Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Lovrenčevo
Petrinja, 10. kolovoza 2015.
/Čit.: 2Kor 9, 6-10; Iv 12, 24-26/
Dragi moji Petrinjci, veoma se radujem što s vama mogu danas slaviti blagdan zaštitnika ove župe i čitavoga Grada!
Stoga pozdravljam svu braću svećenike, na čelu sa župnikom i dekanom Josipom Samaržijom, pozdravljam gradonačelnika gosp. Darinka Dumbovića sa suradnicima, pozdravljam časne goste i sve hodočasnike, sve vas, dragi župljani, dragi Petrinjci!
Lijep je danas dan, dan našega zaštitnika župe i grada Petrinje. Blagdan ovaj slavi đakona i mučenika Lovru, čije ime znači „vijenac“ ili još bolje „ovjenčan“. Koji i kakav je to zavrijedio vijenac ovaj mladić, rimski đakon koji je živio u 3. stoljeću? To je slava mučeništva, kruna kojom ga je Gospodin ovjenčao i pridružio svojoj nebeskoj slavi.
O njemu znamo sljedeće:
Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, volio kao što otac voli najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo iskazavši mu tako veliko povjerenje. Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista: »Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.« Nakon tih ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te je otišao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe koje je već prije pomagao.
Tako je za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj zatražio da mu preda blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: »Evo blaga Crkve!« Na to je bio mučen, izbičevan te na vatri spaljen. Nalazeći se na užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom mučitelju: »Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!«
Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258. godine.
Na sv. Lovru možemo primijeniti riječi odlomka iz Druge poslanice sv. Pavla Korinćanima: „Braćo! Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja.“ (2 Kor 9,6-8)
Sv. Lovro bio je veseli darivatelj koji je darivao obilato: kao đakon bio je voditelj crkvene brige za siromašne, danas bismo rekli, vodio je Caritas. Ne sa žalošću, već radosno darivao je siromahe jer je znao da u siromasima služi samom Gospodinu. No, još više, darovao je Bogu sama sebe, i kada se u služenju siromasima nesebično trošio nastojeći zadovoljiti njihove potrebe, ali i predajući svoj život za Krista, prihvaćajući mučeništvo za vjeru. Kao da je carskog suca upravo izazvao dovodeći mu siromahe. Ovaj je naime želio uzeti blago Crkve, a Lovro mu je pokazao rimsku sirotinju. Time ga je ražestio i ovaj ga je osudio na muke, na smrt.
Sv. Lovro kao da se ruga carskom sucu, kad je stavljen na vatru. Doista, takav primjer mučeništva izaziva gotovo sućut za mučitelja, a divljenje prema mučeniku. Car doista zaslužuje prezir: on želi oteti zemaljsko blago Crkvi, a Lovro mu otkriva istinito blago, u potrebnim ljudima Krista komu Crkva služi. No, to oko zaslijepljeno mržnjom niti vidi niti može vidjeti, pa se osjeća povrijeđen i ispunja se bijesom i mržnjom na svetog đakona.
Nije li tako često i u našim životima?
Ove godine, draga braćo i sestre, blagdan sv. Lovre slavimo zajedno s velikim slavljem 20. obljetnice oslobođenja naše Domovine. Kao što je u 16. stoljeću upravo ovaj dan, 10. kolovoza (1594.), postao danom slavlja oslobođenja, tako je i pobjeda u VRO „Oluji“ za nas novovjeki događaj slobode koji nas obvezuje.
Obvezuje one koji ga razumiju, a razjaruje one koji ga ne razumiju. Nas koji smo oslobođeni, ali još više nutarnjom Božjom milošću rođeni za slobodu djece Božje, dar slobode našem narodu ispunja nas zahvalnošću prema Bogu i ljudima, posebno prema našim braniteljima, našim najmilijima, a to su poginuli, oni koji su kao mučenici žrtvovali svoje živote. Oni pak koji to ne razumiju, koji su neprestano sijali i siju laži i truju ne samo svoje nego i duše svojih bližnjih, oni su zaslijepljeni, njihove oči su zastrte i ne mogu i ne žele vidjeti bistro i istinito. Ima li smisla s njima raspravljati, njima pokušavati otvoriti oči? Čini se da nema.
No, zapravo ima. Ali učinimo to kao sv. Lovro: budimo izazovni, bacimo našim mučiteljima istinu kao rukavicu u lice, nasmijmo se sami i pozovimo na smijeh one koji nas muče. Tako smireni mogu biti samo oni koji znaju što čine, oni koji se ne boje, oni koji vide da upravo po tom trpljenju, po kojem se neprijatelj nada pobijediti, znaju da tako oni pobjeđuju, dok neprijatelj gubi sve, baš sve. O kada bi izgubio i samo neprijateljstvo! Tada bi se okrenuo u prijatelja, zar ne? To upravo i mi sa sv. Lovrom želimo: da do kosti razobličimo besmislenost laži neprijatelja naših te oni odbace s njima i svoje neprijateljstvo, koje je također besmisleno, te se oslobođeni zla u sebi i oko sebe i oni raduju istini, ljepoti, dobroti i jedinstvu s Bogom i sa svim istinoljubivim ljudima!
Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam:
ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre,
donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.« (Iv 12,24-25)
Nisu li upravo toliki hrvatski branitelji koji su ostavili svoje živote za slobodu naše Domovine, slijedili svetoga Lovru i dajući svoje živote zadobili besmrtni vijenac pravednosti? Ne štedeći svoj život na ovome svijetu, zadobili su život vječni. Kao pšenično zrno morali su umrijeti, ali su stoga izvor novoga života za svoj narod koji će zbog njihove žrtve i od njihove žrtve živjeti.
Prema Konstantinu Porfirogenetu, Hrvati su s papom Agatonom 679. godine sklopili ugovor u kojem su se obvezali da neće nikada napadati susjedne narode niti voditi osvajačke ratove, a papa im je obećao da će ih štititi Bog i sv. Petar. On je zapisao: “Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada ne će provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.”
To obećanje, Bogu hvala, Hrvati su od tih davnih dana do danas održali. I zato baštine Božju zaštitu i pomoć svetoga Petra, tj. pape – od pape Agatona do sv. Ivana Pavla II. i do pape Franje.
Tako je bilo te davne 1594. godine, kada su na današnji dan naši stari oslobodili Petrinju od Turaka, tako je bilo i prije 300 godina kada su obranili Sinj uz pomoć i zagovor Presvete Bogorodice, tako je bilo i prije 20 godina kada smo se oslobodili srpske okupacije i obranili svoje. Nikada Hrvati nisu osvajali tuđe, branili su samo svoje i zato su imali i imaju blagoslov Božji i pomoć svetih.
Sveti Lovro, zaštitniče naš, zagovaraj i danas svoje Petrinjce Hrvate, svojom hrabrošću nadahnjuj i nas danas, svojim mučeništvom i vedrinom u darivanju života budi i nama putokaz da se za dobro naroda i domovine treba žrtvovati s radošću!
Neka naša Petrinja i naša Domovina slobodu koju su stekli naši stari ali i suvremeni branitelji nikada ne zlorabi, već upotrijebi za opći napredak svih građana i stanovnika ovog lijepog povijesnog Grada i cijele Hrvatske!
Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić rekao je kako postoje neke crte koje se ne smiju prijeći i neke linije koje se nikada ne smiju napustiti! Neka nam upravo sv. Lovro pokazuje te vrijednosti – vjere i vjernosti Kristu – od kojih nikada ne smijemo uzmaknuti da bismo zadobili i mi vijenac vječnoga života.
Amen.