Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zahvalnici za Domovinu povodom 20. godišnjice završetka VRO “Oluja”

Glina, 8. kolovoza 2015.

Poštovani državni, županijski i gradski predstavnici vlasti, predstavnici Hrvatske vojske i policije, draga braćo i sestre!

Danas ovom svetom Misom želimo zahvaliti za dar slobode u našoj Hrvatskoj domovini. Naime, na današnji dan prije točno 20 godina u sjedištu ukrajinskog bataljuna UNCRO-a u Glini potpisao je pred generalom HV Petrom Stipetićem zapovjednik 21. banijskog korpusa pukovnik Čedo Bulat bezuvjetnu kapitulaciju poražene srpske vojske i tako je okončana ne samo VR operacija Oluja, nego i Domovinski rat. Vratio se mir u naše domove, u naša srca, u našu Hrvatsku. Slomljena je ne samo srpska pobuna u RH nego i agresija Srbije na Hrvatsku. Hrvatska je vratila svoja okupirana područja uz velike žrtve i hrabrost hrvatskih branitelja, ali i jedinstva i napora čitavog naroda, u što treba svakako uključiti i ustrajne molitve naših katoličkih vjernika. Bog je uslišio naše molitve, napore i žrtve. Nakon četiri godine krvi, progonstva i zla zasjalo je sunce mira i slobode našem narodu.

Čitanja današnjega dana, blagdana sv. Dominika (Pnz 6, 4-13 i Mt 17, 14-20) govore nam o potrebi vjere u našem životu.

Knjiga Ponovljenog zakona donosi sažetak Deset Božjih zapovijedi koje je izraelski narod prihvatio vršiti te je s Bogom sklopio savez Mojsije potiče narod: »Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. «

Mogli bismo reći kako je upravo nepoštivanje Božjih zapovijedi dovelo do rata koji je bjesnio na ovim našim hrvatskim prostorima. Naime, Bog je zapovjedio: ne ubij, ne reci lažna svjedočanstva, ne ukradi, ne učini preljub, ne poželi tuđe stvari… Upravo to se sve kršilo kada je krenula agresija na Hrvatsku 1991. godine. Prvo su se sijale laži, da bi se potom krenulo u ubijanja, uništavanja imovine, krađe, palež, silovanja… Premda svi zemaljski sudovi kažnjavaju počinitelje zločina, još veću odgovornost imaju oni koji ih svojim lažima pripremaju i potiču!

A na žalost vidimo da i danas još ne odustaju oni koji su izmislili te laži a koje su proizvele tolike nepravde, ubojstva i zločine. Još uvijek oni tvrde da imaju pravo otimati našu zemlju, da se prema njihovom narodu vrši nepravda i nasilje, proglašuju se deklaracije o ugroženosti manjina u Hrvatskoj  (Deklaracija o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, 14. svibnja 2015.) itd. I dok mi slavimo i radujemo se zbog okončanja rata, druga strana žaluje, ali ne govori istinu: ona ne oplakuje žrtve, već žaluje što nije uspjela politika okupacije i otimanja tuđega. Teško će tako novi naraštaju uvidjeti zablude takvih stavova i odustati od budućih nasilja nad našim narodom, što znači da i dalje postoji ugroza od takvih susjeda.

Boga treba nadasve ljubiti, iznad svega i jedinoga! Njegova djela oslobođenja naroda iz ropstva, njegova milost da smo se i mi oslobodili višedesetljetnog ropstva i neprijatelja koji je imao svu silu, a mi ništa, znak je da nas Bog voli, da smo bili na Božjoj strani.

Međutim tim putem ići, hoditi na Božjoj strani, trebamo i dalje, i danas i sutra!

Gospodin nas opominje: „Ako imadnete vjere, ništa vam neće biti nemoguće!“

Isus kori svoje učenike  zbog malovjernosti i kaže im: „Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.« To smo doista i mi iskusili kada smo u neravnopravnoj borbi pobijedili u Domovinskom ratu. I završni čin predaje vojske koja se proglašavala nepobjedivom i sijala strah i smrt Božji je čin poniženja onih koji su srca ohola, koji se ustoličiše na nepravdi i zato su morali biti poraženi.

Ali što danas za nas znači ići Božjim putem? Kako da se odvojimo od Boga i njegova blagoslova u sadašnjosti i budućnosti mi, koji smo u prošlosti, ne tako davno, prije 20 godina, iskusili da nas je Bog pomilovao? Odgovor je u Isusovoj riječi: „Ako imadnete vjere, ništa vam neće biti nemoguće!“

Danas treba izgrađivati našu Domovinu u svakom pogledu: u potpori obiteljima da imaju sve potrebne mogućnosti za život i napredak, u prihvaćanju brojnije djece da ne izumre naš narod, u omogućavanju zaposlenja svim školovanim i sposobnim radnicima i stručnjacima, u školovanju ali i u odgoju djece i mladih, u usađivanju životnih vrijednosti koje su kadre izgrađivati naše društvo da ono bude poštovano u svijetu – a to su kreposti: poštenja, radinosti, znanja, vještina; to su prije svega: moralnost, vjernost zadanoj riječi i preuzetim obvezama te ustrajnost u dobru, izdržljivost u hodu do cilja, hrabrost, umjerenost, pravednost i razboritost. Sve se to stječe u odgoju koji treba temeljiti na vrijednostima Evanđelja. Je li to naša država spremna, jesmo li mi vjernici to sposobni od naših predstavnika vlasti na svim razinama tražiti i uspjeti izboriti? Svakako na svim područjima života to očekujemo, ne samo u školstvu: i u zdravstvu, u gospodarstvu, u kulturi i sportu, u politici, u svim odnosima u javnom i osobnom životu.

Sve je to moguće ako budemo imali vjere, jer – tada je, kako Gospodin obećava – sve moguće!

Molimo Gospodina da nam umnoži vjeru.

Danas kada smo okupljeni ovdje u Glini, gdje je završio Domovinski rat, svjesni smo da bez Boga i njegove pomoći ne možemo. Zato mu ne samo zahvalimo iskrena srca, nego ga i zamolimo da nas ne napusti, već da nas uvijek prati svojim darovima, prije svega da nas obdari poniznošću i spremnošću da slijedimo njegove zapovijedi i da ga slušamo u svemu, da ne bismo lutali i ponovno trpjeli nevolje, nepravde i da ne bio ponovno stradao naš narod jer neprijatelji njegovi ne miruju, kako nam govori i psalmista u Svetom pismu kad se obraća Bogu da ga zaštiti od nepravednih nasrtaja neprijatelja:

„Smiluj mi se, Bože moj, jer me dušmanin hoće zgaziti,

Napadač me moj neprestano tlači.

Dušmani moji nasrću na me, mnogo ih je koji se na me obaraju.

Svevišnji, kad me strah spopadne, u te ću se uzdati.

Božje obećanje slavim, u Boga ja se uzdam i neću se bojati:

Što mi može učiniti smrtnik?

Od jutra do večeri obružuju me, svi naumi njihovi meni su na zlo.

Sastaju se i vrebaju, paze mi na korake, o glavi mi rade.

Plati im prema bezakonju, u gnjevu, o Bože, obori pogane!

Ti izbroji dane mog progonstva,

Sabrao si suze moje u mijehu svom.

Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?

Moji će dušmani uzmaknuti čim te zazovem.

Ovo sigurno znam: Bog je za mene!“ (Ps 56)

Slično pravednik moli i u psalmima 66 i 77.

A posebno naš stav izriče molitelj u psalmu 124:

Da nije Gospodin za nas bio – neka slobodne rekne Izrael –

Da nije Gospodin za nas bio, kad se ljudi digoše proti nama,

Žive bi nas progutali.

Kad je uskipio bijes njihov na nas, voda bi nas podavila,

Bujica bi nas odnijela, vode pobješnjele sve nas potopile.

Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade

Za plijen zubima njihovim!

Duša je naša put ptice umakla iz zamke lovačke:

Raskinula se zamka, a mi umakosmo!

Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju.

Zato: Slavit ću Te, o Bože, kralju moj,

Ime ću tvoje blagoslivljati uvijek i dovijeka. (Ps 145)

Kao i: „Veličam Te, Gospodine, jer si me izbavio

I nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.“ (Ps 30).

Te Deum laudamus – Tebe, Boga, hvalimo! Amen.