Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na drugu godišnjicu potresa

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 29. prosinca 2022.

Dragi vjernici, braćo i sestre,

Prije točno 2 godine naše je područje, područje Sisačke biskupije pogodio razorni potres. U njemu je poginulo 7 ljudi: 1 čovjek /orguljaš Stanko u crkvi/ u Žažini, 1 djevojčica Laura u Petrinji i 5-ero ljudi u Majskoj poljani. Razoreno je preko 4 tisuće kuća, neke više neke manje. Od naših župnih crkava preko 30 ih je teško stradalo i ne mogu se koristiti za bogoslužje još ni danas, za njih 28 dobili smo jamstvo Ministarstva za kulturu RH da će njihovu obnovu financirati EU iz Fonda solidarnosti. Još 11 objekata smo kandidirali, dakle ukupno 39, ali nisu spomenici kulture pa ćemo ih morati financirati iz drugih izvora, no i tu nam Ministarstvo jamči pomoći. Riječ je dakle gotovo o pola naših crkvi, spomenika kulture i onih sakralnih objekata koji to nisu ali nama su važni i moramo ih obnoviti. Obnova kao što i sami vidite sporo napreduje. Mi smo kao Biskupija u 14 župa, koje nemaju zamjenskog prostora ili pastoralne dvorane, podigli montažne dvorane za bogoslužje, zahvaljujući donaciji HBK. Tako Bogu hvala ni jedna župa nije bez nekog zamjenskog prostora, ali svi iščekujemo što skoriji početak one vidljive obnove. Osobito tijekom 2021. mnogo je donatora davalo svoju pomoć, bilo u novcu, bilo u materijalu, a također i mnogo je volontera dolazilo i još uvijek pomaže ljudima koji su pogođeni potresom. Naš biskupijski Caritas neprestano obilazi ljude u kontejnerima i po oštećenim kućama i pomaže s namirnicama, građevinskim materijalom i na drugi način koliko je to u mogućnosti. U ovoj protekloj godini radili su uglavnom projektanti, statičari i razni drugi stručnjaci da bi se došlo do projekata koji su za prvih 11 crkvi konačno dovršeni prije Božića i poslani na tri adrese izvođača od kojih u siječnju očekujemo ponude za sklapanje ugovora i početak konstrukcijske obnove.

U našoj Katedrali izvršeni su opsežni arheološki radovi, iskopano je nekoliko dubokih sondi oko katedrale a i u samoj katedrali još je i sad sve iskopano. Nađeno je mnogo leševa, a i neki ostaci iz rimskog doba, posebno rimska cesta. Vidjet ćemo kako će to sve obnoviti naši stručnjaci, a naše je da se molimo za njih i za sve izvođače ali i one koji nam pomažu, prije svega idejno i novčano.

Danas je i sveti Toma Becket, nadbiskup kenterberijski ubijen 1170. zbog toga što se nije htio pokoriti kralju Henriku II. te je ostao vjeran Papi. Slično kao naš blaženi Alojzije, trpio je i umro jer se nije htio po nalogu zemaljskog vladara odijeliti od Rima. Trpjeti za svoju vjeru, čini se, neizostavno znači svjedočanstvo vjerodostojnosti vlastitog uvjerenja jer čovjek koji je za svoju vjeru spreman na žrtvu najbolje pokazuje koliko mu je ona važna.

Riječ Božja koju smo čuli govori o ljubavi, svjetlosti i trpljenju koje su morali proći Isus i Marija, ali i toliki sveci pa moramo i mi, zapravo svi kršćani. Isus naime izaziva, on je „znak  osporavan“, na njemu se lome mišljenja onih koji ga priznaju i onih koji ga odbacuju. A Mariji je njegovo trpljenje donijelo mač koji joj je probo dušu.

U Prvoj poslanici sveti Ivan apostol (1Iv 2, 3-11) kaže kako poznavati Isusa znači čuvati njegove zapovijedi. Jer „tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine.“

Zatim Apostol nastavlja kako onomu koji „veli da u njemu ostaje, valja ići putem kojim je on hodio.“ A dobro znamo da je Isusov put bio put ljubavi, i to do smrti na križu.

I to je ta „stara i nova zapovijed“ Isusova, zapovijed ljubavi „jer tama prolazi, svjetlost istinita već svijetli. Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema.“ Zato je za nas kršćane važna ljubav prema braći ljudima jer se tako dokazuje ljubav prema Bogu.

I Evanđelje po Luki (Lk 2, 22-35) donosi nam pouku o žrtvi i smislu trpljenja.

Marija koja s Josipom donosi dijete u Hram na prikazanje doživljava da joj sveti čovjek Šimun uzima dijete Isusa u naručaj i proriče kako je on „svjetlost na prosvjetljenje naroda, slava puka svoga izraelskoga.“

Također Šimun proriče da će on biti „postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“, a Mariji kaže da „će joj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“

Molimo Mariju, molimo naše svete zaštitnike Kvirina sisačkog biskupa i mučenika, bl. Alojzija Stepinca, današnjeg sveca Tomu Becketa da nas zagovaraju te se obnovi sve srušeno, da se također podignu i obnove duše koje su se pokolebale i koje trpe još od straha ili od razočarenja, koje boluju od nedovoljno ljubavi i smisla u životu.

Svi su sveci bili stameni i hrabri, izdržali su kušnje i tako posvjedočili svoju vjernost Kristu. Mi smo slabi i često nestrpljivi, ne možemo dugo čekati da se trpljenje okonča, da se stanje promijeni. A Gospodin zna što je potrebno za nas i što je najbolje. Molimo za strpljivost.

Zanimljivo, ak. Kipar Tomislav Kršnjavi predložio mi je i ja sam prihvatio da u našem atriju u Velikom Kaptolu postavimo još jedan kip, i to kip Bl. Dj. Marije, Majke strpljivosti. O kakvom je kipu riječi i zašto baš Marija, Majka strpljivosti?

U prikazu umjetnika Marija na ruci drži dijete Isusa, a i Isus i Marija svojim rukama drže plod nara, odnosno šipka. Latinski mu je naziv „punica granatum“, što znači „jabuka puna koštica“, jer jedna voćka nara može imati više od tisuću koštica. Šipak je znak plodnosti i obilja jer ima mnogo sjemenki, ali da bi sjemenke sazorile treba strpljivosti, treba čekati. Neki nar u Kristovim rukama tumače i kao znak uskrsnuća. Za uskrsnuće također treba mnogo strpljivosti, ali i trpljenja.

Ipak smijemo reći i kako nas zabrinjava što sustavna obnova obiteljskih kuća toliko sporo napreduje po našoj Banovini. Obnavljaju se škole i zdravstvene ustanove, obnavljaju se zgrade gradske uprave i starački domovi, pa obnavljaju se, makar polako i crkve, ali najsporije se obnavljaju kuće i stanovi koji su stradali. A najvažniji su ljudi i njihov ostanak u njihovoj kući. Treba ipak reći da su mnoge kuće koje su manje stradale već obnovljene odnosno popravljene, no gradnja zamjenskih novih ide sporo. Također su podignute u Petrinji i Glini stambene zgrade u koje se sljedeće godine trebaju preseliti ljudi koji su još u kontejnerima.

Pitamo se što je to i zašto potres? Neki su u tome vidjeli Božju kaznu i opomenu. U svakom slučaju potres je teška elementarna prirodna nepogoda, ali koju je Bog dopustio da nas kao znak potakne na promjenu života. Sve što se događa su, kako uči Drugi vatikanski sabor, signa temporum – znakovi vremena. Znamo li ih mi čitati? Gospodin Isus plakao je nad Jeruzalemom jer njegovi stanovnici nisu upoznali čas Božjeg pohođenja (Lk 19,44). I mi smo plakali, i za Laurom i za Stankom i za ostalim poginulima u potresu. Ali smo i brisali suze, obilazili stradale, tješili i pomagali. Potres je izazvao veliku ljudsku solidarnost,  djelotvornu ljubav prema bližnjima u potrebi. Dolazili su nam odasvud i javljali se iz čitavog svijeta naši dobročinitelji, Hrvati rasuti po svem svijetu, ali i naši susjedi, tako da se tu pokazalo naše narodno i crkveno zajedništvo, što je sigurno veliki pozitivni plod ovih događaja.

Molimo da nas Gospodin ujedini, da nas sačuva od daljnjih trpljenja, molimo Mariju, Majku strpljivosti da znamo čekati i biti zahvalni i za male znakove pažnje i pomoći, molimo svetog Tomu Becketa i naše svete  zaštitnike biskupe i mučenike, Kvirina i Alojzija, da nas zagovaraju da znamo nositi svoj križ do uskrsnuća. Amen.