Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi polnoćki

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 25. prosinca 2024.

Draga braćo i sestre,

Noćas, usred tame ove noći, pozivam vas na razmišljanje o tami… i još više o svjetlosti.

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku;
one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.“ (Iz 9,1)

Tama je, reći će netko, samo nedostatak svjetlosti, kratki prekid dana, noć koja dođe i prođe jer se ujutro svi budimo na novi dan. Međutim, tama i noć su i simboli, nešto više i dublje od same meteorološke i vremenske stvarnosti.

Noć je donositelj tame, a tama označuje našu nemoć da vidimo. U potpunoj tami ne vidimo ništa. Ako želimo nešto vidjeti, trebamo upaliti pa makar i slabo svjetlo… upaliti šibicu, upaljač, džepnu svjetiljku, uljanu svjetiljku ili električnu žarulju… no, ako je u pitanju tama duše, kakvu tada svjetiljku možemo /i moramo!/ upaliti da bismo barem nešto vidjeli? I što je to tama duše?

Mi znamo da su i veliki sveci i mistici, poput sv. Ivana od Križa, svete Male Terezije, svete Majke Terezije … govorili da su proživljavali tzv. „tamnu noć“, stanje duše u kojoj nisu ništa mogli razaznati, niti osjetiti blizinu Božju… bila je to velika kušnja za njihovu vjeru i stoga velika patnja, ali izdržali su i doživjeli da ih je opet obasjala Božja svjetlost.

A mi? Možemo li reći da i mi imamo to iskustvo, iskustvo Božje odsutnosti, kada nam se čini da ni Boga nema, da nema nikakve utjehe i da je sve crno, tamno, da se u našu dušu spustila noć?

Nije li tako svakome tko doživi smrt svojih najmilijih, posebno nam teško pada patnja i smrt djece, ili odlazak i nestanak naših branitelja koji su bili veoma hrabri te su izložili i svoje živote za slobodu Domovine… i poginuli, i otišli od nas, od svojih obitelji, a da se nisu ni pozdravili, jednostavno su nas napustili… neke ne možemo ni do dana današnjega, pa i nakon 33 godine pronaći, pa ih nazivamo nestalima… Kakva se to tek tama spustila u duše njihovih članova obitelji: žena, djece, majki, očeva… kao i kada pogine dijete ili iznenada nas napusti netko od naših najmilijih.

To je tama koja pritišče ali njezin plod je vidljiv: Domovina je oslobođena i žrtva naših branitelja imala je smisla! Iz te tame oni su nas, sve nas, izveli do svjetla. Nije li tako i s odlaskom naših najmilijih, čije plodove ljubavi i brige mi baštinimo premda njih više nema.

Na žalost, tama je svuda oko nas: u medijima, koji su puni ružnih i crnih vijesti – kao da se natječu koji će više nesreća, ratova, ubojstava donijeti, u nemirima – koji haraju diljem svijeta ne samo u Ukrajini, Palestini, Izraelu i Siriji, nego i u našim srcima, u srcima svih ljudi ovoga svijeta koji se pitaju što nas sve zajedno čeka sutra, tama je na žalost i u ljudskim mislima, srcima i osjećajima… kao da je umrla nada, mnogi se ljudi tako osjećaju. Najgora je ta tama koja zahvaća srca i čovjeku odnosi nadu.

Ipak, svjetlo postoji. Ono je došlo na ovaj svijet i jednom zauvijek istjeralo tamu i noć iz ljudskih duša, iz srdaca onih koji su povjerovali u Svjetlo…

To je Isus Krist naš Gospodin, koji se rodio ove svete noći i svojim svjetlom obasjao ljudska srca. Tako je ova noć postala sveta, postala je donositelj svjetla, kao da je najsjajniji dan jer je početak boljega svijeta, početak boravka Boga na zemlji, zajedničkog hoda čovjeka s Bogom. Tako je rođena nada, nada u pobjedu dana i svjetla nad noći i tamom. Kontrast na kojem se najbolje vidi ljepota svjetla.

„Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet, bijaše na svijetu, svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna…“ – kazuje nam evanđelista Ivan (Iv 1,9-10)

Ali mi smo ga, braćo i sestre, upoznali i došli smo mu se pokloniti: usred noći svjedočimo da je tama pobijeđena, da je svjetlo nadvladalo i da našim, ljudskim srcima vlada Krist Gospodin.

Tame je gospodar đavao, a svjetlo je Gospodin Isus. Zlo i đavla Isus je došao pobijediti i njegovim dolaskom svjetlo je obasjalo svijet. Mi noćas to svjedočimo: slavimo Svjetlo, Gospodina usred noći i tame.

Mi se radujemo što je Svjetlo istinsko pobijedilo i što neprestano pobjeđuje. Nema većeg razloga radosti negoli to: Svjetlo je pobijedilo i obasjalo svaku tamu i svaki grijeh, nadvladalo je naše ograničenosti i naše slabosti, ljudsku bijedu, mržnju i zlo.

Gospodin Isus došao je usred tame noći, i upravo je tu pobijedio zlo, u njegovom središtu. Zlo više nema moć i ne može nauditi ljudima jer je pobijeđeno. Naša vjera u pobjedu dobra upravo svjedoči o tome. U tome trebamo ustrajati, usprkos svih iskustava tame i noći ovoga svijeta.

Dragutin Domjanić, naš hrvatski pjesnik napisao je:

Tama je svud vladala tad, snivao san Betlehem je grad

Budna je tek čekala noć, znala je Bog k zemlji će doć.

Zvijezde se tad najljepše sjaj razli na kraj sanjarski taj.

Zlatom je sav posula put, štalu i tih s jaslama kut.

Išli su s njom k štalici toj ljudi i bijel anđela roj.

Vidješe tu stupiv na prag: Rodi se Kralj moćan ali blag.

Znali su svi, travka i cvijet: Rodi se brat i skroman i svet.

Slave ga vijek beskraji svi, slavu mu sad pojmo i mi!                                                                                        

Ova pjesma dobro dočarava stvarnost koja se zbila u svetoj noći.

Pjesnik govori o zvijezdama, štalici, anđelima i novorođenom Kralju. To on preuzima iz evanđeoskog izvještaja svetoga Luke koji je zapisao što se dogodilo kada se Isus rodio.

Kralj koji je pobijedio zlo i njegovu tamu je „moćan ali blag, skroman i svet“. Sama činjenica da se taj Kralj rodio u štali, među životinjama i da su ga prepoznali samo priprosti i siromašni ljudi, pastiri, govori nam s jedne strane, o zloći i zatvorenosti onih ljudi koji su zatvarali vrata pred trudnom Marijom i svetim Josipom koji je molio prenoćište za svoju ženu koja je imala roditi, a s druge strane, o otvorenosti pastira i njihovoj dobrodošlici. Oni nisu mogli pružiti Mariji i novorođenom djetetu Isusu više od skromne štalice, ali „divnog li kralja komu je štala dovoljna“, pjeva naša pjesma.

Tama je s jedne strane simbol zla, a svjetlo je simbol dobra i dapače pobjede tame.

Obično govorimo kako oni koji ne vide, slijepi i slabovidni ljudi, žive u tami. Ali tama nije najstrašnije što zasljepljuje, još je gora laž i odsutnost istine…

Isus je ozdravljao bolesne i posebno je u evanđeljima opisano kako je više puta vraćao vid slijepima. Kad je ozdravio slijepca od rođenja (Iv 9) farizeji i pismoznanci uvjeravali su ozdravljenog slijepca da Isus ne može biti Mesija jer oni nisu znali odakle je. „Pa to i jest neobično“, odgovorio im je ozdravljenik, „što vi ne znate odakle je“. Oni su ga izbacili a Isus ga je susreo i s njim zapodjenuo razgovor. Pitao ga je vjeruje li u njega, Sina čovječjega. Kad mu se predstavio rekavši da je to on, ovaj se bacio ničice i priznao ga Mesijom riječima: „Vjerujem, Gospodine!“. A Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Čuli su to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: „Zar smo i mi slijepi?“ Isus im odgovori: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: Vidimo, pa grijeh vaš ostaje.“ (Iv 9,38-41)

Neka ove svete noći i nama Spasitelj otvori oči duše, da povjerujemo u njega i ne ostanemo slijepi, ne ostanemo zarobljeni tamom!

O kada bi čitav naš svijet progledao, o kada bi naša Domovina spoznala Spasitelja!

Neka je svima sretan rođendan Spasiteljev, neka se svi otvore Istini i odvrate srca od tame neznanja, nevjere i besmisla!

Otvorimo, braćo i sestre, svoja srca ove svete noći da i k nama dođe Spasitelj i obasja nas Svjetlo svijeta, da odagna svako zlo i grijeh, da nas oslobodi od bezumnosti, besmisla i straha, da bude i naš Kralj.

Maranatha! Dođi Gospodine Isuse! Amen.