i sestre te da upravo u tom osjećaju bratstva trebamo gledati one kojima trebamo biti bližnji i koji nas trebaju kao svoje bližnje. Sveti je Franjo Asiški u svojoj Opomeni braći naglasio da smo svi mi, Kristovi učenici, ovce koje slijede svoga Pastira Isusa, pozvani svjedočiti njegovu ljubav, pa i u prihvaćati nevolje koje nas snalaze. U tu otvorenost drugima uključeni su i članovi drugih kršćanskih Crkava i svi koji u Boga vjeruju, pa i svi oni koji su nevjerujući jer svi smo djeca Božja. Poruka se referira i na Godinu svetog Josipa, koju je navijestio papa pismom „Patris corde“, koja nas potiče da i mi budemo, premda u beženstvu i djevičanstvu, nositelji očinstva i majčinstva svima koji su u potrebi, u kojima trebamo prepoznati Isusa o kojemu se sveti Josip brinu.

Poslušali smo Božju Riječ.

U prvom čitanju iz knjige Ponovljenog zakona (Pnz 18,15-20) čuli smo kako je Mojsije prenio narodu Božju odluku da će im podići novog proroka, onoga koji će govoriti Božje riječi. Za njega se od naroda traži poslušnost jer koji ga neće slušati, odgovarat će pred Bogom. Mi prepoznajemo u tim riječima navještaj Kristova dolaska. Za njega je na gori Bog Otac od učenika zatražio poslušnost: „Ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte ga!“ No, on je svoju proročku službu darovao i svojim učenicima, posebno svećenicima i osobama posvećenog života. Mi smo ti proroci koji moraju govoriti narodu Božje riječi. I za nas Bog traži poslušnost naroda, ali nam i daje opomenu: „A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime što ja ne budem zapovjedio da govori i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi.“ Netko će reći da su to preteške riječi, da je to Stari zavjet, točno. Ali radi se o životu i smrti, o riječima Božjim i onima koje to nisu. Kada bi se netko izdavao za Božjeg proroka a ne bi Boga slušao, već bi se vodio vlastitim interesima ili promovirao neku drugu a ne Božju volju, taj srlja u smrt, ne samo vlastitu nego sa sobom vodi i narod. Zato je tu i te kako potrebna ozbiljnost, odgovornost i samokontrola.

Molimo Gospodina koji nas je pozvao da nam dade snage svoga Duha da nas ono vodi te ne govorimo ništa što nije Božja volja, ali ne samo riječima nego i životom. Evo jučer smo bili svjedoci, i to već mislim treći put, kako su u našem distributivnom centru Caritasa redovnici i redovnice govorile svojim radom, brigom za pogođene potresom. Nije li to pravi Božji govor, govor koji svi razumiju jer je govor ljubavi?

U poslanici Korinćanima (1Kor 7,32-35) sveti Pavao govori o djevičanstvu: „ Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu.“  Doista, kada je netko podijeljen te mora ugađati dvojici gospodara, tada jedan sigurno trpi. A oni koji čitavim bićem pripadaju Gospodinu mogu ugađati samo njemu. Zapravo bismo to mogli reći i ovako: svi smo, na ovaj ili onaj način, dužni na prvo mjesto staviti Gospodina i vršiti njegovu volju – bili oženjeni ili neoženjeni, udate ili neudate. Svi trebamo biti Gospodinovi. Pa ipak je lakše ako to možemo bez tih zemaljskih odnosa koji su sigurno i radost, ali i teret onima koji ih prihvate. Mi koji smo prihvatili život bezbračnosti, živimo ali ne bez ljubavi, nego u još većoj ljubavi prema Gospodinu!

U evanđelju po Marku (Mk 1,21-28) gledamo danas Isusa u kafarnaumskoj sinagogi u sukobu sa židovskim običajima. Bila je naime subota, a tu se našao i opsjednut čovjek iz kojega je Isus izagnao zloduha. Zanimljivo, sveti Marko kaže da je prigodom izlaska iz opsjednutoga nečisti duh „potresao njime“ i izišao. I nas ovih dana u našoj Biskupiji tresu mnogi zlodusi, nadamo se i da izlaze. Ali ovo su samo vanjski i nevažni znakovi, važnije je jesmo li potreseni u srcu, je li Gospodinova blizina izazvala u nama dodir naše duše, da spoznamo svoj jad i bijedu i pođemo za Kristom koji nas oslobađa svakog zla. Ljudi su se divili Isusu, izvješćuje Evanđelista, jer su se pitali: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« Slično su se njegovi apostoli divili kada je Isus utišao oluju na moru, a oni su bili u lađi koju su zapljuskivali valovi. Pitali su se: „Tko li je ovaj te mu se i vjetar i more pokoravaju?“ (Mk 4,41)

Jesmo li i mi s vjerom zazvali Gospodina? Jesmo li mu se utekli u nevolji i vjerujemo li da je on kadar utišati ne samo oluje i vjetrove, nego i naše sklonosti koje nas odvode od Gospodina, naše grijehe i naše slabosti? Vjerujemo li mu da je on kadar ne samo zapovjediti potresu da nas više ne uznemiruje, nego i našim nagnućima koje tresu naš mir i stvaraju ruševine duše? On je to kadar, on to i želi, ali želi i da ga mi zamolimo za to. Neka njegova riječ neprestano mijenja naše slabosti u jakost, naše želje u njegove želje, našu volju u njegovu volju!

Neka nas Gospodin, naš vođa i Pastir naš, uvijek vodi a mi ga slijedimo kud god nas on povede!

Vjerujemo riječima psalmiste koje neka budu i naše riječi i misli: „Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega… pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim jer on je sa mnom.”

Amen.