Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na Dan posvećenog života – blagdan Prikazanja Gospodinovog
Sisačka katedrala Uzvišenja Svetog Križa
Četvrtak, 2.2.2012.
Danas čitava Crkva od starine slavi blagdan Prikazanja Gospodinova, koji se na Istoku naziva Susret a na Zapadu Svijećnica.
Susret je naziv blagdana jer se njime slavi i ostvaruje susret Gospodina s njegovim narodom. A Svijećnica je stoga što se u znaku zapaljenih svijeća prisjećamo istine da je Gospodin „Svjetlo svijeta“, ali i da je On nas, svoje učenike, pozvao da i mi budemo „svjetlo svijeta“.
Četrdeseti dan nakon rođenja Isusa Marija – u zajedništvu s Josipom – prikazuje u Hramu, ispunjajući tako propis Mojsijev da se muški prvorođenac treba prikazati, tj. posvetiti Bogu u hramu. Za otkup – očito jer su bili siromašni – prinose dva golubića. No, smisao ovog događaja puno je dublji, u njemu se izvršava navještaj Gospodinova trpljenja na križu, njegovo predanje Bogu za spasenje svih ljudi, kako Izraela tako i svih naroda. U Hramu, naime, starac Šimun proriče da je Isus „postavljen na propast i uzdignuće… i za znak osporavan“, a Mariji naviješta da će joj „mač probosti dušu“, što očito aludira na križ i Kristovu muku, ali i Marijino sutrpljenje pod križem. Za to dijete Šimun Bogonosac proriče da je on „Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka svoga izraelskoga“.
Osim ove poruke današnjeg blagdana već se 15 godina u Crkvi danas slavi i Dan posvećenog života. Naime, Papa Ivan Pavao II. prije 15 godina, tj. 1997. godine ustanovio je da se 2. veljače obilježava kao dan osoba Bogu posvećenog života. U taj dan Crkva zahvaljuje Bogu za dar posvećenog života te ga promiče i nastoji približiti Božjem narodu.
I mi smo se sabrali u našoj sisačkoj katedrali, drage sestre redovnice i draga braćo redovnici, da bismo Bogu zahvalili za redovnički poziv koji Vam je Bog darovao kao i za Vaš odaziv koji Vi neprestano dajete Bogu. Vaše je redovničko služenje znak i Crkvi i svijetu da je naš život usmjeren Bogu i samo Bogu, da njega treba iznad svega ljubiti i radi njega služiti svojoj braći i sestrama u potrebama. Tako svi vi, naši redovnici i redovnice, obogaćujete Crkvu svojim posebnim karizmama, da biste se darivali djeci i mladima u vjeronaučnom i odgojnom radu, da biste dvorili bolesnike i tako ukazali na potrebu bratske ljubavi, da biste se uključili u naviještanje Evanđelja svemu stvorenju – propovijedajući više životom i svojim služenjem ljudima negoli riječima i poukama.
Veseli me što naša Biskupija ima redovnike i redovnice koji se nesebično zalažu da ispune ove zadaće. Ove smo godine od Vijeća za osobe posvećenog života HBK dobili i Poruku, u kojoj se ističu tri točke koje posebno naglašavaju vidove današnjih izazova koji su pred vama, dragi redovnici i redovnice.
Pitanja su to, a koja se postavljaju pred svim ljudima našega doba, koja trebate imati na umu kada želite posadašnjiti svoje karizme i služenje Crkvi i svijetu: prvo, pitanje globalizacije; drugo, sekularizacija i apsolutizacija ljudske autonomije, te treće, pluralizam koji se posebno pokazuje na području kulture i morala. Na sve ove izazove Crkva pronalazi odgovore: na globalizam, koji povezuje čitav svijet i sve ljude u jedno, Crkva nastoji odgovoriti tražeći i pronalazeći jedinstvo i zajedništvu sviju, ali u Kristu – kao što smo s Papom prošle godine svi bili okupljeni pod geslom „Zajedno u Kristu“. Dok opća globalizacija ne mari za duhovno zajedništvo među ljudima, već na temelju težnje za što većom zaradom nastoji povezati ljude gledajući ih prvenstveno kao potrošače, Crkvi je stalo da današnji ljudi, kao zrele osobe, ostvaruju odnose solidarnosti, sućuti, međusobnog pomaganja i bratske i sestrinske ljubavi. U tom bih smislu citirao jednu misao velike obraćenice i pokornice Simon Weil koja je već 1956. proročki napisala: „Iskorijenjenost je kudikamo najopasnija bolest ljudskoga društva, jer ona umnaža samu sebe. Bića doista iskorijenjena mogu se ponašati samo na dva načina: ili zapadaju u duševnu tromost gotovo jednaku smrti, kao većina robova u doba Rimskog Carstva, ili se bacaju u posvemašnju aktivnost.“ Odgovor na bezdušnu globalizaciju, koja iskorjenjuje ljude, upravo vi, drage redovnice i dragi redovnici, trebate dati u vlastitom životu ukorijenjenosti u Crkvu, u Vaše redovničke zajednice, u kojima treba iznad svega vladati osjećaj pripadanja i zajedništva.
Na pojavu sve većeg sekularizma, koji želi odvojiti javni život od Boga – vaš je odgovor: ne može biti sretnog svijeta bez Boga! Upravo vaše svjedočanstvo je najjače upravo u vašoj povezanosti s Bogom, u udahnjivanju osjećaja za božansko i mistično, za misterij i za sveto. Tog osjećaja nije nestalo iz srdaca ljudi, ali su ga mnogi zatomili, povjerovavši da je sam čovjek mjera svega. Apsolutizacija ljudske autonomije nije drugo doli klanjanje čovjeku koga se proglašava vrhovnom normom. Međutim, ako izgubimo osjećaj za Apsolutnim, tada se ljudska autonomija pokazuje nesposobnom da normira ukupni život zajednice, budući da svatko na svoj način shvaća što je to najviša maksima i imperativ djelovanja, pa nastaju mnogi sustavi, a to znači da je na kraju – sve relativno. Podložnost subjektivnosti i vlastitim prosudbama koje se izdižu nad sva pravila i proglašavaju vrhovnom normom, čovjeka bacaju sad ovamo sad tamo. No, prihvaćajući Božji pravorijek čovjek jedino biva spašen. U tom smislu je potrebna nova evangelizacija današnjem čovjeku.
I pluralizam nosi svoje zamke budući da se nameće kao kulturni i moralni izazov Crkvi. I Crkva njeguje pluralizam – ta ima mnoštvo redova, različitih karizmi i različitih poslanja unutar Crkve. Ipak, Crkva sebe shvaća – kako je to učio sv. Pavao – jednim tijelom, jednim organizimom, u kojem svaka zajednica i osoba djeluje u skladu i harmoniji s drugima, pridonoseći zajedničkom dobru. „Zato vjerujemo da je redovništvo kadro ponuditi prikladan odgovor na izazov pluralizma i pridonijeti ekumenskomu i međureligijskom dijalogu.“ Međutim, uvijek iznova treba upozoravati, kako nema pravog dijaloga – ni na kojoj razini – bez čuvanja vlastitog identiteta. U dijalogu mogu sudjelovati samo ravnopravni subjekti, nipošto ako su jedni nadređeni a drugi podređeni. Stoga, neka svatko od vas, dragi redovnici i drage redovnice, u sebi ponovno otkrije vlastite vrijednosti svoga poziva.
Draga braćo i sestre, svi smo mi – bilo ovog ili onog poziva – ukorijenjeni u Kristu. On na prvom mjestu određuje naš identitet, on je to Svjetlo na prosvjetljenje našega naroda, Svjetlo na prosvjetljenje nas samih, Svjetlo koje nas obasjava i grije na svim našim putovima. Važno je upravo to: da idući raznim putovima, putujemo s Kristom i da stignemo svi jedinom pravom cilju – Bogu Ocu na nebu. Da bismo to uspjeli, trebamo na zemlji nositi svoju odgovornost za Crkvu, za svijet, za svoju zajednicu.
Molimo Gospodina večeras, njegovu svetu Majku Mariju, molimo svetog Šimuna Bogonosca i proročicu Anu, da i mi prikažemo sebe Bogu, da budemo nositelji prisutnosti Božjeg svijeta u ovom našem svijetu te svojim životom i primjerom uključujemo sve ljude na zajedništvo, otvorenost Bogu i vjernost vlastitom identitetu i poslanju. Amen.