Mons. Vlado Košić, sisački biskup

Homilija na misi središnjeg ekumenskog slavlja Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

Sisačka katedrala Uzvišenja Svetog Križa

Subota 22. siječnja 2012. godine

Poštovana i draga kršćanska braćo i sestre: nazočni predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, Evangeličke Crkve i dakako Katoličke Crkve!

Premda je danas u Katoličkoj crkvi treća nedjelja kroz godinu, ovaj se dan nalazi unutar Molitvene osmine za jedinstvo kršćana te mi danas u ovoj našoj katedrali slavimo središnje ekumensko slavlje za Sisačku biskupiju. Stoga usmjerimo svoje misli toj plemenitoj svrsi i svoje molitve uputimo danas Ocu nebeskome da obnovi vidljivo jedinstvo svoje svete Crkve. Mi naime ispovijedamo u Vjerovanju da vjerujemo u „jednu“ Crkvu. Ona međutim nije sačuvala svoje jedinstvo, do kojega je Gospodinu našemu Isusu Kristu bilo toliko stalo da je i pred smrt – kao svoj testament – ostavio učenicima svoju molitvu Ocu „da svi budu jedno“, naime, kroz povijest, osobito u 11. i u 16. stoljeću došlo je do velikih crkvenih raskola. Mi nismo tada živjeli i ne snosimo odgovornost za nastanak tih podjela, ali naša je odgovornost da učinimo sve da se te podjele prevladaju i da se opet obnovi i vidljivo jedinstvo svih kršćana. Kažem vidljivo, jer duhovno već u velikoj mjeri postoji. Mi katolici nakon Drugog vatikanskog sabora i službeno priznajemo našoj pravoslavnoj braći da su Crkva, priznajemo im valjano krštenje i sve svete sakramente ili – kako oni vole reći – svete tajne. Priznajemo i protestantima krštenje te tražimo putove dijaloga, u međusobnom poštovanju i zalaganju za afirmaciju Evanđelja.

Danas pročitana Riječ Božja govori nam o vrijednosti Božjeg poziva.

U prvom čitanju slušali smo o tome kako je Bog pozvao proroka Jonu i – premda se on protivio – poslao ga u Ninivu da pozove njegove stanovnike na obraćenje i pokoru. „Ninivljani povjerovaše Bogu, oglasiše post i obukoše se u kostrijet.“, kaže Pismo. Jona je dakle ispunio svoju zadaću, propovijedao je narodu navješćujući mu potrebu obraćenja i narod ga je poslušao.

U pročitanom Evanđelju po Marku Gospodin Isus poziva svoje prve učenike. Bili su to ribari, koje je pozvao upravo dok su ribarili na Galilejskom moru: braća Šimun Petar i Andrija, te Zebedejevi sinovi – Jakov i Ivan. Od davnine Petar je simbol Zapadnog kršćanstva a Andrija Istočnog. Pa kao što su oni braća, tako su bratske i naše – premda još uvijek podijeljene Crkve. No, zadaća nam je ista. Na Isusov poziv: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ oni se odmah odazivaju, ostavljaju sve svoje i polaze za Gospodinom. Kao što je Jona, na nalog Božji, propovijedao Ninivljanima, tako i ovi Isusovi učenici trebaju „loviti ljude“ za Boga, privoditi ih Bogu.

A mi? Nije li i naša zadaća svjedočiti o Božjoj prisutnosti, o Kristu Gospodinu koji je došao i spasio sve ljude svojom na križu pokazanom najvećom ljubavlju? No, da bismo u tome uspjeli, naime prenijeti svojim bližnjima poruku da se „približilo Kraljevstvo Božje“, potrebno je poći za Isusom. Susret s Gospodinom Isusom mijenja život. On je tolikim ljudima kroz povijest donio spasenje, donio mir i svoj blagoslov. Usudimo se i mi poći za Gospodinom koji i nas zove, svakoga ponaosob zovući nas imenom.

Usudimo se svjedočiti ljepotu zajedništva s Kristom i u nastojanju oko jedinstva svih kršćana. Evo, što nam je na početku ovogodišnje Osmine poručio nasljednik apostola Petra rimski biskup papa Benedikt XVI.:

Tema ovogodišnje osmine preuzeta je iz Prve poslanice Korinćanima: “Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našega Isusa Krista” (usp. 1 Kor 15, 51-58), njegova će nas pobjeda preobraziti. Tu je temu predložila velika poljska ekumenska skupina koja je, razmišljajući o iskustvu vlastitog naroda, željela istaknuti koliko snažan oslonac predstavlja kršćanska vjera usred kušnji i preokreta, kao što su oni koji su karakterizirali povijest Poljske. Nakon opsežnih rasprava izabrana je tema usredotočena na moć preobrazbe koju ima vjera u Krista, osobito u svjetlu važnosti koju ona ima za našu molitvu za vidljivo jedinstvo Crkve, Tijela Kristova. To su razmišljanje nadahnule riječi svetog Pavla koji, obraćajući se Crkvi u Korintu, govori o prolaznoj naravi onoga što pripada našem sadašnjem životu, označenim također iskustvom “poraza” grijeha i smrti, u usporedbi s onim što nam donosi Kristova “pobjeda” nad grijehom i smrću u njegovu uskrsnom otajstvu.
Jedinstvena povijest poljskog naroda, koji je poznavao razdoblje demokratskog života i vjerske slobode, kao u 16. stoljeću, označena je, posljednjih stoljeća, invazijama i uništenjima, ali također stalnom borbom protiv ugnjetavanja i žeđu za slobodom. Sve to je navelo tu ekumensku skupinu da na dublji način razmišlja o pravom značenju “pobjede” – što je pobjeda – i “poraza”. Za razliku od “pobjede” shvaćene u trijumfalističkom smislu, Krist nam predlaže potpuno različit put, koji ne prolazi kroz moć i silu. On naime kaže: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj” (Mk 9, 35). Krist govori o pobjedi po ljubavi, uzajamnom služenju, pomaganju, novoj nadi i konkretnoj utjesi koja se daje posljednjima, zaboravljenima, odbačenima. Najviši izraz toga poniznog služenja za sve je kršćane sam Isus Krist, njegovo potpuno sebedarje, pobjeda njegove ljubavi nad smrću, na križu, koja sja u svjetlu uskrsnog jutra. Možemo biti dionici te “pobjede” samo ako dopustimo da nas Bog preobrazi, samo ako ostvarimo obraćenje u našem životu i ta se preobrazba ostvari u obliku obraćenja. To je razlog zbog kojeg je ekumenska skupina smatrala osobito prikladnim za temu vlastitog razmišljanja riječi svetog Pavla: “Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našega Isusa Krista” (usp. 1 Kor 15, 51-58).
Papa naviješta preobrazbu koju nam daje Gospodin Isus. Ona je moguća. I mi vjerujemo da je Gospodin za sve nas umro, da je radi našeg opravdanja za sve nas uskrsnuo. Njegova je preobrazba i naša nada.
Jer, kako veli sv. Pavao u pročitanom odlomku Prve poslanice Korinćanima: „prolazi obličje ovoga svijeta“ (1 Kor 7,31). Vrijeme prolazi, svijet se mijenja, ali „punina vremena“ – o kojoj govori Evanđelje – ostaje. To je uvijek prisutni SADA u kojem je živ Uskrsnuli naš Gospodin Isus. On i od nas čini nove uskrsnule ljude. Koliko ćemo više biti njemu slični, te živjeti kao uskrsnuli ljudi – bilo mi katolici, pravoslavni ili evangelici – bit ćemo sposobni čitavom svijetu biti navještaj: „Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje!“ (Mk 1,15) Isusov navještaj ima i drugi dio koji glasi: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (ib.) To je svima nama trajan izazov.
Put Crkve, kao i put naroda, je u rukama Krista uskrsloga, pobjednika nad smrću i nepravdom koje je on preuzeo na sebe i podnio za njih muku u ime svih ljudi. On nas čini dionicima svoje pobjede. Jedino je on kadar preobraziti nas i učiniti od nas, slabih i kolebljivih, snažne i hrabre u činjenju dobra. Samo nas on može spasiti od negativnih posljedica naših podjela. Draga braćo i sestre, – poručuje nam papa Benedikt – pozivam sve da se snažnije ujedine u molitvi tijekom ove Molitvene osmine, da poraste zajedničko svjedočenje, solidarnost i suradnja među kršćanima, dok iščekujemo slavni dan u kojem ćemo moći zajedno ispovijedati vjeru koju su prenijeli apostoli i zajedno slaviti sakramente naše preobrazbe u Krista. (Papina poruka 18.01.2012) Amen.