Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Božić

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 25. prosinca 2022.

Dragi vjernici, sretan vam Božić! 

Iz Knjige proroka Izaije (Iz 52, 7-10) čuli smo navještaj mesijanskih vremena, govor o dolasku Pomazanika Gospodnjega koji će donijeti mir i radost svemu narodu:

„Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« … Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem.“

Pobožni Židovi čitajući ove riječi proroka Izaije gajili su nadu da će Mesija možda doći dok su oni još živi. Svakako, vjerovali su da će Mesija doći. I iščekivali su da će donijeti radost svemu Izraelu, da će on donijeti mir svome narodu te da će svi vidjeti spasenje Božje.

Ta nada imala je dakle temelj u objavljenoj Božjoj riječi. Međutim, židovski narod je u okolnostima potlačenosti od Rimljana i u izgubljenoj državnosti želio da Mesija bude i narodni i politički vođa koji će osloboditi Židove i uspostaviti ponovno slavu Davidova kraljevstva.

Mi Hrvati znamo koliko je to važno, živjeti u svojoj zemlji slobodan, osloboditi se od jarma tuđinca. Zato su naši najbolji sinovi i kćeri dali živote.

Pa ipak. Smisao iščekivanja Mesije i njegov dolazak nije samo u slobodi od tuđinca i neprijatelja, u uspostavi zemaljskog kraljevstva. Njegov dolazak ima polučiti nutarnju slobodu od svakog grijeha, on želi uspostaviti duhovno nebesko Kraljevstvo. O tome su također proroci govorili i pripremali narod na tu duhovnu dimenziju mesijanskog vremena.  

Na samom početku Poslanice Hebrejima (Heb 1, 1-6) koju smo čuli, Pismo nam govori da je „više puta i na više načina Bog nekoć govorio ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je te sve nosi snagom riječi svoje.“

Bog je odlučio objaviti se u svome Sinu, progovoriti nam u njemu, tako što ga je poslao na svijet da on, koji je „odsjaj slave i otisak bića njegova“ nama progovori na naš ljudski način o tome tko je Bog, tko smo mi ljudi i koja je naša svrha i cilj.

Ove su riječi poslanice Hebrejima uvod u navještaj evanđeoske poruke u kojoj sveti apostol Ivan naziva Sina Božjega – Riječju, Logosom.

Doista, jedno je govoriti i slati pisma po nekim svojim poslanicima, a drugo je doći sam i razgovarati. Tako je učinio Bog u odnosu prema nama ljudima: progovorio nam je u svome Sinu, Riječi svojoj.

U Proslovu svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 1, 1-18) Apostol kaže da je Riječ koju je Bog poslao k nama postala čovjekom: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“

Grčku riječ „logos“ prevodimo kao „riječ, misao i smisao“. Ta je riječ u svim znanostima, npr.: psiho-logija, antropo-logija, bio-logija, teo-logija. To su dakle znanosti o duši, o čovjeku, o životu i o Bogu. Osim značenja riječi i misli, odnosno znanstvene misli, Logos ima značenje i smisla.

Tako bismo mogli prevesti Ivanov tekst: „U početku bijaše Smisao i Smisao bijaše u Boga i Smisao bijaše Bog.“

Zar nije danas gotovo dominantno traženje smisla. Zašto se drogiraju mladi, zašto mnogi utapaju svoju tugu u alkoholu, zašto vlada tolika depresija među ljudima, zar to nije zato što ne nalaze u životu smisla? A Smisao je među nama: to je Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, te možemo reći: „I Smisao tijelom postade i nastani se među nama.“

Daljnji evanđeoski tekst donosi nove pojmove: život i svjetlo: „…Svemu što postade u njemu bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze… Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.“

Nije li upravo smisao život i svjetlo? Tko naime pronalazi i ima smisao, taj živi puni život, koji kao svjetlo pobjeđuje tamu. On je „Svjetlo istinsko“ jer svakog čovjeka, koju ga prihvaća i otvara mu se, ispunja smislom i daje mu da dobro vidi i ljude i događaje, i sadašnjost i prošlost i budućnost.

O koliko ima još besmisla na svijetu! O koliko tame i koliko zabluda!

Pa ipak, postoji Smisao i postoji Svjetlo. To je Krist Gospodin naš i Spasitelj. On je blizu, nije više daleko, došao je među nas i nikad nas više nije napustio.

U Beču je u prošlom stoljeću psihoterapeut Emanuel Frankl ustanovio novu psiho-terapiju, terapiju smislom. Nazvao ju je logoterapijom. U biti njegov se stav svodi na to da onaj koji u životu nađe svoj smisao, pobjeđuje svaku nevolju i nadvladava teškoće. Osobno je bio u logoru Auschwitz kao zatočenik i promatrao je zatvorenike te zaključio da su u većem broju iz tog užasnog i ponižavajućeg logora izišli oni koji su imali nekoga tko ih je čekao i za koga su živjeli i borili se. To je bio njihov smisao. Međutim oni koji nisu pronalazili smisla i nisu se borili, podlijegali su te umirali.

Nije li tako i s nama? I mi trebamo pronaći smisao svoga života i blago nama ako u Isusu, koji se za nas rodio i utjelovio Božju Riječ i Smisao, pronađemo svoj smisao života. Kada nas on vodi, sigurno pronalazimo put i cilj na tom putu.

Sljedeća rečenica je žalosna: „bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Mogli bismo prvo zaključiti da je to apostol Ivan napisao za Židove. Doista oni su bili izabrani Božji narod i k njima je Sin Božji došao, no oni ga nisu primili. Odnosno većina ga je odbacila, tek nekoliko ribara i apostola bili su spremni prihvatiti Isusa i poći za njim.

No, to možemo i šire tumačiti: i mi smo kao članovi Crkve njegovi. „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Mogli bismo reći: ni mi koji se njegovim imenom zovemo – jer smo kršćani – nismo uvijek spremni primiti ga. Mnogi ga odbacuju. Odbacuju ga kada uvode zakone protiv začete djece koju se po zakonu smije ubiti; odbacuju ga kada se protive Božjoj naravi koja je dana čovjeku i po kojoj je čovjek muško i žensko, a ne neki amorfni rod koji se onda po izboru odabire ili niječe; odbacuju ga oni koji u njegovo ime uzimaju oružje u ruke i ubijaju druge ljude radi nekih viših interesa, pokreću ratove i agresije, ubijaju djecu, starce, civile… Odbacuju Isusa oni koji, premda se njegovim imenom zovu, prihvaćaju laži i podlažu se njima, boje se reći istinu i strahuju za sebe i svoje kada bi trebali biti hrabri i založiti se za pravedne stavove i stvari.

Isusa odbacuju oni koji se protive Božjoj volji koju Bog ima s njima, da budu pravedni i pošteni, da kao roditelji daju život brojnoj djeci, da kao radnici i zaposlenici ne budu potkupljivi niti se odaju kriminalu i korupciji, ne kradu niti varaju… Odbacuju Isusa koji ne vole čovjeka radi kojega je on došao i život svoj dao za njega i njegovo vječno spasenje.

„A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. Jesmo li mi djeca Božja? Kažemo da su svi ljudi djeca Božja i stoga međusobno braća i sestre. I sam papa Franjo to poručuje u svojoj enciklici „Fratelli tutti – svi smo braća“. Ipak jedno smo po ljudskoj naravi koju nam je podario Bog i po tomu su, premda različiti ljudi, svi braća i sestre, a drugo je da nas sveto krštenje čini članovima Crkve te smo po toj povezanosti s Kristom još više, tj. potpuna braća i sestre. Zanimljivo, sveti Ivan kaže da je to – postati djeca Božja – moć. Što činimo s tom moći? Jesmo li svjesni svoje povlaštenosti, ali također i veće odgovornosti i obveze? Kao djeca Božja trebali bismo širiti Božje kraljevstvo, svima objavljivati Sina Božjega, pomoći da on dođe u svako srce, svakog čovjeka na zemlji.

On je „pun milosti i istine“. Kako je to lijepo rečeno!

On, naš Smisao, naš Spasitelj i naš Gospodin, pun je milosti i pun istine. Punina milosti dana je također Blaženoj Djevici Mariji jer ju je Bog izabrao da baš ona začne i nosi te rodi Sina Božjega kao čovjeka. Milost se tako pokazuje kao posebna moć i punomoć, posebni dar da Božje djelo izvedemo ili njemu doprinesemo.

Milost je i sam naš život, pogotovo ako je obasjan Svjetlom istinkim, svjetlom s neba, Kristom Gospodinom! Tada naš život obiluje milošću, Apostol kaže, „milošću i istinom“.

Istina je sam Gospodin koji je za sebe rekao: „Ja sam put, istina i život!“ (Iv 14,6). on je naime objavljena istina o Bogu, svijetu i čovjeku, Božja vječna Riječ, Smisao svega što postoji i osobito čovjeka, tako da čovjek ne može živjeti punim i sretnim životom bez Isusa, našeg Gospodina.

Molimo Te zato, Gospodine Isuse, koji si došao radi nas, obdari nas svojom milošću, svojom istinom, svojim životom. Daruj nam smisao koji nikada ne prestaje nego se u Tebi i u nebeskom Ocu ispunja, snagom Duha Svetoga. Po zagovoru Presvete Bogorodice, Tvoje Majke Marije i svetoga Josipa, Tvoga hranitelja i poočima, daruj i nama svoju blizinu, pohodi nas, pohodi sve naše patnike, osobito koji trpe jer su pogođeni potresom i još uvijek žive u neljudskim uvjetima, pohodi i naše razočarane branitelje, pohodi naše bolesnike i nemoćne, pohodi naše djecu i mlade, te nam svima donesi radost i mir. Amen.