Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi polnoćki 2014.

Sisačka katedrala

Draga braćo i sestre,

Božić je, blagdan rođenja Isusa Krista našega Gospodina! Koliko topline i radosti nosi ovo rođenje, dolazak Sina Božjega na ovaj naš često toliko hladan i sumoran svijet. Pa ipak ne upoznaše to svi i zato smo se mi noćas okupili ovdje da posvjedočimo radost zbog Isusova rođenja!

Kad se od Mosta Gromova vozite prema Rimskoj ulici, nad kolnikom vas dočekuje svjetleći natpis: BOŽIĆNI GRAD. Kako divno, pomislio sam kad sam to prvi puta vidio! Sisak – Božićni grad! Doista, ja to od srca želim svima vama, dragi moji Siščani. Sisak je bio grad Kelta i Rimljana, grad svetaca i branitelja, grad ratova i pobjeda, grad trgovaca… Danas ga neki nazivaju i mrtav grad jer su opustjele njegove nekad velike tvornice, a sjećam se kad se podigao velik kredit da su novine pisale da je Sisak postao hipo-grad odnosno grad pod hipotekom. Danas je Sisak – Božićni grad. No, što to znači? Nekima to znači da se Sisak pretvorio u grad bajki. Pa imate tu neke vilenjake, losove i djedove, imate sajam i zabavište, dječji smijeh i igru. To je sve zanimljivo, no pitanje je: je li to stvarno ono što Sisak čini Božićnim gradom? Na jednom sam portalu pročitao komentar da se nikad do sada nije ovako na veliko slavio Božić u Sisku. No, je li to doista pravo božićno slavlje? Odnosno ako je samo to,  je li Sisak stvarno pravi Božićni grad? Nije! Jer Božić nije blještavilo reklama ni svjetleći ukrasi, nisu vanjske proslave, nisu igre i zabave, Božić je puno više od toga: Božić je otajstvo naše kršćanske vjere. Bez vjere u Isusa Krista Sisak ne bi bio Božićni grad, a budući da se mi, braćo i sestre, okupljamo u našim crkvama – kroz došašće i u ranu zoru bile su ispunjene sve sisačke crkve vjernicima koji su došli slaviti mise zornice! – budući da mi noćas na ovoj misi polnoćki slavimo Kristovo rođenje, Sisak jest Božićni grad! I bit će zauvijek, i kada se ponovno skinu svjetleći ukrasi, kada nestane sav taj sjaj po našim trgovima i ulicama – ako u našim srcima, u nama, stanovnicima ovoga grada ostane živjeti vjera u Krista Gospodina koji se rodio u Betlehemu prije 2014 godina, po kojemu brojimo godine, koji je obilježio svojim dolaskom ljudsku pa tako i našu hrvatsku i ovu našu sisačku povijest.

Što doista znači rođenje Isusovo za nas danas?

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije naviješta kako će rođenje Mesije značiti dolazak velike svjetlosti (Iz 9,1-6). Već starozavjetni prorok u 8. stoljeću prije Krista zna da će dolazak Božića biti rođenje djeteta. Kako mi zato tužno zvuče neke čestitke za Božić koje niti ne spominju Isusa i njegovo rođenje! A što je drugo Božić nego „mali Bog“ – deminutiv riječi „Bog“ je „Božić“. Tako da slaveći blagdan Božića mi slavimo malog Božića, dijete Isusa u kojem prepoznajemo dolazak samog Boga među nas ljude! To je kršćanska vjera bez koje nema pravog i istinskog slavlja božićnog blagdana! Kad bi Božić bio bajka, tada ne bi od rođenja malog Božića čitavo čovječanstvo brojilo godine! Njegov je dolazak doista „nova era“, kako su nekad govorili oni koji nisu željeli izgovarati ime Kristovo pa su godine prije i poslije Krista dijelili na godine „prije i poslije nove ere“. No, zapravo su točno govorili, samo nisu znali i nisu objašnjavali: to jesu godine nove ere, ali zato je ta era ili to vrijeme novo što se na početku tog novog vremena rodio Isus, pa je on tako važan za povijest svega svijeta da njegovo rođenje predstavlja početak novog vremena za povijest čovječanstva.

Prorok Izaija govoreći o rođenju tog Djeteta govori o svjetlosti i o radosti. Zasinut će narodu, koji je hodio u tami, velika svjetlost! Neki misle da je to samo govor o zvijezdi repatici, ili kako znanstvenici danas kazuju o konjunkciji Saturna i Jupitera za vrijeme Kristova rođenja, tako da je tada i noć sjala kao dan, no prorok prije svega misli na nutarnju svjetlost koju donosi Mesija budući da je tama simbol zla i grijeha, pa svjetlost znači novost života u milosti i istini. Koliko je još tame u ljudskim srcima, koliko strahova od istine, koliko bijega od stvarnosti, koliko laži i zavođenja? I to kako u ono vrijeme prije dvije tisuće i četrnaest godina, tako na žalost i danas – ako ne i više! Pa tko će nas izbaviti iz tih neistina, strahova i života bez smisla u tuzi i nesreći? Jedino Isus Krist! On je došao, on Knez mira, onaj koji jedini ima pravu vlast kojom će osloboditi od zla svakog čovjeka i dovesti ga u svjetlost, istinu, pravdu, ljubav i mir.

U drugoj poslanici sv. Apostol Pavao piše svome učeniku Titu (Tit 2,11-14) kako se „pojavila milost Božja, spasiteljica svih ljudi“. Dakle, nije riječ samo o nekim željama i pustim čežnjama. Sveti je Pavao to osobno doživio, upoznao je Spasitelja Isusa. On zato i kaže da je to „pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ (ib.,13). Krist nije bajka, nije lijepa priča niti projicirana čežnja ljudi bez ostvarenja. Ne, on je stvarnost, povijesni događaj, samo je pitanje kako se prema njemu odnosimo. Nitko nije prisiljen prihvatiti Krista, ali bez njega nitko se ne može spasiti. A što znači to za svetoga Pavla? On kaže da nas je Krist došao „odgojiti da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu“ (ib.,12). A koja je svrha Kristova dolaska? Krist je došao, kaže sv. Pavao, da „sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“ (ib.,14). Dakle, svatko tko želi živjeti razumno, pravedno i pobožno neka pođe za Kristom. On nije došao radi sebe, već radi nas. Njegova je želja da se mi njemu poklonimo, ali još više da ga slijedimo u ljubavi i dobrim djelima. Svaki koji čini dobro i širi ljubav, koji njega slijedi i prepozna njegovo lice, znat će da je Krist njegov Spasitelj.

Božićno evanđelje (Lk 2,1-14) govori nam noćas o rođenju Isusovom u Betlehemu. Budući da su Josip i Marija morali na popis u Davidov grad, kako je to naredio car August, napustili su svoj rodni Nazaret u Galileji na sjeveru i došli u Betlehem, u Judeju na jugu zemlje. Međutim u tom je gradu sve već bilo zauzeto, sva prenoćišta i kuće tako da „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7). Rastužuje nas ova Lukina rečenica: pa zar nitko nije htio otvoriti vrata Spasitelju i primiti ga pod svoj krov? Ipak, našli su se izvan grada priprosti pastiri koji su na betlehemskim poljanama imali svoje štale i pojate. I tu se rodio Isus i Marija ga je „položila u jasle“ (ib.). Stvoritelju svega svijeta bile su životinjske jasle posteljom a oštra slama ležajem! I već kad nam se čini da će taj tužan događaj završiti tako da Isusov dolazak nitko niti ne primijeti, slušamo izvještaj evanđeliste Luke kako su pastiri, koji su vani pod vedrim nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada doživjeli objavu anđela koji im se javio i pozvao ih: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (ib.,8.10). I tako započinje štovanje Krista kojemu se priprosti pastiri prvi dolaze pokloniti, uz anđeosku pjesmu i objavu: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (ib.,14). Od toga trenutka ta povorka, koju su započeli pastiri, ne prestaje. Kroz čitavu kasniju povijest, već više od 20 stoljeća, ljudi, muškarci i žene, najčešće priprosti, ali i ljudi svih staleža, obrazovanja, svih boja kože, iz svih naroda i jezika, prilaze Kristu i klanjaju mu se.

I mi smo, braćo i sestre, dio te povorke, te procesije koja hodočasti Kristu koji se za nas rodio u štali. Ali ne odlazimo više u Betlehem, odlazimo u naše crkve i tu nalazimo živoga Boga, malog Božića, i klanjamo mu se tako što ga priznajemo svojim Bogom i Spasiteljem, što ga darivamo svojim povjerenjem, pjesmom i molitvom, i što tako nastavljamo vjeru koju su prvi prema Isusu Kristu iskazali betlehemski pastiri.

„Ne bojte se!“ – rekao je anđeo začuđenim i prestrašenim pastirima. I nama ova božićna noć poručuje: dragi Siščani, ne bojte se! Vi poznajte Spasitelja, vi ste ga upoznali, toliki naraštaji Siščana od prvih vjekova do danas! Nisu tako velike teškoće da ih s vjerom u Krista ne bismo mogli pobijediti i da doista ne bismo mogli postati – Božićni grad.

To je i moj i naš i vaš Sisak, draga braćo i sestre. Božićni grad u kojem se štuje Isusa Krista, malog Božića, koji se rodio za nas i došao k nama da nam pokaže put ljubavi, put života vječnoga. Tako smo i mi zapravo Betlehem, mjesto u kojem Isus Krist stanuje i u kojem vlada njegov mir.

Pjesma pastira: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ znači da mir među ljudima, koji shvaćaju da ih Bog voli, da su ljudi Božji miljenici, može nastupiti i trajati jedino ako ljudi slave Boga koji je s visina došao na zemlju i postao Božić – Emanuel, s nama Bog.

U tom vam smislu, draga braćo i sestre, dragi štovatelji Božića, oni koji ste poput betlehemskih pastira došli ovamo u našu katedralu da se poklonite Isusu Kristu, vama koji nastojite ići za njim i slušati ga, želim najljepši i najsretniji blagdan Rođenja Kristova!

Amen.