Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi polnoćki

Sisak, Dvorište pastoralnog centra katedralne župe, 25. prosinca 2021.

Draga braćo i sestre, slavitelji Božića!

Sveti Franjo Asiški govorio je braći u Grecciju na Badnjak: „Braćo, noćas dolazi k nama Bog. Doći će o ponoć i ispuniti sva naša očekivanja. Doći će na ubogu magarčiću, pod srcem prečiste Majke. Stići će Bog večeras i donijeti darove. Donijet će zlatnu škrinju punu poniznosti i milosrđa. U ruci mu je blagost. Bog će noćas stići!“

„Noćas će doći Bog, a sutra će svanuti veliki dan. Noćas će doći Bog i sve će odisati mirisom ljubičica i ruža. Noćas će doći i zrakama svjetlosti otjerat će skrivenu tamu, svojim će licem obasjati sve narode. Dolazi s Istoka i oslobodit će još ove noći cijeli svijet, pokidat će sve lance. Bog će noćas doći i iz korijena iščupati svaku sebičnost i baciti je u bezdan morski. Bog će doći noćas, pokazat će nam svoje putove, a mi ćemo tim stazama napredovati. Evo dolazi s moći i sjajem. Doći će s razvijenim barjakom Mira i u nas uliti Vječni Život. Evo, samo što nije stigao!“ (I. Larranaga, Brat iz Asiza, 249-250)

Mi bismo mogli noćas na ove riječi svetog Franje samo dodati: Da, stigao je. Bog naš došao je da nas spasi!

Dolazak Sina Božjega u liku čovjeka događaj je koji je promijenio povijest. Do tog događaja svijet je tapkao u mraku, a njegov je dolazak zasinuo i obasjao ljude poput sjajnog svjetla. Premda je bila noć, srca su bila obasjana svjetlošću. Čuli smo proroka Izaiju koji je o tom događaju ovako prorokovao:

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.“ (Iz 9,1)

Koja je to prelijepa simbolika, koji je to prekrasan prizor! Stari su do Krista hodili u tami i nastanjivali su mrklu zemlju – zemlju mraka. Sada im se naprotiv dogodio neočekivani pohod svjetla. Braćo i sestre, kao što je ova sveta noć sjajna jer bdijemo u njoj i čekajući njezin najtamniji čas, ponoć, dočekali smo pohod Svjetla, Krista Gospodina! „Došao je uzdisani i od Boga obećani, željni sviju spasitelj, svijeta razveselitelj!“ Ima li još mraka u ljudskim srcima? Na žalost ima. Mnogi hode u tami jer nisu upoznali Istinu, Put i Život – Krista! Kad međutim prihvatimo Krista, tada on obasjava naš život i mi spoznajemo Istinu, hodimo u Ljubavi i živimo pravi Život.

„Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan“ – navješćuje prorok. Rođenje djeteta događaj je od prvorazredne važnosti za svaku obitelj. I u rođenju Isusa kao djeteta mi gledamo svako rođenje djeteta, na čitavom svijetu. Svako je rođenje djeteta vijest, vijest veća i radosnija od svih vijesti na dnevnicima, na televiziji i na radiju, vijest koja mijenja svijet. „Što će biti od tog djeteta?“ – pitali su se susjedi kad se rodio Ivan Krstitelj. Tako se i mi pitamo za svako dijete. Ono može postati svetac a može i zločinac. Upravo je zato rođen Spasitelj da nam pokaže da je moguće da svako ljudsko dijete postane dijete Božje i da doprinese spasenju svijeta. Njegovo je rođenje unijelo svjetlost u tamu svijeta. I rođenje svakog djeteta donosi svjetlost i radost u obitelj i u zajednicu u koju dolazi.

Naše je hrvatsko društvo staračko, na izumiranju. I europsko jednako, kao i američko. Kako je moguće da su kršćani izgubili ljubav prema djeci, zašto su se zatvorili u sebičnost i misle samo na sebe te se nisu spremni žrtvovati za djecu, za novi naraštaj? Dijete Isus nam doziva u pamet da novo svjetlo na svijet može doći samo rođenjem djeteta. I svi koji rade sve protiv rođenja djece čine veliku nepravdu i veliko zlo sebi i ukupnoj zajednici. Djeca se imaju pravo roditi. Djecu treba prihvaćati sa zahvalnošću jer su djeca Božji dar zemlji. Život je za nas kršćane svetinja prema kojoj se odnosimo s velikim poštovanjem. Neshvatljivo je kako je moderna civilizacija to poštovanje svetosti života pogazila i proglasila ljudskim pravom da se dijete ubije. A dijete je bespomoćno, ono je maleno i treba starije bez kojih ne može živjeti. I ta činjenica da se sve manje djece rađa ne govori o djeci koliko o nama, odraslima koji smo izgubili poštovanje prema životu i djeci, divljenje Božjem daru… Ne samo da su mnogi suodgovorni što se ne rađaju djeca te što mlade obitelji koje bi mogle imati djecu ostaju bez potomstva, nego su mnogi i doslovno okrvavili ruke krvlju nevine dječice. Kao Herod. On je znao da progoni Isusa, jer je u toj prolivenoj dječjoj krvi želio proliti i krv Kristovu. Međutim, mnogi koji ubijaju djecu ne znaju da time progone Krista. O kako je velik taj grijeh koji vapije u nebo! Kada će se ljudi obratiti i shvatiti svoju odgovornost?

Obitelj je danas na meti mnogih koji žele drukčiji svijet, svijet bez ikakvih ograničenja, svijet u kojem mi se ostvaruju sve moje želje, i to odmah… i bore se svim sredstvima protiv obitelji. Sjećamo se kako je završila takva borba nakon Oktobarske revolucije kada se promicao promiskuitet a djeca su se oduzimala roditeljima. Taj je sustav neslavno propao, no nanio je veliku štetu mnogim zajednicama, pa i čitavim narodima.

I naš će hrvatski narod propasti ne obnovi li se ljubav prema djeci. A to će biti moguće ako se s ljubavlju zagledamo u Dijete Isusa i zavolimo malog Božića, našeg Spasitelja.

Poslanica Titu (Tit 2,11-14) ushićeno govori o tom događaju: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi“. Da, Dijete Isus je milost Božja. I svako je dijete Božja milost, svaki život novog čovjeka koji može doprinijeti da „razumno, pravedno i pobožno živimo, odričući se svake bezbožnosti i svjetovnih požuda“. Biti Božji znači slijediti Gospodina, njegovu poniznost i nevinost, njegovu čistoću od svakog grijeha i požude, činiti dobro svima, dapače sebe žrtvovati za druge, kako sveti Pavao govori za Krista: „on sebe dade za nas da nas otkupi“.

U evanđelju po Luki (Lk 2,1-14) govori se o odlasku Josipa i trudne Marije na popis u Davidov grad Betlehem, gdje se i rodio Isus. Naime, upravo se tada Mariji navršilo vrijeme da rodi. I kaže sv. evanđelista: „I porodi sina i položi ga u jasle, jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu.“ Oni su se našli među pastirima, koji su pasli svoja stada, dakle izvan grada jer je grad vjerojatno bio pun onih koji su se došli popisati, kao i Josip i Marija, no najvjerojatnije su im zatvarali vrata još više zato što su vidjeli pred sobom trudnu ženu. Nisu li Betlehemćani upravo primjer takvih ljudskih srdaca koja su zatvorena pred djetetom, kao što je to danas i u Hrvatskoj, Europi i SAD-u? Zar lik trudne žene izaziva odbijanje a ne radost i želju da se pomogne? Neshvatljiva je ta reakcija, ali ona pokazuje kolika je sebičnost zavladala ljudskim srcima koja žele imati sve ugodnosti ovoga života samo za sebe, i nisu spremni otvoriti se drugome. U Betlehemu nisu bila zatvorena samo vrata nego još gore, bila su zatvorena srca – Djetetu Isusu. I u Sisku, i u Zagrebu, u Brixellesu, u New Yorku zatvorena su srca djetetu, ne želi se i ne poštuje život, da bi se više imalo samo za sebe. A onda dođe potres i sve se to sruši, kao kula od karata… srušile su se mnoge kuće, mnoge mnogi taj dom, ali i crkve… i mi smo kršćani postali komotni, ne želimo djecu, ne radujemo se više životu. Kako je to nespojivo s našom kršćanskom vjerom! Nitko tko u Krista vjeruje ne bi smio odbacivati djecu nego im se radovati i pomoći na svaki način da se djeca prihvaćaju s ljubavlju.

Ova sveta noć želi sve što je negativno preokrenuti, želi nas obasjati radošću života da se obnovi poštovanje svetosti Božjeg dara, dolazak svakog djeteta na ovaj svijet. Samo tako imat ćemo budućnost i radost života.

Ovaj se Božić također događa u ozračju od pape Franje pokrenutog Sinodalnog hoda sveopće Crkve. I mi smo, kao Sisačka biskupija, otvorili tu godinu u kojoj želimo zajedno ići ususret Gospodinu, i s njim hoditi da bismo učinili sve da naša Crkva bude Betlehem, da u njoj svaki čovjek može susresti Isusa.

Molimo s papom Franjom Molitvu Svetoj obitelji:

„Isuse, Marijo i Josipe, u vama promatramo sjaj istinske ljubavi i vama se s pouzdanjem obraćamo.

Sveta nazaretska obitelji, učini i naše obitelji mjestima zajedništva i prostorima molitve, istinskim školama evanđelja i malim kućnim Crkvama.

Sveta nazaretska obitelji, neka u obiteljima nikada više ne bude nasilja, zatvorenosti i podjela; neka svatko tko je povrijeđen ili sablažnjen brzo osjeti utjehu i doživi ozdravljenje.

Sveta nazaretska obitelji, daj da svi postanemo svjesni svetog i nepovredivog značenja obitelji i njezine ljepote u Božjem naumu.

Isuse, Marijo i Josipe, čujte i uslišite našu molbu. Amen.“

(Amoris laetitia, br. 325)