Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan sv. Blaža

Zagreb, 3. veljače 2021.

Draga braćo i sestre, dragi vjernici,

Slaveći blagdan svetoga Blaža pred očima nam je zapravo naša zadaća.

Prvo čitanje iz knjige Sirahove je „himna zahvalnica“ . Naime, Bog je Židovima darivao mnoge čudesne darove, izbavio ih iz ropstva, vraćao iz sužanjstva… ali oni su se neprestano od njega udaljavali i nisu ga slušali. Ipak on je zavrijedio da ga oni, koji su ga slušali, neprestano hvale i slave zbog njegovih silnih djela.

Nije li tako i s nama, draga braćo i sestre?

I nama je Bog darovao predivnu domovinu, darovao nam je i slobodu i mir, dobre i vrijedne ljude… sve što nam je potrebno da napredujemo i budemo sretni. Pa ipak. Nismo često zadovoljni, često prigovaramo i jadikujemo… a onda još dođe Covid-19 pa se potrese i Zagreb i Sisak te imamo još više razloga za nezadovoljstvo i nemir. No, Božjim očima gledajući vidjeli bismo da je Bog na našoj strani i da nas on čuva i od bolesti i od potresa, i tolikih drugih još gorih zala. I mi bismo trebali sa svetim Blažem, piscem Sirahom i tolikim svjedocima reći: „Zahvaljujem imenu tvojem, jer ti si bio zaštitnik i pomoćnik moj i spasio si tijelo moje od propasti, od zamke prijevarna jezika, od usana što laži kuju i pred onima što su okolo mene bio si zaštitnik i pomoćnik moj.“

Prema Sirahu još je najveće zlo koje nam se može dogoditi nepravedna riječ i podmukao govor onih koji nam rade o glavi… a to nam često snuju naši neprijatelji. I sveti Blaž, premda svet pastir, imao je neprijatelje i na kraju život položio za Krista jer su ga mrzili i progonili oni kojima je smetao.

Sjećam se jedne anegdote koju je zapisao prof. Ivan Golub. On je jednom postavio nekoj časnoj sestri pitanje: Sestro, imate li vi neprijatelje? – Nemam, odgovorila mu je sestra. Profesor je na to uzvratio: Šteta! – Zašto, profesore, upitala je ona. – Zato jer ne možete vršiti Isusovu zapovijed: ljubite svoje neprijatelje, uzvratio je profesor.

Nije to doista ništa posebno – imati neprijatelje. Pa i naš Gospodin bio je progonjen, raspet i ubijen premda je svima činio dobro i sve ljubio. I toliki sveci koje slavimo kao mučenike: i moj sveti Kvirin, biskup sisački i sveti Blaž – koji su bili suvremenici, pa toliki kroz povijest Crkve i našega naroda. „Najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu“ blaženi Alojzije Stepinac bio je također progonjen, krivo optužen, osuđen i mučen. Dugi je niz mučenika, onih koje vidjelac na Patmosu sv. Ivan gleda kao nebrojeno mnoštvo s palminim granama u ruci, u bijelim haljinama (Otk 7,9). Važno je samo da kršćanin nije nikome neprijatelj, da sve ljude ljubi i poštuje, pa i one, i posebno one koji njega ne vole. To je zahtjev evanđelja. Gospodin obećava blizinu onima koji trpe, koje muče njihovi neprijatelji koji im o glavi rade. Bog spasava svoje pobožnike, kako veli i Sirah: „Ti izbavljaš one koji te strpljivo čekaju i spasavaš ih iz ruku neprijateljskih.“

I sveti Petar nas u svojoj poslanici (1 Pt 4,12-19) tješi: „Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh Slave, Duh Božji u vama počiva.“ Petru je stalo samo da mi, Kristovi učenici, premda trpimo progonstvo, nerazumijevanje i nasilje, sami ne postanemo nasilnici, pa niti – kaže on – samo nametljivci. Samo onaj koji je u Bogu našao svoj mir ne uzvraća zlim nego dobrim na zlo, samo takav može svojim neprijateljima opraštati i voljeti ih, željeti im dobro, obraćenje i spasenje. Poput samog Spasitelja koji je na križu zavapio svome nebeskom Ocu molitvom: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) ili svetog Stjepana, prvog mučenika, koji je molio za svoje progonitelje koji su ga kamenovali: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,60) Moguće je tako postupati samo ako je onome koji trpi nepravdu važnija ljubav Božja, koje je duboko svjestan, negoli mržnja ljudska koja i ne dopire do njegova srca jer ne želi da ga rani. Takav je bio i sveti Blaž. Dapače, svi kršćanski mučenici voljeli su i svoje mučitelje jer da su ih mrzili, ne bi mogli biti proglašeni i čašćeni kao sveci.

Evanđelje po Mateju (Mt 10,28-33) je Isusova pouka apostolima koje on hrabri da se ne boje prijetnji, mržnje i mučeništva koje će morati podnijeti za njegovo ime. A što će im biti snaga u takvim trenucima? Oslonac na Boga koji ih ljubi više negoli vrapčiće, a za koje se također brine: „Ne bojte se, vredniji ste od mnogo vrabaca!“ – koje li utješne riječi. Bog se dakle brine za nas, on nas neće ostaviti i onda kada će se činiti da smo baš ostali sami i bez igdje ikoga. Tada je on najbliži nama!

Ta svijest treba probuditi hrabrost u nama, bez obzira na poteškoće i progone. Propovijedati dakle treba otvoreno i smjelo!

“Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima” – kaže Gospodin.

Danas je, braćo i sestre, u krizi to javno očitovanje svoje pripadnosti Kristu, pa i među nama vjernicima. Povodimo se radije za pogodnostima ovoga svijeta, mislimo na sebe i svoje i ne želimo dovesti u pitanje stečene pozicije i povlastice. A nismo svjesni da sve to možemo u jednom času izgubiti. Nedavni potres baš nam jasno i glasno to poručuje: ne pouzdaj se, čovječe, u sebe i u svoju sadašnju sigurnost jer ona nije trajna. „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje!“ – poručuje nam psalmista (Ps 62,2). A mi često gradimo svoju sigurnost bez Boga, na nekim vlastitim temeljima, koji se međutim mogu u hipu poljuljati i ta sigurnost pada u vodu, pretvara se u posvemašnju nesigurnost i ovisnost o drugima, o vremenu, o reakcijama dubina zemlje koje kao da ne mare što će biti s nama i je li to nama moguće preživjeti.

Međutim upravo na mukama se poznaju junaci, upravo u takvim se zgodama jača naša vjera i pouzdanje u Gospodina. „Gospodine, kome da idemo? Ti jedini imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68) – ponavljamo za svetim Petrom. Da, mi se želimo potpuno i jedino na Tebe osloniti.

Sveti je Blaž živio u davno vrijeme, prije 17 stoljeća, pa ipak ostao je poznat i štovan sve do danas u mnogim krajevima Istoka i Zapada: od Armenije, gdje je mučen, do Rima, Dubrovnika i Zagreba, gdje ga i danas častimo. Slavimo zapravo milost Božju koju Gospodin dade njemu, ali koju daje i svima nama koji hrabro slijedimo put Gospodnji. Možda je najsličniji svetom Blažu naš sveti blaženik Alojzije koji se nije bojao podnijeti najgore muke da bi ostao vjeran Bogu, Crkvi i rimskom biskupu. „Ustrajao je Krist, Marija, apostoli… ustrajat ćemo i mi“ – govorio je bl. Alojzije. Nije ga bez razloga jedan propovjednik nazvao Alojzije Hrabri. Takav je bio i sveti Blaž.

Sveti je Blaž, biskup Sebaste u Armeniji početkom 4. stoljeća, zadivio svoje mučitelje. Kad je doveden u Sebastu, tamošnji rimski upravitelj Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio: “Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.” A danas neki kršćani kažu: ja mogu biti i kršćanin i biti za abortus protiv života, biti kršćanin i biti na strani nasilja, biti kršćanin i ne činiti ništa za bližnje koji su u nevolji… Te se silne razlike najbolje uočavaju u javnom životu u kojem sudjeluju i oni koji se kite kršćanskim imenom, ali se ne ponašaju onako kako bi to kršćani trebali.

Mnogi su stoga sablažnjeni. Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić rekao je prije 22 godine biskupu Josipu Mrzljaku i meni, kako će nama biti teže vršiti biskupsku službu negoli je to bilo njemu jer – kazao je – „mi smo znali tko su i gdje su nam neprijatelji, a vi nećete znati“. Mnogi se vukovi preoblače u ovčje runo i daju privid kršćanskih vrijednosti ali njima nisu na pameti ni Krist ni vrijednosti koje je on živio i koje su svjedočili, i svojom krvlju, njegovi učenici kroz svu povijest čovječanstva od njega do danas.

Naši kršćanski blagdani, braćo i sestre, nisu tek prigoda za slavlje nego su uvijek i prigoda za preispitivanje vlastitog života i životnog kursa kojim idemo. „Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!“ (Ps 139,24) To molimo Gospodina, da se obratimo i trajno obraćamo s puta propasti na put spasenja.

Gospodin Isus se nije šalio kada je navijestio svojim apostolima da ide u Jeruzalem položiti iz ljubavi svoj život za njih, svoje prijatelje. Nisu se šalili ni apostoli, ni toliki mučenici, sveci i svetice. Živjeti radikalno Evanđelje nije lako, ali jedino je to put kojim nam je ići da bismo došli i mi u život vječni.

Molimo Gospodina da idemo pravim putem, molimo ga za ustrajnost i hrabrost na tom putu! Molimo zagovor svetih, osobito danas svetog Blaža, biskupa i mučenika, da i mi možemo svojim životom svjedočiti svoju pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi! Molimo svetog Blaža da nam od Gospodina isprosi zdravlje ne samo grla nego i dobrog glasa, govora vjere i to ne samo riječima nego životom.

Molimo Gospodina za milost vjernosti osobito kada je to teško, kada prijete opasnosti i kada se bojimo, da nas on vodi i dovede u svoje nebesko kraljevstvo.

Amen.