Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Đakonsko ređenje Josipa Bulata i Darija Stanković

Petrinja, crkva Preobraženja Gospodnje, 18. prosinca 2021.

/Čit.: Dj 6,1-7a; 2 Tim 1,6-14; Mt 5,13-16/

Dragi ređenici Josipe i Darijo,

Dragi roditelji, braćo i prijatelji, dragi župnici iz kojih dolaze naši ređenici i župnici mentori, dragi svećenici, đakoni, bogoslovi, časne sestre, draga braćo i sestre!

Današnji događaj kojemu ovdje prisustvujemo najbolje opisuje odlomak iz Djela apostolskih (Dj 6,1-7a) koji smo čuli. Riječ je o izboru i postavljanju u službu prvih đakona u Crkvi. Apostoli su vidjeli da ne mogu sve sami pa su potražili „sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“ da bi im povjerili brigu za udovice i siromahe, a oni sami da se više mogu „posvetiti molitvi i posluživanju Riječi“. Kroz povijest ta se služba zadržala u Crkvi primarno kao karitativna, ali je dobila i liturgijske ovlasti. Tako danas đakoni služe kod oltara, čitaju evanđelje i propovijedaju, podjeljuju sakramente krštenja i prisustvuju na vjenčanjima, vode sprovode i blagoslovine… jednom riječju, oni služe – kao što im i ime to kaže: diakonos jednako služitelj, onaj koji poslužuje.

No, kakvi to kandidati trebaju biti? Samo Sveto pismo kaže da su to muževi na dobru glasu, puni Duha Svetoga i mudrosti. Samo postavljanje u službu, kažu Djela apostolska, dogodilo se u ozračju molitve kada su apostoli položili na njih ruke. Tako činimo i mi danas.

I nama su potrebni đakoni, a k tome to je prvi stupanj svećeničkog reda te oni koji se pripremaju za prezbiterat trebaju prvo primiti red đakonata. Mogli bismo reći da je sam ovaj sveti red đakonata u suprotnosti prema duhu ovoga vremena jer danas nitko ne želi nikome služiti, svi misle da moraju i mogu sami sve voditi i upravljati svojim životima i događajima, tako da je služenje izravno Bogom ulivena krepost, kao i poniznost. Sveti Franjo je govorio da je najvažnija siromaština i poniznost.

Vi ste obojica, Josipe i Darijo, dio svoje svećeničke formacije proveli upravo u franjevačkom odgoju pa znate o čemu govorim. Istina, siromaštvo na način kako je to sveti Franjo živio u dijecezanskom kleru nije na taj način moguće, a možda više ni u redovništvu, ali je zato duh i smisao tog odricanja od vlastitog ne samo imanja nego i volje, moguć i potreban i danas u svakom duhovnom zvanju.

Sveti Pavao u drugoj poslanici svojem učeniku Timoteju (2 Tim 1,6-14) govori s posebnim osjećajem, kao otac sinu: „Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje.“

Pavao prije svega ima na srcu milost koja je po polaganju njegovih ruku dana Timoteju. Međutim ta se milost mora neprestano raspirivati, kao oganj, koji inače ako se ne podržava i raspiruje – gasne i vatra više ne gori. A kako se to događa? Apostol savjetuje svoga učenika da se ne boji jer „nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora“. To dakle jasno znači da je potrebna hrabrost za ovo zvanje, za zvanje navjestitelja evanđelja. K tome ga moli da se ne stidi ni Gospodina ni njega, Pavla, sužnja Gospodnjega. I još dodaje da se s njim zajedno treba „zlopatiti za evanđelje“, što znači da se ne boji i trpjeti za Krista.

I Pavao dodaje prelijepe riječi „znam komu sam povjerovao“ koje objašnjavaju zašto je on spreman i trpjeti za Krista. „Scio cui credidi!“ neka bude i vaše geslo, dragi ređenici. Niste pošli ni za kakvom idejom, niste sljedbenici niti ikoje ideologije, niste učenici nikakve ljudske filozofije, ne! Vi ste učenici Isusa Krista kojemu vjerujete i kojega slijedite. „Ako vjeruješ u Krista, vjeruj Kristu!“ – govorio je J. Križanić.

Isusove pak riječi u evanđelju (Mt 5,13-16) veoma su zahtjevne ali i lijepe: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.“ Isus svoje učenike uspoređuje sa solju i sa svjetiljkom. Sol ima zadaću začiniti jelo, svjetiljka donijeti svjetlo. Sol ne smije obljutaviti, a svjetiljka se ne smije staviti pod posudu nego na svijećnjak.

Gospodin svoje očekivanje stavlja pred sve nas, a danas bismo mogli reći, osobito pred vas, dragi ređenici: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.« Neka vaša djela govore, a slava pripada Bogu ne vama.

Sveti Franjo, kojega smo spomenuli, prvi je postavio žive jaslice. I na taj način započeo uprizorivanje Božića koje traje do danas. Božić kojem idemo ususret, ili bolje rečeno: koji nama ide ususret, događaj je velike radosti, velikog veselja. Otajstvo je to neizrecivo! Otajstvo koje nas ostavlja bez riječi, mogli bismo samo šutjeti i Bogu zahvaljivati. Pa ipak, nekima od nas, upravo onima koji su članovi ministerijalnog svećeništva – a vi to postajete primanjem reda đakonata – daje se i govoriti, dapače mi moramo govoriti o tom otajstvu, o neobičnoj i velikoj Božjoj ljubavi koja se je željela pokazati nama ljudima, tako da Sin Božji postane čovjekom i rodi se u Betlehemu, kao malo dijete.

To je najveći primjer poniznosti. Sam Bog postaje malen, uzima ljudsko tijelo, ljudsku narav i počinje živjeti kao jedan od nas. Zašto? Na to pitanje odgovor je samo jedan: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinca da nitko tko u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16)

Već ovog Božića, dragi uskoro đakoni Josipe i Darijo, vi ćete navješćivati ovo otajstvo, otajstvo Božića, otajstvo Božje ljubavi. Neka više od riječi život govori, kako bi rekao sveti Antun Padovanski. Život, a to znači i vaša djela brige za bližnje, osobito potrebne, vaš osjećaj za one koji trpe, koji su bolesni, koji su zbog potresa bez stana i u kontejnerima… Neka vaša ljubaznost u susretima s vjernicima i svim ljudima bude ta propovijed, neka bude poticaj svima koji vas susretnu da vi donosite nešto drugo negoli oni koji prodaju stvari ovoga svijeta koje doduše mogu trenutno razveseliti ljude, ali ih ne mogu trajno ispuniti dubokom nutarnjom radošću i mirom. U Bogu jedinom pravi je mir.

Neka vam otajstvo Božića, pred kojim primate đakonsko ređenje, pomogne shvatiti smisao ovog sakramenta, sakramenta po kojem postajete službenici Crkve, ali ne u smislu službenosti nego u smislu služenja, pomaganja, brige, ljubavi prema bližnjima.

Dragi ređenici, vaš ulazak u đakonat obilježen je s tri momenta: prvo, još uvijek vlada globalna pandemija; drugo, u godini smo razornog potresa u našoj Biskupiji; i treće, u pastoralnoj smo Godini Riječi Božje. Usprkos nevoljama i trpljenju mi nalazimo svoj mir u Riječi Božjoj: „U nevolji sva mi je utjeha što mi život čuva riječ tvoja.“ – pjeva psalmista (Ps 119,50). Doista, Gospodin nas čuva i daje nam Riječ svoju koja je naša utjeha. Neka i vama bude utjeha i snaga, da ju možete navješćivati svima. Amen.