Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na blagdan Blaženog Alojzija Stepinca
župna crkva bl. Alojzija Stepinca, Budaševo
župna crkva bl. Alojzija Stepinca, Kutinska Slatina
Četvrtak, 10.02.2012.
Draga braćo i sestre, ovogodišnju proslavu bl. Alojzija Stepinca u našoj Biskupiji osobito određuje Godina mladih u kojoj se nalazimo, kao i Susret hrvatske katoličke mladeži koji će se održati 5. svibnja ove godine u Sisku. Stoga želim danas s vama razmišljati na temelju poruka samoga Blaženika koje je on izrekao u različitim prigodama govoreći najčešće pred mladima i za mlade.
Na sam dan svoga biskupskog ređenja, 24. lipnja 1934. zahvaljujući čestitarima bl. Alojzije je rekao i ovo: „Mladi su naša nada i naša uzdanica. Želim da vi mladi budete onakvi kao što su naši stari, koji su ne samo svoj um, već i svoje živote posvetili i žrtvovali domovini, a to sve zato jer su ljubili svoj narod iznad svega. Zahvaljujem vam i želim da budete onakvi kako to traži naša domovina!“ Dakle, za blaženog Alojzija mladi su bili veoma važni dio Crkve i domovine, on je u njima vidio nadu i već na samom početku svoje biskupske službe mislio je osobito na njih, želeći da budu spremni žrtvovati se za svoju domovinu.
U nagovoru sveučilišnoj omladini iste 1934. godine bl. Alojzije im upućuje svoje razmišljanje o tome kako „Znanost nije u opreci s religijom, štoviše: prava znanost vodi k Bogu.“ On kaže: „Naša prošlost srasla je s Crkvom kao grana s drvetom, i nikako ne smijemo dozvoliti, da nam se ta grana otkine.“ On dakle misli na tu opasnost koja se nadvijala nad naše studente već tada, s prodorom različitih tzv. znanstvenih mišljenja koja bi trebala biti razlogom odbacivanja vjere i Crkve. Zanimljivo, on je u tom svojem govoru spomenuo upravo Ruđera Boškovića, kao što je to i prošle godine papa Benedikt učinio u HNK u Zagrebu, ističući kako je on, „jedan od najjačih umova koje je dao hrvatski narod, bio ne samo religiozan čovjek, nego i najglasovitiji matematičar i fizičar svoga doba – a uz to bio je i isusovac.“
U časopisu Hrvatska straža iz 1935. godine (br. 249, str. 6) donesen je njegov nagovor održan na bakljadi u našem Sisku, 12. listopada te 1935.godine. Ovo mi je posebno drago – jer je izrečeno, doduše prije 77 godina, ali upravo u našem gradu od jednog sveca, od čovjeka Božjega. U tom govoru naš Blaženik je rekao: „Naši su se stari borili na obalama Kupe za krst časni i slobodu zlatnu. Budite vi dostojni nasljednici svojih djedova. I onda, kada su ostale reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae – ostaci ostataka nekoć slavnoga kraljevstva Hrvatskoga, ovdje se slomila turska sila. A baš katolička vjera bila je ona, koja nam je dala jakost, da se održimo. Ona nas je do danas sačuvala i ona nas je kadra sačuvati i dalje. Katolička vjera je ujedno temelj svakog reda i poretka.“
Je li naš Blaženik pozivao mlade na boj? Očito je želio naglasiti kako je važno braniti vjeru, te da smo i mi danas – kao nekada naši stari – pozvani braniti i sačuvati svoju vjeru, pred bilo kime tko nas želi porobiti.
Nadbiskup Alojzije Stepinac u propovijedi na jednom jubileju sestara Uršulinki 1035. Godine branio je pravo Crkve odgajati mladež. Očito, bilo je – kao što je to i danas – onih koji su to pravo Crkvi nijekali. U obrani ovog načela Nadbiskup polazi od prava roditelja, koji prvi imaju – kako on kaže – „dužnost, pa prema tome i pravo da odgajaju djecu, jer pravo pretpostavlja dužnost.“ A kršćanski su roditelji, za njega, „mandatari Crkve“. Tako da oni moraju u ime Crkve djecu odgajati prema vjerskim načelima, dok javne vlasti imaju dužnost samo to da roditeljima ovo omoguće. A „za koga se odgaja djecu?“ – pita se naš Blaženik. I odgovara: „Dijete dakle ne odgaja se prvotno za majku, nego za Boga. Dijete ne odgaja se prvotno za oca, nego za Boga. Dijete ne odgaja se prvotno za narod, nego za Boga. Dijete ne odgaja se prvotno za državu, nego za Boga. Da li se možda time nanosi kakova šteta majci, ocu, narodu, državi? Ni najmanje, jer je samo po sebi jasno da je mladež koja je odgojena za Boga i po Božjim načelima, samim tim najbolje odgojena i za obitelj, narod i državu.“ Tako naš Blaženik. A mi? Pitamo se, koliko mi danas branimo pravo djece da se odgajaju za Boga, da ih roditelji odgajaju u ime Crkve i da ih odgaja Crkva? Prečesto se naime, postavljaju ta pitanja u našoj javnosti, a da ne bismo u njima prepoznali želju da se Crkvi onemogući svaki utjecaj na odgoj djece i mladeži. Ali znamo i zašto: jer mnogima smeta što će djeca i mladi u Crkvi, na vjeronauku, na župnoj katehezi, na zajedničkim pobožnostima križnoga puta, na duhovnim vježbama, na Susretu hrvatske katoličke mladeži čuti i moći upiti u sebe katoličke vrijednosti. Mnogi bi još uvijek željeli da se u nevina srca i duše djece i mladih utisnu likovi izopačenih diktatora, pred kojima su se morali klanjati nekoć mladi, nositi štafete, obožavati lik i djelo tih zemaljskih samoprozvanih bogova, histerično masovno plakati prigodom njihove smrti, e da se ne bi okrenuli pravome i jedinome bogu koji ne zarobljuje, već oslobađa, koji čisti i prosvjetljuje, ozdravlja i diže svako biće u njegovom punom dostojanstvu i slobodi. Naš je Blaženik jednom upravo zavapio: „A Crkva i hrvatski narod trebaju izgrađenu omladinu. Stoga već od najmanjih nogu treba posvetiti brigu dobrom odgoju mladeži.“
I još bih želio citirati riječi bl. Alojzija iz njegove propovijedi sveučilišnoj mladeži, što ju je izgovorio kao zagrebački nadbiskup 11. travnja 1937. godine. Svoje je razmišljanje započeo primjerom kako je po nalogu masonske lože trebalo ukloniti sve križeve iz francuskih škola. No, jedan je katolički učitelj odbio taj nalog i smjesta ostao bez posla. On na to dodaje: „Dragi katolički akademičari! U činu ovog muža odsijeva nekoliko divnih crta, koje bi morale da budu uzor vama, uzdanici naroda. A te crte su: živa vjera, čvrsto ufanje, katolički ponos i karakternost; crte, kojima slabo obiluje naše doba, a kojih danas treba kao korica kruha, napose hrvatskih katolicima. Ja nimalo ne sumnjam, da u vašim mladim dušama bukti želja da budete pobjednici u životu; da pregazite sve što je nisko, sve što je sramotno, sve što je nepošteno; sve što vam pokvareni svijet narivava, a potiv čemu se buni čitava vaša mladenačka duša.“ Bl. Alojzije potiče na potrebu da u dušama mladih ne bude samo bilo kakva, već živa vjera; ne bilo kakvo nego neslomljivo ufanje! I kaže: „Čovjek pak koji je prožet takovom vjerom i takovim ufanjem, može i mora da bude ponosan na svoju religiju, može i mora da bude ponosan što je kršćanin, što je katolik.“ I onda se pita, čime se ljudi uglavnom hvale? Dakako, kaže, „vrlo često svojim rodom…“, zatim „svojim bogatstvom,… ljudi se konačno ponose znanjem.“ Ali „ako tko dakle može i smije da bude ponosan, to možemo i moramo mi kršćani katolici.“ Zašto? Jer su živa vjera i nepokolebivo ufanje najbolja podloga da netko postane dobar karakter. „Karaktera danas treba više nego ikada! Treba nam ljudi, koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome, kako puše vjetar, nego ljudi koji će stajati, kako veli riječ – kano klisura, kad navali na njih bura, koji će stajati kano čvrsti hrast, kojemu bura može pokidati grane, ali će iz čvrstog debla izbijati novi, još jači život.“
U svojim govorima i propovijedima blaženi nadbiskup, kasniji kardinal i mučenik, Alojzije Stepinac voli temu o odnosu mladih katolika prema svome narodu. Iznijet ću neke njegove misli o tom pitanju. Ovi su sljedeći navodi iz njegova govora akademičarima 27. ožujka 1938. godine.
Dok su neki uzvisivali naciju do božanstva, a drugi prezirali svoj narod osjećajući se kozmopolitima, bl. Alojzije poučava mlade kako je ljubav prema vlastitom narodu i domovini moralna dužnost svakog hrvatskog mladića i djevojke. On kaže: „Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj naravi čovjeka, i prema tome je naravni zakon. Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši, nego ga usavršuje i oplemenjuje.“ On uči: „Ako bih rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god dakle ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i narod svoj više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?… Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema vjeri katoličkoj ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je auktor i naravnog i vrhunaravnog reda.“ Evo, to je veoma jasna pouka, a koju i današnji mladi trebaju, jer im se prečesto govori kako nije potrebno rodoljublje, kako je to znak neke prošlosti i neprosvijećenosti. Nije tako, uči nas upravo naš današnji Blaženik. Na njegovu je grobu napisana rečenica: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“
Što dakle, treba mladež činiti? Naš Blaženik im poručuje: „Tvoja Crkva mnogo očekuje od tebe… usprkos teških vremena koja proživljujemo, jer nepovoljne prilike ne mogu biti izgovor da se zapustiš… Ono čega treba Crkva, ono što treba domovina i narod, jesu značajevi. A značajevi se stvaraju ustrajnom borbom sa samim sobom, pobijanjem svojih zlih sklonosti, odgajanjem volje.“ (23.V.1940.)
Sigurno su i za naše mlade, za koje osobito molimo u našoj Biskupiji ove godine, neprestani izazov želje našeg blaženika Alojzija Stepinca koji poručuje: „Katolička omladino! Više katoličkog ponosa u životu! To je potreba našega vremena! Nemate se čega sramiti! Ako se Europa još ponosi svojom kulturom, svoju pravu i istinsku kulturu ima zahvaliti Kristu i Crkvi njegovoj!“ (u Virovitici, 28.IV.1940.)
To neka bude poticaj i nama danas, a osobito našoj mladeži. Amen.