Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi poldanici – Božić 2014.

Draga braćo i sestre, čestit vam i blagoslovljen Božić, blagdan Kristova rođenja!

Poslušali smo Riječ Božju, čitanje proroka Izaije, početak Poslanice Hebrejima i Proslov Ivanova evanđelja.

Prorok Izaija hvali „glasonoše radosti“, one koji oglašavaju mir, sreću i spasenje. Bili su to Božji glasnici u Starom zavjetu, sveti pisci i osobito proroci. Poziv međutim da se Jeruzalem treba radovati i klicati, tiče se konačne utjehe koju će Bog dati svome narodu, kada će njegovo „spasenje vidjeti svi krajevi zemlje“ (Iz 52,10). Ta univerzalnost spasenja, kada će se Bog objaviti kao Bog utjehe ne samo za svoj narod nego i za sve narode svijeta, ostvarena je dolaskom Isusa Krista Sina Božjega.

O tome upravo govori i pisac Poslanice Hebrejima koji izričito kaže da je „više puta i na više načina Bog nekoć govorio ocima po prorocima, a konačno, u ove dane progovorio nam je u Sinu.“ (Heb 1,1) Sin Božji stoji nasuprot svih proroka, nasuprot svih glasonoša radosti jer on ne prenosi više Božje riječi ljudima, nego je on sam Božji govor, Božja Riječ u kome nam je Bog progovorio.

To je baš smisao i Proslova Ivanova evanđelja gdje Evanđelista kaže za Krista da je on Riječ koja „u početku bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). Njegovo dolazak u ovaj naš svijet posebno naglašava kada kaže: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (ib.,14). Tu rečenicu svi znamo jer ju ponavljamo u molitvi Anđeo Gospodnji i pri tim se riječima ili udarimo u prsa ili se naklonimo glavom. Slično se govori u Vjerovanju kada ispovijedamo za Krista, Sina Božjega: „i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom“ – na koje riječi danas prigibamo koljena, želeći tako pokazati da Krista prihvaćamo s ljubavlju i da njegov dolazak za nas znači dolazak našeg Boga na svijet.

Želio bih, braćo i sestre, danas na Božić podijeliti s vama razmišljanje o Božjoj komunikaciji i o našim hrvatskim katoličkim obiteljima.

Evo, Bog nije Bog koji šuti. On je govorio i prije Isusa, a u njemu se je sav izrekao jer on je – Riječ Božja. Bog i kada šuti govori, a najpunija njegova riječ jest njegov utjelovljeni Sin koji je došao k nama kao čovjek, rodivši se u našoj ljudskoj obitelji.

Što nama Bog govori vidljivo je iz riječi, a posebno iz gesta i iz čitavog ljudskog života Gospodina našega Isusa Krista. On je poučavao svoje učenike, dao im zapovijed ljubavi, govorio im je u prispodobama o Kraljevstvu nebeskom, prokazivao je prijetvornost farizeja i hvalio poniznost i iskrenost malenih. Isus je iz ljubavi prema siromasima i bolesnima liječio i pridizao ljude koji su bili u potrebi, pokazao im se čovjekom za druge, bio je bliz onima koji trpe i budio je u njima vjeru i nadu u njih same i u život. Krist je na kraju i umro na križu za nas ljude, pokazavši nam tako najveću moguću, Božju ljubav, ali je smrt nadvladao i slavno uskrsnuo da i nama koji ga slijedimo otvori put u život. Sve je to govor, Riječ Božja, čitava Isusova ljudska egzistencija. To je govor o Bogu koji je ljubav, koji se brine za svakog čovjeka, koji je dobri Otac komu je stalo do svakoga, posebno grešnika i izgubljenoga. Isus Krist je Riječ o Bogu koji je Spasitelj čovjeka, koji je čovjekov Usrećitelj i svijeta Razveselitelj. On je time također i Božji govor o čovjeku i njegovu smislu.

Božja komunikacija nije jednostrana. Bog nije svoje rekao i otišao pa zašutio. Bog govori i želi čuti naš odgovor. On čovjeka ostavlja slobodna da sam svojom voljom izabere Boga za prijatelja i pokloni mu svoje povjerenje, svoju ljubav, svoju vjeru. I zapravo naša vjera, vjera Crkve, odgovor je na taj Božji govor ljubavi, na Riječ Božju koja se u Kristu utjelovila i među nama nastanila. Otkako se Krist utjelovio i postao čovjekom, više on čovjeka nikada ne ostavlja: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta“ (Mt 28,20), rekao je Isus.

I nebo više nije daleko, s njime mi smo i na zemlji u nebu. Bog je razdro nebesa i sišao među nas, nastanio se među nama zauvijek i postao naš suputnik na našem zemaljskom putovanju. I s nama putuje neprestano, doduše nevidljiv, kao s učenicima koji su išli u Emaus, ali on je tu i ne napušta nas. Nikada.

I to je otajstvo Božića, njegova trajna nazočnost u našim životima, njegova trajna blizina na našem životnom putu. Bog se naime u Kristovu dolasku nerazdruživo povezao s nama i to znači da je taj svoj izbor on učinio jednom zauvijek. Više ništa nije isto kao prije, više svijet nije besmislen i pust, više ni jedan čovjek nije sam. Isus je od svoga dolaska na naš svijet ostao uvijek s nama, prisutan i nama bliz.

Posebna prisutnost njegove nježnosti i ljubavi vidljiva je u našim kršćanskim obiteljima. Stoga danas trebamo razmišljati i o braku i obitelji u službi života, kako smo nazvali ovu Godinu 2014./2015. u našoj Sisačkoj biskupiji.

Isus je naime postao dijete, rodio se od Djevice Marije, ušao je u jednu našu ljudsku obitelj kojoj je glava bio sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice. To troje: Isus, Marija i Josip čine Svetu nazaretsku obitelj. Kakvi su odnosi vladali u toj Svetoj obitelji?

Mi si teško danas zamislimo sve te okolnosti u kojima su živjeli u Nazaretu sv. Josip, Blažena Djevica Marija i dijete Isus. Ali nisu okolnosti bile važnije od njihove međusobne ljubavi koja je tako živo povezivala ta tri sveta bića. Kad Josip ne bi nadljudskom ljubavlju volio svoju zaručnicu Mariju, bio bi je doista i ostavio kad je to već bio nakanio. No, prihvatio je i ljudima ovoga svijeta neprihvatljivo, da bude s Marijom koja je bila začela bez njega i nosila pod srcem svoga sina, za kojeg je rekla da je Sin Božji. A Isus? On je silnom ljubavlju uzvraćao i majci Mariji i svetom Josipu njihovu brigu za njega, za njegovo odrastanje, za njegov napredak. Ipak nije mogao reći da mu je Josip otac, kad je ostao u Hramu Božjemu s 12 godina i poučio majku da je morao biti u „domu Oca svojega“.

Imati Isusa u obitelji velika je povlastica koju je imala Sveta obitelj. Mi o tome znamo misliti kao da su samo oni bili te sreće. Ipak, tu povlasticu imaju i sve naše hrvatske katoličke obitelji ako se okupljaju na zajedničku molitvu, što je posebno isticao papa sv. Ivan Pavao II., govoreći da nije moguće da se slomi i raspadne obitelj koja se zajedno moli. Isus je tu, jer on je rekao: „Gdje su dvojica ili trojica okupljena u moje ime, i ja sam među njima.“ Dakle, svaka naša kršćanska obitelj koja zajedno moli je – Sveta obitelj, jer – Isus je u njoj. A ima li veće sreće i blagoslova od toga da Isus bude s nama, u našoj obitelji? Morali bismo, braćo i sestre, dragi članovi naših katoličkih obitelji, obnoviti zavjet koji su na Branimirovoj godini 1976. dale naše vjerničke obitelji, a to je: „Hrvatska katolička obitelj svaki dan moli i nedjeljom slavi svetu Misu!“

Kao što nam Božić govori o Božjoj komunikaciji s nama ljudima, tako je i poruka o tome koliko je u našim obiteljima potrebna komunikacija, i to topla, ustrajna, s međusobnim poštovanjem i ljubavlju.

Doista, što drži jednu obitelj zajedno? Nije to ni zajednička obiteljska kuća ili stan, nisu to ni roditelji ni rodbina, pa ni društvo ni Crkva svojim zahtjevima i zakonima, već je to – međusobna ljubav muža i žene, roditelja i djece, djeca i roditelja! A to su upravo odnosi na koje nam ukazuje Krist Gospodin svojim dolaskom, svojim rođenjem među nama ljudima.

Kako nam oporo zvuče riječi svetoga evanđeliste Ivana: „svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Iv 1,10-11)!

Danas ne primiti Isusa znači ne uspostavljati kvalitetne odnose najprije u vlastitoj obitelji, lišiti svoje ukućane svoje ljubavi, uskratiti svoje najbliže za toplinu i zajedništvo koje su svima toliko potrebne. Posebno je to važno u odnosu roditelja prema djeci. Najprije je potrebno prihvaćati djecu s ljubavlju i radošću, i to – molimo se ove godine – što više djece, a onda podizati djecu s ljubavlju i voditi ih putem vjere, nade i ljubavi.

Sveti Otac papa Franjo za nedavnu je biskupsku sinodu u Rimu sastavio ovu molitvu za obitelj, koju i mi prihvaćamo i s njim molimo za naše obitelji:

Isuse, Marijo i Josipe
u vama promatramo
sjaj istinske ljubavi,
vama se s pouzdanjem obraćamo.

Sveta Nazaretska Obitelji,
učini i naše obitelji
mjestima zajedništva i prostorom molitve,
istinskim školama evanđelja
i malim domaćim Crkvama.

Sveta Nazaretska Obitelji,
neka u obiteljima nikada više ne bude
nasilja, zatvorenosti i podjele:
neka svatko tko je povrijeđen i sablažnjen
brzo osjeti utjehu i doživi ozdravljenje.

Sveta Nazaretska Obitelji,
neka – mi recimo umjesto „Biskupska sinoda“: „ovo Božićno slavlje“ (VK)
ponovno probudi u svima svijest
o svetom i nepovredivom značaju obitelji
i njezinoj ljepoti u Božjoj promisli.

Isuse, Marijo i Josipe,
čujte našu poniznu molitvu i uslišite nas. Amen.