Homilija na Dan spomena žrtvama totalitarnih i autorititarnih režima 20. st. 23.8.2011.

Mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na Dan spomena žrtvama totalitarnih i autorititarnih ražima 20. stoljeća
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku
23. kolovoza 2011. godine

Draga braćo i sestre, dragi poštovatelji žrtava komunizma!

Danas se – prema odluci hrvatske Vlade, ove godine po prvi puta, nakon što je tako preporučilo Vijeće Europskog parlamenta prije dvije godine – obilježava Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritativnih režima20.stoljeća. Riječ je prije svega o žrtvama koje je počinio komunistički režim, a pod kojim smo i mi Hrvati bili na žalost dugih 45 godina. Osobito je krvav bio taj režim prema svim neistomišljenicima, a napose prema pripadnicima Katoličke Crkve, na svom početku kada je – dolazeći na vlast – pobijeno tisuće i tisuće nevinih ljudi. Naime, dok su drugi narodi, nakon Drugog svjetskog rata, mogli odahnuti od zla nacizma i fašizma, na šiju našega naroda zasjelo je još puno gore zlo komunizma.

Sjećamo se danas u prvom redu pobijenih na Bleiburškom polju i Križnom putu – gdje su se saveznicima predali hrvatski vojnici koje su Britanci nemilosrdno izručili partizanskoj jugoslavenskoj vojsci, premda je po ženevskoj konvenciji bilo zabranjeno da se neprijateljskoj vojsci izručuju zarobljenici. Među vojnicima bilo je i mnoštvo civila, žena i djece, ali i svećenika, redovnika, bogoslova i sjemeništaraca. Neobilježene grobnice diljem Slovenije, zatim Hrvatske te napokon Bosne i Hercegovine broje se u više tisuća, a žrtve u više stotina tisuća. Samo Maceljske šume kriju u više od 20 neobilježenih i prikrivenih grobnica oko 12 tisuća žrtava. “Gdje se god zakopa u hrvatsku zemlju izviru kosti. Hrvatska je jedina postkomunistička zemlja koja ni nakon 65 godina nije odala dužnu počast žrtvama”, tim je riječima jedan saborski zastupnik obrazložio zašto su u saborsku proceduru uputili poseban zakon kojim bi se obilježili grobovi žrtava komunističkih zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Na žalost, po dolasku na vlast, komunisti su nastavili nemilosrdno ubijati sve s kojima se nisu slagali, ne samo izravne nego i neizravne neistomišljenike kao potencijalne protivnike režima. Poznat je popis A. Bakovića s više od 600 od komunista pobijenih katoličkih svećenika, redovnica i bogoslova. Naš blaženik Alojzije kard. Stepinac, i sam mučenik komunizma, rekao je još na montiranom sudskom procesu: „Pogriješili ste što ste pobili toliko svećenika. To vam narod neće nikada zaboraviti.“ Kad govorimo o žrtvama komunizma, pitamo se: zašto nemamo gotovo ni jedne spomen-ploče na području naše Sisačke biskupije, a ima nebrojeno mnogo žrtava. Spomenimo samo šumu Jelnik kod Banskog Grabovca gdje su, sve poslije Drugog svjetskog rata, pobijeno i bačeno u jamu 25 žrtava. Među njima je i Vjekoslav Venko, župnik iz Dubice, strijeljan 9. kolovoza 1946. premda mu na montiranom sudu nije dokazana nikakva krivnja. Samo spominjem još barem one svećenike koji su ubijeni a s područja naše Biskupije, koje spominje dr. Stjepan Kožul: Ivan Buturović (1899.-1944.), rodom iz Milne na otoku Baraču, odveden je od partizana iz župnog dvora u Jamnici Pisarovinskoj, 7. svibnja 1944., i istog mjeseca pogubljen bez suđenja; AleksanderČavlek (1869.-1946.), rodom iz Klokovca, u župi Krapinske Toplice, bio je duhovnik u Invalidskom domu i Zemaljskom zavodu za slijepe osobe u dvorcu Moslavini, u Popovači (1924.-1927.) i župnik u Gornjoj Jelenskoj od 1924. do početka 1940. Otišao je u rodno selo kao umirovljenik svome bratu. Ondje je 16. rujna 1946. odveden od OZN-e, te 2 km udaljeno od kuće ubijen iz revolvera, metkom u čelo i srce, te ostavljen ležati uz cestu; Dragutin Delija (1918.-1945.), rodom iz župe u Velikoj Ludini, zaređen 1943.,kapelan, pa upravitelj župe u Voloderu i tek osnovane župe u Popovači, mučki ubijen iz zasjede 1. prosinca 1945.; Ivan Držaić (1890.-1943.), rodom iz Vidovca kod Varaždina, bio je župnik u Donjoj Kupčini. Partizani su ga odveli 15. studenoga 1942. s još nekim župljanima u šumu. Ondje je bilo ispitivanje i mučenje. Ljudi su ih dobili tjedan dana kasnije mrtve za ukop. Župnik je imao 18 uboda od bajuneta. Bio je prvi svećenik Zagrebačke nadbiskupije ubijen od partizana; Antun Irgolić (1877.-1943.), rođen u Zagrebu, bio župnik i narodni saborski zastupnik do Prvog svjetskog rata, partizani su ga 31. siječnja 1943. opljačkali i svezana za njegova kola odveli iz Starog Farkašića prema području župe u Pokupskom, ondje su ga ispitivali, ubili u šumi Suhača i ostavili gola, dok ga nisu našli pastiri nekoliko dana kasnije, pa su ga župnik i kapelan iz Pokupskog pokopali na tamošnjem groblju. Župnik u susjednoj Žažini, glazbenik Ignacije Keretić (1886.-1943.) doživio je šok i za dva mjeseca umro, u bolnici sestara Milosrdnica u Zagrebu; Franjo Jagić (1910.-1945.), rodom iz župe Sveti Đurđ kod Ludbrega, naslijedio je 1940. godine župnika Čavleka u Gornjoj Jelenskoj, gdje je 1943. bio u životnoj opasnosti od partizana, pa je dalje bio subsidijar u Kutini. U Jelenskoj ga je u siječnju 1944. naslijedio svećenik Slovenac, Anton Rantaša (1944.-1945.), koji je tada bio subsidijar u Osekovu, a vratio se je iz logora Jasenovac, nakon intervencije nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Jagić je nestao u povlačenju 1945. godine. Zadnji put je viđen živ kod Dravograda u Sloveniji; Želimir Liko (1914.-1948.), rodom iz Vinkovaca, u Kutini je bio kapelan, vojni dušobrižnik i upravitelj župske ispostave Mikleuška, gdje je štitio pravoslavne. Uspio je 1945. prijeći granicu, ali se nije osjećao krivim, pa se je vratio 1948. godine. Uhićen je, osuđen i smaknut 27. kolovoza 1948., u skupini od 40 na smrti osuđenih. Njegovi biši župljani bili su spremni svjedočiti za njega, da ih je zaštitio u vrijeme rata, ali niša nije koristilo; Ante Lizatović (1913.-1943.), svećenik Šibenske biskupije, nakon progona od Talijana, dolazi u Zagrebačku nadbiskupiju, te je bio kapelan u Hrvatskoj Kostajnici i upravitelj župske ispostave Donji Kukuruzari. Odveli su ga partizani, mučili i ubili, 1. svibnja 1943; Franc (Franjo) Modrinjak (1904.-1945.), svećenik Mariborske biskupije, upravitelj župe u Žažini. Bio je veliki simpatizer partizana. Poginuo je od savezničke i partizanske avijacije kod Popovače, noseći sveto ulje, po koje je otišao na Veliki četvrtak, 30. ožujka 1945.u Zagreb; Dr. Ivan Šimunović (1892.-1945.), rodom iz župe u Starom Petrovom Selu, kao župnik u Ivanić Gradu odveden od partizanske OZN-e i strijeljan; Petar Žagmeštar (1899.-1945.), rodom iz župe u Bistri, vjeroučitelj u Sisku od 1929. do smrti 1945. godine. Kao ni jedan svećenik u Sisku i okolici, predan svome pozivu i radu, u gimnaziji, u katoličkim organizacijama s djecom i mladima, u skrbi za duhovna zvanja, u socijalnom i karitativnom radu, svagdje je bio nazočan i djelatan, partizani ga odveli iz stana u Sisku, i bez suđenja i procesa negdje likvidirali. K tome rodom s područja Sisačke biskupije ubijeni su svećenici:Stjepan Povoljnjak (1919.-1946.), rodom iz župe u Kravarskom, bio je kapelan u Odri, dočekan, 14. svibnja 1946., dok je išao s željezničke postaje u Odri prema prvim kućama i ubijen; Slavko Rukavina (1913.-1945.), rodom iz Gline, gdje mu je otac bio na službi, a potom se opet vratio u Požegu, bio je vojni kapelan zrakoplovstva u Zagrebu do 1945. godine. Na povlačenju likvidiran, ili kako se je govorilo: „nestao“; Stjepan Štromar (1915.-1945.), rodom iz Gora, bio kapelan u Mariji Bistrici, a likvidiran s drugima na velikom gubilištu svećenika i naroda u Macelju, početkom lipnja 1945.Ivan Perhač (1885.-1947.), rodom iz Goričana, bio župnik u Kratečkom, osuđen na robiju od 20 godina. Umro u logoru Stara Gradiška 17. svibnja 1947.

Poznat je nadalje zločin izvođenja bolesnika i civila iz bolnice na Svetom Duhu u Zagrebu o čemu svjedoče očevici koji su morali prevoziti te bijednike osuđene na smrt koju su podnijeli u Jazovki, jami na Žumberku. Tako su i iz Dubrovnika na otočić Daksu odveli i tamo bez suda pobili više od 50 intelektualaca i uglednih ljudi. U Vukovaru su u „čistki“ nakon prevrata jednostavno u noći nestali deseci uglednih ljudi, za koje se ni danas ne zna gdje su pogubljeni – među njima i otac danas varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka. U Zagrebu ima prikrivenih jama i mnoštvo grobnica s ostacima stotina žrtava – po Sljemenu, Gornjoj Kustošiji, Zaprešiću i drugdje. Zapravo, svaki grad broji svoje – od tzv.osloboditelja pobijene – građane: i Karlovac, i Bjelovar, i Đakovo.

Najveći broj ubijen bio je odmah po ulasku partizanskih jedinica u Đakovo. O tome svjedok piše: „Imali su svoje ljude koji su popisivali one koje treba likvidirati. Kad je ušla 21. srpska divizija 17. travnja, oni su odmah išli po kućama. Znali su ulica ta i ta i odvodili su ljude.“

Dakako, i Sisak pamti zločine komunističke revolucije:

Dapače, od svih grobišta u Hrvatskoj (a do sada je poznato da ih ima oko 800)najviše je lokacija upravo u našoj Sisačko-moslavačkoj županiji, njih 119, na kojima je evidentirano 108 masovnih i 11 pojedinačnih grobnica, za koje se pretpostavlja da kriju čak 45.000 žrtava! Od svih njih dosad su ekshumirane samo dvije u kojima je pronađeno 15 tijela. Druga je po broju mogućih žrtava Krapinsko-zagorska županija. U njoj je evidentirana 51 lokacija sa 130 masovnih i šest pojedinačnih grobnica koje kriju oko 12.000 žrtava. U Primorsko-goranskoj županiji postoji 26 lokacija sa 22 masovne grobnice i 8411 žrtava. Po pet tisuća žrtava krije se na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije te Karlovačke županije. U Karlovačkoj postoji 80 lokacija sa 70 masovnih grobnica, a na području Grada Zagreba i u Zagrebačkoj županiji ima 39 lokacija sa 36 masovnih grobnica.

A valja u te zločine komunizma ubrojiti i 69 ubijenih Hrvata poslije Drugog svjetskog rata, najviše poslije 1971., i to diljem Europe, što su činili pripadnici zloglasne jugoslavenske UDBA-e.

I onda se pitamo: kako je moguće, da se u slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj umjesto obilježavanja grobova i odavanja pijeteta žrtvama tih najmasovnijih zločina protiv hrvatskoga naroda – danas ponovno slave zločinci: od Srba, Banskog Grabovca doGornje Velešnje– i to pod najvišim državnim pokroviteljstvom? Kako to da u slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj za sve te zločine nitko još nije kazneno-pravno odgovarao, dok se istovremeno s toliko strasti proganjaju navodni počinitelji ratnih zločina na strani branitelja Hrvatske tijekom Domovinskog rata?

Čuli smo Božju riječ koja se danas čita u crkvama. Gospodin Isus u Evanđelju oštro predbacuje pismoznancima i farizejima njihovu prijetvornost. Kaže im: „Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!“ I nadodaje: „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.“

Doista, nisu li i današnji hrvatski vođe slijepi? Kako to da se toliko trude samo oko nekih zločina, a one najbrojnije ne vide i ne kažnjavaju? Nije li to grijeh propusta? Ima li u tome namjere? Možemo li zaključiti da našom zemljom još uvijek zapravo vladaju ti dobro umreženi tzv. bivšikoji ne dozvoljavaju da se „njihove“ dira, dok se sve „druge“, pa bili to i najveći domoljubi i najzaslužniji ratni heroji progoni, zatvara i ponižava? Ne govore li nam o tome primjeri generala Brodarca, ali i generala Gotovine? Osobno sam od jednog najvišeg dužnosnika naše države čuo priznanje: „Istina je, sve se žrtve ne tretiraju jednako“. A zašto? Poručimo danas i mi, dapače viknimo da se čuje do neba: zašto su jedne žrtve vrednije, a druge manje vrijedne? Neka jednom već prestane taj selektivni pristup žrtvama i odnosimo se jednako prema svima! Svi koji su stradali zaslužuju naš pijetet, molitvu i poštovanje! Upravo zato, što se ni do dana današnjega službene institucije ne odnose jednako prema svim žrtvama, mi ističemo posebno žrtve komunizma – koje su još uvijek zaboravljene – i upozoravamo na zločinačku narav tog totalitarnog sustava, moleći za žrtve mir i vječni pokoj svim žrtvama koje su stradale na bilo kojoj strani od nehumanih totalitarnih režima. Amen.

Pin It on Pinterest