Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu, 7. ožujka 2024.

         /Čit.: Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6a.18-19; Mt 9,14-15/

Dragi poglavari, dragi sjemeništarci, draga braćo i sestre,

Raduje me što ste me pozvali da zajedno molimo danas križni put i slavimo ovu svetu misu. Rado se tako prisjećam kako sam i sam u ovoj crkvi i u ovoj ustanovi živio, molio se i tražio Božju milost za svoj životni put.

Petak je, prvi korizmeni petak. Čuli smo Isusa kako kaže u evanđelju da će njegovi učenici u dan kad bude predan, postiti. Prema ovome izgleda da je Isus mislio da je dan kad bude ugrabljen Zaručnik upravo petak a ne četvrtak kad je zapravo Isus bio uhvaćen i predan u ruke Velikog vijeća i odveden na suđenje. Ugrabljen je zapravo bio s ovoga svijeta, a to znači ubijen na križu, kako smo upravo prije mise razmatrali, dakle kada je umro na križu. Bio je to njegov odlazak s ovoga svijeta. Isus govori o tome da prijatelji zaručnikovi ne tuguju dok su s njim na svadbi, nego kad im bude zaručnik ugrabljen. Na pitanje Ivanovih učenika: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?« Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!« (Mt 9,14-15) Značilo bi to, čini se, da je dan Isusove smrti dan tugovanja, odlaska Zaručnika.

Tako se u povijesti Crkve i shvaćalo svaki petak, a posebno korizmene petke. Dani su to pokore i razmišljanja o Isusovoj muci i smrti na križu.

Pa ipak, premda je Isus bio uhvaćen odnosno ugrabljen s ovoga svijeta, on je dragovoljno išao u taj čas svoje proslave, jer to je bila Očeva volja. Tako da mi kršćani znamo i za drugi smisao Kristova križa, kad pjevamo na blagdan Uzvišenja Sv. Križa: „Ave crux, spes unica! – zdravo, križo, nado jedina!“

Zanimljivo je danas prvo čitanje koje nam puno govori o smislu križa i kako bismo i mi trebali razmišljati o svojem životnom i križnom putu komu je Kristov križni put uzor.

Po proroku Izaiji (Iz 58,1-9a) Gospodin progovara i poučava nas:
»Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove…“ Očito se prorok osjećao poslan navijestiti narodu pravi smisao posta i pokore koji su i u Starom zavjetu Židovi vršili. Oni se pitaju: „Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?’“

Gospodin je međutim nezadovoljan tim vanjskih djelima pokore, postom kad u isto vrijeme oni koji to čine tlače svoje radnike, svoje bližnje…
„Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe.
Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi?“

I Bog objavljuje narodu što on želi, kakav je post njemu po volji:
„Ovo je post koji mi je po volji: kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti.«

Čuli smo na Pepelnicu slične Isusove riječi kojima on upozorava da djela pokore – milostinja, molitva i post – ne smiju biti radi ljudske hvale niti samo kao izvanjska djela, već trebaju proizlaziti iz iskrena i raskajana srca, učinjena radi Boga koji vidi u tajnosti i on će tada uzvratiti svojim blagoslovom…

Zalagati se, dakle, za mir među ljudima, za pravednost, protiv tlačenja jednih nad drugima, dati hrane gladnima, krov beskućnicima i odjenuti one koji su u neimaštini… čini dakle djela ljubavi prema bližnjima, to je najvažnije. Ta djela mogu biti malena, karitativna, povremena i rekli bismo neznatna – poput dara udovice koja u hramsku riznicu baca samo dva novčića, ali za Božje oči to može biti više od svih drugih, puno većih darova. Gospodin želi da pročistimo svoja srca i da na prvom mjestu Boga ljubimo pa ćemo i mala djela činiti s velikom ljubavlju, a to je najvažnije u njegovim očima.

Sigurno je da se ne možemo izolirati od svjetskih događaja i da s mnogim ljudima strepimo što će biti sa svjetskim mirom, u odnosu novih sila SAD – Rusija – EU. Pogađa nas to lutanje i nepravde koje se čine milijunima ljudi i željeli bismo da se krvoproliće zaustavi i nepravde isprave. No, vidite koliko je čovjek spreman daleko ići da bi zadovoljio svoje bilo megalomanske bilo trgovačke ciljeve! Kao da se svjetski čelnici natječu tko će biti veći diktator jer svi žele vladati svijetom.

A prema Kristu i evanđelju, ljudi pa onda i narodi trebali bi se natjecati tko će biti veći u ljubavi, tko će činiti više dobrih djela drugima, tko će susprezati svoj gnjev i širiti prijateljstvo i mir.

Sigurno, ova nas korizma posebno suočava s patnjom Svetog Oca Pape Franje koji već tri tjedna boravi u bolnici i bori se s ozbiljnom bolešću. Molimo se svakako za njegovo zdravlje! I pridružujemo se tako milijunima vjernika i ljudima koji mu žele ozdravljenje.

Pronašao sam neke savjete koje je on dao za korizmu pa bih ih želio s vama podijeliti. On kaže:

„Posti od uvredljivih riječi i širi ljubazne riječi;

posti od nezadovoljstva i ispuni se zahvalnošću;

posti od ljutnje i ispuni se blagošću i strpljenjem;

posti od pesimizma i ispuni se nadom i optimizmom;

posti od briga i ispuni se povjerenjem u Boga;

posti od prigovaranja i ispuni se ljepotom jednostavnih stvari u životu;

posti od pritiska i ispuni se molitvom;

posti od tuge i gorčine i ispuni svoje srce radošću;

posti od sebičnosti i ispuni se suosjećanjem za druge;

posti od nedostatka oprosta i ispuni se stavovima pomirenja;

posti od riječi i ispuni se šutnjom i slušanjem drugih.

Ako svi pokušamo ovakav post, naš svakodnevni život bit će ispunjen.“

Što drugo reći na ove misli nego: to su doista pravi putovi kako se ovih svetih korizmenih dana možemo više približiti Kristu, kako možemo na kraju korizme biti u radosti slavlja Uskrsa…

Vježbajmo se doista u djelima ljubavi, strpljivosti, nade te međusobnog pomaganja i darivanja, i time ćemo se više Bogu svidjeti negoli da samo krotimo našu glad i žeđ, da vršimo samo izvanjske zapovijedi, koje pred Bogom nemaju dubljega smisla ako ne ulažemo u njih svoje srce i svoje iskrene želje da budemo više Božji. Jer ako – kako veli prorok – postimo a ujedno činimo zla djela, što nam to pred Bogom vrijedi? Ako se trapimo a ne razumijemo smisao Kristove muke i ne slijedimo ga noseći svoj križ s vjerom u uskrsnuće, što nam to vrijedi? Postajemo samo zlovoljni i nezadovoljni. No, ako s njime sve to nosimo, ispunjeni smo mirom i radošću jer znamo da je to jedini put, put našeg spasenja i spasenja svega svijeta. To može izgledati nedovoljno i premalo, ali to je ono što Bog od nas očekuje, i to je dovoljno. Amen.