Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na misi posvete ulja

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 6. travnja 2023.

Draga braćo svećenici, dragi đakoni, dragi bogoslovi, braćo i sestre!

Veliki četvrtak je naš, svećenički dan. Dan kada spominjemo Učiteljevo ustanovljenje Euharistije i svećeničkog reda. Dva sakramenta, dvije nerazdjeljivo povezane stvarnosti: bez svećenika nema mise a bez sakramenta Euharistije nema ni svećenika. Svećenik uprisutnjuje Gospodina u Euharistiji, a Euharistija je najeminentnije mjesto u kojem svećenik djeluje in persona Christi, Capitis – u ime Krista, Glave.

Danas je dakle vrijeme zahvale. Zahvaljujemo Gospodinu što nas je pozvao među svoje učenike i obdario nas milošću svetoga reda – u sva tri stupnja: đakonata, prezbiterata i biskupstva. Također smo zahvalni Gospodinu Isusu što je ustanovio sakrament svoje trajne prisutnosti pod prilikama kruha i vina, svoga Tijela i Krvi, Euharistiju. Na večer ćemo, u Misi večere Gospodnje, posebno zahvaljivati za dar Euharistije, a sada smo se okupili kao prezbiterij ove mjesne sisačke Crkve da zahvalimo za dar svetog reda. Za naše poslanje bitne su tri službe /tria munera: munus docendi, sanctificandi, regendi – služba poučavanja, služba posvećivanja i služba upravljanja.

Služba naučavanja ili poučavanja jest poslanje naviještati Evanđelje.

Drugi vatikanski sabor na više mjesta govori o službama svećenika. Tako u Presbyterorum ordinis br. 4 kaže: „Budući da se ne može spasiti nitko tko prije nije uzvjerovao, prezbiteri kao suradnici biskupa u prvom redu imaju dužnost da svima navješćuju Božje evanđelje te tako utemeljuju i uvećavaju Božji narod izvršujući Gospodnji nalog: Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju’ (Mk 16,15)…A da bi svećeničko propovijedanje – koje je u današnjim prilikama nerijetko vrlo teško – primjerenije pokretalo srce slušatelja, ono ne smije izlagati Božju riječ samo općenito i apstraktno, već mora primjenjivati vječnu istinu evanđelja na konkretne životne okolnosti.“ (PO 4) Lumen gentium pak uči: „U biskupima je dakle, kojima uz bok stoje prezbiteri, posred vjernika prisutan Gospodin Isus Krist, vrhovni svećenik… on u prvom redu po njihovoj izuzetnoj službi propovijeda svim pucima riječ Božju…“ (LG 21; usp. i LG 25)

Služba posvećivanja – eminentno je svećeničko poslanje. I sama riječ „svećenik“ dolazi od toga: posvećivati. Činiti dakle nekoga ili nešto svetim. Znamo, u punini svet je samo Bog – kako ponavljamo u Slavi: Ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin… Pa ipak, i mi smo ljudi pozvani biti njemu slični, kako nas i Gospodin uči: „Budite sveti kao što je svet Otac vaš!“ Da bi se moglo prije svega ljude posvećivati, svećenik ima vlast dijeliti svete sakramente koji posvećuju čovjeka.

Drugi vatikanski sabor kaže: „Krist kojega je Otac posvetio i poslao na svijet (usp. Iv 10,36) po svojim je apostolima učinio dionicima svoga posvećenja i poslanja njihove nasljednike, tj. biskupe… službu koju u raznim redovima vrše oni koji se od starine nazivaju biskupima, prezbiterima i đakonima.“ (LG 28) Za biskupe i prezbitere te đakone PO kaže: „Bog koji je jedini svet i posvetitelj, htio si je uzeti ljude takoreći kao svoje suradnike i pomoćnike da ponizno služe djelu posvećenja.“ (br.5)

Služba upravljanja ili pastirska služba je briga za vjernike, njihovo okupljanje oko Krista jedinog pastira, osobito na slavlja svetih otajstava. Koncil o tome kaže: „Vršeći u skladu s dijelom svoje vlasti službu Krista Glave i Pastira prezbiteri u biskupovo ime okupljaju Božju obitelj kao bratsku zajednicu usmjerenu prema jedinstvu te ju po Kristu u Duhu dovode k Bogu Ocu. A za vršenje te službe, kao i za ostale prezbiterske  dužnosti, podjeljuje im se duhovna vlast; ona se dakako daje radi izgrađivanja.“ (PO 6) “Snagom zajedničkoga svetoga ređenja i poslanja svi su prezbiteri međusobno povezani prisnim bratstvom, koje se dragovoljno i rado treba očitovati u uzajamnoj pomoći, kako duhovnoj tako i materijalnoj, kako pastoralnoj tako i osobnoj, te u sastancima i zajedništvu života, rada i ljubavi… Iz srca postavši uzorom stada svojoj mjesnoj zajednici neka tako predsjedaju i služe da se ona može dostojno nazivati onim imenom kojim je označen jedan i sav Božji narod, tj. Crkvom Božjom… Neka misle na to da svojim svagdašnjim ponašanjem i svojom skrbi moraju pokazati lice prave svećeničke i pastoralne službe… svima moraju dati svjedočanstvo istine i života…“ (LG 28)

Draga braćo svećenici, sinodski hod koji je započela sveopća Crkva na čelu s papom Franjom i naša mjesna Sisačka Crkva znači upravo ovo: zajedno kao braća i kao suradnici raditi na širenju Božjeg Kraljevstva, uvijek odgovarajući na nove izazove i dajući lijepo svjedočanstvo čiste savjesti. Ne smijemo se umoriti naviještati Evanđelje, a to trebamo činiti ne samo riječima i naukom, nego i vlastitim primjerom blagosti, dobrote i ljubaznosti ophodeći se prije svega međusobno, a onda i sa svim svojim vjernicima, ali i svim ljudima koje susrećemo, kao dobri Pastir koji traži svaku svoju ovcu, pa i onu izgubljenu. Neka našim načinom ne bude izgubljena ni jedna duša!

Psalmist moli Gospodina: „Nek` se ne postide zbog mene oni koji se u te uzdaju, Gospodine!“ (Ps 69,7)

Sveti Toma Akvinski u pjesmi Pange lingua gloriosi – Usta moja, uzdižite pjeva:

„Kad je s braćom večerao
Spas na gozbi posljednjoj,
Sav je zakon obdržao
On u hrani vazmenoj
I ko hranu tad je dao
Sama sebe družbi svoj.“

Mi smo danas ta njegova družba, to zajedništvo prijatelja Isusovih, kojoj je dao svoju vazmenu hranu, Euharistiju.

Sveti pak Augustin uči nas sljedećemu:

Bogu je više stalo da nam podari svoje blagoslove nego nama da ih primamo… Bilo što da pripovijedaš, čini to tako da onaj komu govoriš slušajući – vjeruje, vjerujući – nada se i nadajući se – ljubi… Kada u Crkvi ne bi bilo oproštenja grijeha, ne bi postojala ni nada u vječni život i vječno oslobođenje. Zahvalimo Bogu što je Crkvi dao takav dar….

Također sv. Augustin uči: Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugoga… Ne pričaj bližnjem o ljubavi: ljubite ga!

Ako šutiš – šuti iz ljubavi; ako govoriš – govori iz ljubavi; ako opominješ – opominji iz ljubavi; ako opraštaš – opraštaj iz ljubavi.

Neka naše zajedništvo, braćo i sestre, bude vidljivo u Crkvi kao zajednici prijatelja. A o nama svećenicima i našem bratstvu ovisi i ona pozitivna atmosfera, ono potrebno ozračje koje treba vladati u svakoj zajednici.

Sinodalni hod upravo to označuje: hodati zajedno.

Nitko nije sam, ni svećenik, ni biskup ni đakon, niti ikoji vjernik. Svi smo mi jedna obitelj, zajedništvo koje Duh Sveti okuplja oko Sina Božjega našega Gospodina Isusa Krista da bismo prispjeli u dom Očev.

Premda se svaki od nas spašava osobno, to nije moguće bez drugih, bez braće i sestara. Gospodin je tako zamislio svoje učenike, kada ih je okupio u zajedništvo dvanaestorice i kada je darujući im Duha svoga stvorio zajednicu Crkvu da u njoj bude prisutan i djelatan.

Molimo Gospodina za naše svećeničko zajedništvo, za naše bratstvo – o kojem voli govoriti papa Franjo. Bez tog zajedništva mi nismo pravi svjedoci, dapače ako se udaljujemo jedni od drugih i nemamo osjećaj za druge, mi smo protusvjedoci.

Molimo zagovor Presvete Bogorocie, majke i kraljice svećenika.

Molimo zagovor našeg zaštitnika svetog biskupa i mučenika Kvirina.

Molimo zagovor i našeg suzaštitnika bl. Alojzija Stepinca!

Gospodin neka nas sve vodi i obdari svojim mirom!

Amen.