Mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na Bartolovo 24. kolovoza 2011. godine
Crkva Svetog Bartola apostola, Hrastovica

Dragi Hrastovčani, dragi hodočasnici, braćo i sestre!

Čestitam vam blagdan sv. Bartola apostola, zaštitnika župe Hrastovice! Ove godine slavimo ovaj dan u posebnoj okolnosti što je Hrastovica opet dobila braću franjevce za upravitelje župe. Naime, župom Hrastovicom upravljali su franjevci i prije 1591., kada su Turci razorili mjesto i spalili samostan, kao i poslije obnove Hrastovice u 17.st., sve do 1808.godine. Mogli bismo reći, nakon 200 godina franjevci se ponovno vraćaju u Hrastovicu.

Stoga rado pozdravljam vama dobro poznatog fra Petra Žagara, župnika u Čuntiću, koji je određen i – kao što smo u dekretu na početku mise čuli – imenovan i župnikom u Hrastovici, kao i fra Ivana Cvetkovića, koji je određen od provincijala braće franjevaca za župnika u novoj trećoj župi u Petrinji, a oni će zajedno jedan drugome pomagati voditi zapravo uskoro ne samo dvije župe Čuntić i Hrastovicu, nego i novu župu u Petrinji koja će obuhvaćati južni dio grada i gdje će se graditi nova crkva i samostan. Za dva mjeseca, točnije 22.listopada o.g., proglasit ću tu novu župu, pa će tada biti poznato i ime zaštitnika nove župe i njezine granice. Pozdravljam i fra Tomislava Božićeka, župnika u Kloštru Ivaniću te gvardijana koji će se brinuti i za franjevce u Hrv. Kostajnici i ovdje u Čuntiću, Hrastovici i Petrinji.

Zašto ovo preuređenje i novost u pastoralnom vođenju ovog dijela Sisačke biskupije, zašto su i Hrastovica i nova petrinjska župa povjerene braći franjevcima? – U traženju boljih rješenja nego što je bilo to, da se iz Petrinje, iz jedne župe sv. Lovre, koja je prerasla brojem veličinu jedne župe, upravlja još i Hrastovicom, nametnulo se rješenje podjele Petrinje na tri župe. Tako je 6. kolovoza ove godine proglašena nova župa Preobraženja Gospodnjega – koja obuhvaća naselja Mošćenicu, Novu Drenčinu te dijelove Petrinje: Češko Selo i Slatinu, a u planu je otvaranje i nove, treće župe u Petrinji. I dok se nova župa Preobraženja Gospodnjega povjerava dijecezanskim svećenicima, treća će se župa Petrinje povjeriti redovnicima – franjevcima, kojih uvijek ima barem dvojica, a često i trojica zajedno, pa će oni moći onda lakše voditi to područje. Ako Bog da, za koju godinu na ovom području Petrinje, Hrastovice i Čuntića, na kojem je do sada bio samo jedan franjevac i dva dijecezanska svećenika, trebalo bi biti dva ili još bolje tri franjevca i tri dijecezanska svećenika, što će sigurno poboljšati pastoral ovog područja. To sam vam, draga braćo i sestre, imao želju reći na početku, također pozdravljajući sve vas, a posebno braću franjevce kojima želim od sada dobru sreću, Božji blagoslov i zagovorom sv. Bartola apostola uspješno vođenje ove drevne – recimo to tako „franjevačke“ – župe.

Čuli smo u svetim čitanjima poruku koju nam pruža današnji blagdan. U Otkrivenju sv. Ivana apostola pojavljuje se slika proslavljena Crkve, koju sveti pisac naziva „Zaručnicom, Ženom Jaganjčevom“ kao i „sveti grad Jeruzalem“. Obje ove slike govore da će Crkva u svojoj konačnoj proslavi biti sjajna, lijepa i urešena Božjom slavom. Osim ljepote, koja se uspoređuje s ljepotom dragog kamenja, Crkva se prikazuje kao utvrđen grad koji je okružen zidinama, koje su utemeljene na dvanaest stijena na kojima su upisana imena dvanaestorice apostola. I vrata tog čvrstog i neosvojivog grada su u znaku apostola: ima ih 12, tako da sa svake strane svijeta dolaze po troja vrata. O čemu nam to sv. Ivan govori? To su slike, koje hoće reći da je Crkva utemeljena na čvrstoći apostola koji predstavljaju i vrata i temelj Crkve. Bez apostola ne bi bilo Crkve, oni su ju proširili i to tako što su otvorili vrata svim narodima da uđu u zajednicu spasenih, a izgradili su ju na temelju svoje vjere, čvrste kao stijena.

Među tom je dvanaestoricom i sv. Bartol – ili Bartolomej, što znači: Sin Tolomejev. Njemu je ime – kako čujemo u Evanđelju – i Natanael, što znači: Jahvin dar. Njega je pozvao apostol Filip, bio je iz Kane Galilejske, a predaja nam kazuje da je bio propovjednik sve do Indije, a kad se vraćao preko Armenije tu su ga uhvatili pogani i mučili ga. U dvije verzije ostalo je njegovo mučeništvo, ali u svakoj se spominje da su mu najprije živome oderali kožu, a potom – jedna verzija kaže – bio je raspet na križ, ili – kako veli druga verzija – bila mu je odrubljena glava. U svakom slučaju podnio je teško i krvavo mučeništvo. Zašto? Jer je ljubio Isusa Krista i htio ga proslaviti svojim životom i svojom smrću. No, kad ga je Filip doveo Isusu, nije bio tako uvjeren, dapače sumnjao je da „iz Galileje može doći što dobro“. Ali kad je upoznao Isusa, odmah je ispovijedio: „Učitelju, Ti si Sin Božji, Ti si kralj Izraelov“. To uvjerenje, očito, sv. Bartol stekao je iz vlastitog iskustva. Što je sve ono obuhvaćalo ne znamo, ali znamo da je otada bio veoma gorljiv Isusov učenik, sljedbenik koji je želio pronijeti glas o Spasitelju čitavim svijetom, njegov prijatelj koji se nije prestrašio progona i nije svoju vjeru zatajio ni pred kakvim prijetnjama, a morao je podnijeti teško mučeništvo. Mogli bismo reći, dragi Hrastovčani, da ste i vi – poput svoga svetog zaštitnika – morali podnijeti teški progon i teško mučeništvo. Bilo je to najprije 1591., bilo je to ponovno u Drugom svjetskom ratu osobito 1945., pa opet 400 godina nakon turskog 1991., prije točno 20 godina. Providnost Božja mene je dovela ovamo da s vama proživim te dane, mjesece i godine. Vidio sam veliku ljubav i vjeru vašu koju ste polagali u zaštitu i zagovor sv. Bartola. Nadali smo se svi da nas neće Gospodin tako teško kušati, da neće doći do rata, da neće neprijatelji naši srušiti crkvu sv. Bartola, a oni su ju – ne samo srušili, nego i preko njena oltara napravili put. Toliko su željeli poniziti našu vjeru i naš ponos, ali nisu znali da su dirnuli u svetinju koju smo i mi bili spremni – poput sv. Bartola – braniti čak i vlastitom krvlju. Poginulo je mnogo naših sinova i kćeri – prva žrtva Domovinskog rata bila je dapače i jedna djevojka, Josip Kožić, sa svega 16 godina. Ukupno, prema mojoj spoznaji, poginulo je 36 župljana – branitelja i civila iz župe: 14 iz Hrastovice, 12 iz Taborišta, 11 iz Budičine, 8 iz Križa i 1 iz Cepeliša. Sve su to naši mučenici, naši suvremeni Bartoli, koji su svoju krv prolili zato što su bili i Hrvati i katolici. Stali su na put naoružanom neprijatelju – štono se veli – do zuba naoružani – a oni bez ičega, samo oboružani velikom ljubavlju prema svojem domu i Domovini, velikim srcem i željom da se nepravdi stane na put. I – dogodilo se čudo: nakon teškog iskustva stradanja, ubojstva mnogih naših župljana, razaranja crkve i svih kapela, paljenja svih kuća, nakon posljednjeg slavlja Bartolova 1991. poslije četiri godine progonstva, došla je – sloboda na blagdan Preobraženja Gospodnjega, tako da smo Bartolovo 1995.mogli slaviti na ruševinama crkve, točnije kardinal Franjo Kuharić služio je misu na prolazu koji je napravljen preko crkve. Možemo reći da smo sa sv. Bartolom, nakon podnesenog mučeništva, ponovno iskusili proslavu, mir, obnovu i novi život. Ali za tu proslavu, za novost i pobjedu – bile su potrebne žrtve, bilo je nužno prihvatiti mučeništvo.

Jučer sam slavio misu u sisačkoj katedrali za sve žrtve komunizma. Među njima, samo iz ove župe, bilo je – prema Petrinjskom žrtvoslovu – čak 274 poginula uglavnom od partizanske ruke, što za vrijeme Drugog svjetskog rata, što još više poslije rata na križnim putovima diljem prošle države. Tako su – od Turaka, od partizana i sada od Srba – stradavali Hrastovčani. Patili su prije svega zbog svoje katoličke vjere. I još do danas to se ne obilježava na prikladni način. Više se – i u ovoj hrvatskoj državi – slave žrtve pale na strani naših mučitelja, nego što se ističu i slave naše žrtve. Tako je to, ali to ne smije biti više tako.

Mi želimo iskreno svima reći: ovaj je naš hrvatski narod ponosan, on ima svoju povijest, ima svoju vjeru, ima svoje dostojanstvo. I upravo zato jer je toliko trpio ima pravo na poštovanje i priznanje sviju.

Neka nam zagovor sv. Bartola apostola i mučenika, velikog prijatelja Isusovog i propovjednika njegove Radosne vijesti, misionara i svjedoka o Kristu koji se nije bojao nikakve prijetnje i nije odustao od svoje vjere ni pod najtežim mučenjima, pomogne da i mi izdržimo sve protivštine života, da se ne bojimo nikakvih izazova ni naleta zla, da vjerujemo da dobro mora pobijediti, da je Krist jači od svih svojih i naših neprijatelja, da ćemo i mi s njime kraljevati kad nas on primi k sebi u vječnost, zauvijek u vijeke vjekova. Amen.