Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Veliku Gospu u Gori i Kloštar Ivaniću

Čit.: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab;1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56

Dragi vjernici, dragi hodočasnici!

Danas slavimo slavno Uznesenje Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo. Ovom otajstvu naše vjere posvećena je i ova crkva /G: čija obnova se Bogu hvala privodi kraju/, marijansko svetište naše Sisačke biskupije.

Imamo dva marijanska svetišta u Biskupiji: u Gori – Majke naših stradanja i u Kloštar Ivaniću – Majke milosrđa. Oba su posvećena Marijinom uznesenju.

Što nama danas govori ovaj blagdan i ovo naše svetište?

Crkva se od svojih početaka radovala Marijinom uznesenju, događaju koji je uslijedio nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća te koji je nada svima nama koji u Krista vjerujemo da je i naša budućnost – uskrsnuće i život proslave u nebeskoj slavi Presvetog Trojstva i u zajedništvu sa svima svetima! I taj nebeski život bit će ne samo uzdignuće naše duše nego i proslava našega tijela.

G: U crkvi u Gori bit će postavljena tri Marijina kipa: jedan – koji će biti uzdignut (sljedeće godine) pred vanjskim oltarom na stup – Marija s Djetetom Isusom u naručju; dugi je kipe Marije pod križem Kristovim – koji već stoji u cintoru crkve i pod kojim je napisan tekst „Majko Božja Gorska, Isusova Mati, sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati!“; treći će biti postavljen u apsidu iza oltara u crkvi, do posvete (za koju se nadam da će biti 8.prosinca ove godine) a prikazivat će Mariju u nebu koju u ime Presv. Trojstva kruni Isus Krist.

G: Marija, Majka naših stradanja, s nama je bila – i sada je! – u našim patnjama, i osobnim i zajedničkim, narodnim – ali ona je s nama i na našem putu u nebesku proslavu: Marija – Majka žalosna i Majka radosna; tako i mi: s Marijom na putu križa u pobjedu i radost!

KI: Mariju u Kloštar Ivaniću stoljećima slavimo kao našu Majku Milosrđa, onu koja ima prema nama grješnicima milo srce, srce puno sućuti i razumijevanja, koja nas kao milosrdna majka zagovara pred Bogom da nam se smiluje.

Ove godine slavlje Velike Gospe obilježeno je u čitavoj našoj Domovini sjećanjem na 20 godina od završetaka Domovinskog rata. U Hrvatskoj on je završio 5. kolovoza, na Gospu Snježnu, a u BIH upravo 15. kolovoza na Veliku Gospu!

Kao i Sinj ove godine slavi 300 godina od obrane grad pred turskom najezdom, tako i ova 20. obljetnica oslobođenja koje se većina nas sjeća, jer smo u tim događajima sudjelovali, znak su slobode i posebne Marijine ljubavi prema nama jer dogodile su se čudesne obrane koje su nas kao narod spasile, da opstanemo. Baš Mariji zahvalni smo za sloboduHrvatskoj Hrvatskoj, za pobjedu dobra, za prestanak rata, progonstva, terora i patnji koje su pogodile naš narod koji nije imao druge pomoći nego Božju i zagovor Marijin. Drugi narodi, pa i oni koji su nama spremali uništenje, imaju za prijatelje velike i moćne narode koji ih štite i kad nisu u pravu, a mi Hrvati nemamo nikoga, ali ako smo vjerni Bogu i činimo dobro, Marija se zauzima za nas i mi joj danas želimo zahvaliti na tome što smo opstali.

Međutim, hoćemo li doista imati budućnosti ili će naš narod nestati, ne ovisi samo o ratovima i neprijateljima koji nas žele uništiti – u posljednje dane svjedoci smo novih prijetnji koje dolaze s istoka gdje se odsijecaju glave kršćanima, a među njima i Hrvatima te se i Hrvatsku na karti smješta u neke buduće osvajačke ratove da bi se na ove naše prostore protegnula opet neka velika Turska, velika Srbija ili velika Islamska država.

No, nije nam to što je izvan nas tolika opasnost kao ono što je u nama.

Kada gledamo koliko se djece rađa u Hrvatskoj, koliko mladih ne vidi perspektivu za svoj budući život u našoj Domovini, to nas mora više zabrinuti, negoli ratni bubnjevi i ratne sjekire. Jer naša povijest svjedoči da nas nisu mogli uništiti ni jedni drugi, a neće ni treći zavojevači protiv Hrvatske, ali mogli bismo uništiti – mi sami sebe.

Zato, draga braćo i sestre, molimo se danas za naše hrvatske katoličke obitelji! Molimo Presvetu Djevicu i Bogorodicu Mariju na nebu uznesenu, da moli za naše hrvatske katoličke obitelji!

Molimo ju da nam isprosi da se mladi ne boje života, da hrabro preuzimaju obveze i životne odgovornosti za sebe i za naš narod, da ne odgađaju ući u brak (odnosno u duhovno zvanje), da kada uđu u brak prihvaćaju brojno potomstvo, da svi mi kao narod volimo djecu, da se radujemo novom životu, da blagoslivljamo majke trudnice te stvorimo u našem hrvatskom društvu ozračje povjerenja u živo i u budućnost.

Jer „zemlja će pripadati onima koji imaju djecu“ – znao je govoriti sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Ako Hrvati izgube radost prihvaćanja djece, nestat će. Molimo danas Bl. Djevicu Mariju da se to ne dogodi.

Neka svaka obitelj koja može imati djecu bude velikodušna i već ove godine prihvati dolazak na svijet još jedno djeteta! Ako ga ne može sama uzdržavati, neka se naše župe pobrinu za nj i pomognu. Biskupija će također pomoći jer je prošle godine osnovala biskupijsku Zakladu kardinala Franje Kuharića za pomoć obiteljima. Ime je zaklada dobila po kardinalu Kuhariću koji je bio 13. dijete svojih roditelja.

Veoma je važno, braćo i sestre, da svi shvatimo kako je Bogu stalo do svakog života, da se on raduje svakom čovjeku, svakom djetetu jer on želi život a ne smrt! I Bl. Djevica Marija, žena, majka i supruga, nositeljica Života i obiteljskog zajedništva u Sv. Obitelji zagovornica je naših obitelji. Čuli smo u čitanju iz Knjige Otkrivenja kako je Žena uzdignuta u nebo – oko nje su sunce, mjesec i zvijezde – imala roditi Sina. Njega želi proždrijeti zmaj, tj. Zli. Ali Bog to ne dopušta i štiti Ženu. Bog je Mariji povjerio svoga Sina da mu ona podari ljudsku narav i ljudsko tijelo. Bog je i zaštitnik svakog djeteta, on ne dopušta da se ubije dijete koje se ima roditi.

Braćo i sestre, ne možemo biti vjernici, učenici Kristovi, a ubijati život nerođene djece! Dapače, ne možemo se zvati kršćanima, a izbjegavati prihvaćati djecu, a ne podupirati rađanje brojne djece…

Poljski biskupi osudili su političare koji su donijeli novi zakon o umj. opl. I ja bih tako rekao: političari katolici to ne smiju činiti!

Jedan je hrvatski književnik (J. Matko, „Majka“) u svom romanu opisao lik jedne majke (Zorke) koja je rodila 16 djece. Svima se radovala, za njih je živjela, voljela ih je kao svoje najveće blago. No, kad su odrasli, neki su u svojim obiteljima koje su stvorili imali samo jedno ili dvoje djece, te im je njihova majka jednom održala govor u kojem je rekla kako se ona boji da oni teško griješe u svom obiteljskom životu, da ne žive kršćanski, jer nemaju više djece!

Istina, vjernici trebaju prije svega svako dijete prihvaćati kao Božji dar i svakog čovjeka – pa bio on i jedan jedini – kao dijete Božje voljeti sa svom ljubavlju, tako da nikada ne bude broj važniji od osobe, ali ako roditelji mogu, a nemaju više djece griješe pred Bogom protiv života jer veća je zasluga ljubiti više djece kao osobe i Božji dar, negoli manje njih.

Kada dublje promotrimo zašto se događa taj demografski nestanak našega naroda, čini mi se da bi odgovor bio: jer se ljudi boje! Mladi se boje odgovornosti, supružnici se boje hoće li moći podići brojniju djecu, svi se boje budućnosti, nesigurna su radna mjesta, nesigurno je hoće li majka i otac moći svojoj djeci pružiti sve što im žele dati i što djeca od njih žele… Ali strah – nije dobar put.

„Budi odvažan i hrabar… ne boj se i ne strahuj!“ – poručio je Bog Jošui kad je uvodio narod u obećanu zemlju (Jš 1,6.9).

„Ne bojte se!“ – govorio je Isus toliko puta svojim učenicima: kad su u lađi bili u životnoj opasnosti zbog velikih valova i protivnog vjetra. „Ne bojte se, to sam ja!“ – rekao je Gospodin apostolima na dan Uskrsnuća, kad su se oni prepali misleći da vide duha.

„Ne bojte se!“ – govori Isus i danas nama, svojim učenicima u Hrvatskoj, svojoj Crkvi u Sisačkoj biskupiji.

„Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5) – govori nama ovdje u Gori /u Kloštar Ivaniću/ Isusova majka i Majka naših stradanja /Majka milosrđa.

Molimo nju, najvjerniju odvjetnicu Hrvatske da nam isprosi HRABROST ŽIVOTA kakvu je ona imala, kakvu su imali naši branitelji kada su prije 20 godina oslobađali našu Domovinu, da ne ustuknemo pred poteškoćama, nego da im se suprotstavimo i nadvladamo ih.

Majko hrabra, moli za naš narod hrvatski, moli za sve nas i zagovaraj nas da nikada ne smalakšemo, nikada ne odustanemo od borbe za sve što je dobro, plemenito i lijepo, da hrabro idemo kroz život s vjerom da ćemo pobijediti, kao što si Ti pobijedila u vjeri da će dobro a ne zlo imati zadnju riječ.

Molimo Te za naše obitelji, za naše mlade, za djecu, za njihovu i našu zajedničku budućnost.

Čuli smo da je Marija kod Elizabete zapjevala zahvalnu pjesmu Bogu „Veliča“. Mi nju zovemo „Velika Gospa“, no ona se osjećala neznatnom, svjesna da samo Bog može činiti velika djela, mijenjati svijet, „raspršiti oholice umišljene; silne zbaciti s prijestolja, a uzvisiti neznatne; gladne napuniti dobrima, a bogate otpustiti prazne“ (Lk 1,51-53). Željela je mijenjati svijet, uzdala se da će to Bog učiniti. Ali i sama mu se pridružila u tom djelu svojom suradnjom i činila ono što je Bog od nje tražio. I mi ne prepustimo drugima koji ne vole ovu lijepu našu Domovinu da ju upropašćuju, već sami preuzmimo odgovornost za nju.

Budimo i mi ponizni, svjesni Božje moći i poput Marije surađujmo s Bogom povjeravajući mu sve potrebe nas svakoga osobno i cijeloga našeg naroda. Da se i na nama ispuni ono što nam je rečeno od Gospodina. Amen.