Homilija na Cvjetnicu 1.4.2012.

Mons. Vlado Košić, sisački biskup

HOMILIJA NA CVJETNICU – SISAK, 1. TRAVNJA 2012.

Katedrala Uzvišenja Svetog Križa, Sisak

 

Draga braćo i sestre, dragi krizmanici koji ste se pripremali duhovnom obnovom za ovaj sveti tjedan Kristove muke i Uskrsa!

Poslušali smo upravo Muku po Marku. Sv. evanđelista Marko u svom opisu Isusove muke od sedam Kristovih riječi na križu donosi samo jednu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34) Dapače, on donosi tu Isusovu riječ i na izvornom, hebrejskom jeziku: Eloi, Eloi, lama sabahtani! Očito, bile su to riječi kojima je sveti Evanđelista želio nešto veoma važno poručiti svim Isusovim učenicima koji će to čitati do kraja povijesti svijeta i razmišljati nad tim tekstom.

Što nama poručuju ove riječi? Najprije, moramo reći da nas Isus ovim vapajem s križa iznenađuje, da nije očekivano da će tako moliti Oca. Pa zar nije on ljubljeni Sin Božji, zar nije on neprestano bio poslušan volji Očevoj, zar nije on sav posvećen svome Ocu koji ga je poslao u svijet i koji ga neizmjerno ljubi? Pa kako to da onda upravo te riječi Isus govori, riječi koje izražavaju molitvenu patnju, bol zbog ostavljenosti, daljinu od Boga. Pa Isus je govorio: „Ja i Otac jedno smo… Tko vidi mene, vidi i Oca… Otac je u meni i ja u Ocu…“ A sada – sada se i on osjeća kao da ga je njegov Otac napustio. Biti prepušten smrti znači ostavljenost, ostavljenost od sviju, samoću i u odnosu prema našim bližnjima, ali i samoću u odnosu prema Bogu. To je očekivana ljudska reakcija. U času smrti čovjek je izručen posvemašnjoj samoći. Zato je smrt tako grozna, zato se svi plašimo smrti, jer ona rastavlja ljude, kida ih od njihovim najbližih, kida i sve najdraže veze koje im je život podario.

Međutim, Isus je Božji Sin. On – čini nam se – ne bi smio tako osjećati samoću, ostavljenost od Boga. No, tu se Isus pokazuje kao potpuni, pravi čovjek. Zato i on osjeća pred smrću ono isto što svaki čovjek osjeća. To je prva poruka ovog Isusovog vapaja s križa.

No, što je neobično važno uočiti, upravo time Isus sve nas ljude izvodi iz tog iskustva samoće. Naime, on tu svoju samoću i ostavljenost izgovara u molitvi. To je početak 22. Psalma, koji se već stoljećima prije Krista molio kao molitva patnika, ali i Mesije koji je izručen zloći ljudi, no iz koje ga Bog spašava. Premda taj psalam iznosi veliku patnju Sina Božjega, on na kraju hvali Boga znajući da će ga on izbaviti i da će braći svojoj naviještati spasenje. To je mesijanski psalam jer navodi detaljno sve što Mesiji ima dogoditi. Psalmista kaže: „probodoše mi ruke i noge“; također veli: „razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku“. Veoma točno, dakle, opisuje se Isusova muka – u molitvi koja se molila čitavo tisućljeće prije Isusova raspeća.

Isus se ne straši ući na dno ljudske patnje. On time predstavlja sve ljude koji se bore s besmislom, koji pate zbog gubitka najmilijih, zbog teške neizlječive bolesti, zbog okruženja nepravdama i lažima, zbog vladavine srebroljubaca i zaljubljenika u sebe i svoju moć, zbog grabeža i nasilja nad sirotinjom, zbog zatiranja žuljeva, znoja i suza malenih i obespravljenih. Koliko li i danas naših bližnjih, i u našoj domovini, vapije Bogu tom istom Kristovom molitvom s križa, jer se osjećaju da su ih svi zaboravili, i ljudi i Bog. Naši radnici, očevi i majke u obiteljima koji nemaju sredstava da prehrane svoju djecu, bolesnici, starci, otpušteni s posla, opljačkani, proglašeni „viškom“, odbačeni i prezreni, ljudi koji više ne vjeruju ni samima sebi da imaju ljudsko dostojanstvo. Tu su i naši hrvatski branitelji koji su poniženi zato što su branili Domovinu, koje se proganja i šalje na tuđa sudišta da im se sudi – kao nekoć Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu. I dok se naši branitelji ubijaju, i dok se naši radnici otpuštaju i dok se zatire pravo na istinu i pravdu, drugdje se ustoličava laž i veliča nasilje, veliča nepravda i pohlepa, za tuđom zaradom, za tuđom domovinom, krade nam se ne samo zaslužena plaća, naša polja, vode, nafta, more, nego krade nam se i duša, naš ponos i naša svijest! Zar nije sva ta nepravda i sva ta naša hrvatska bijeda vapaj koji bi trebao dopirati do neba? Ali što ako je i nebo gluho, ako ni Bog ne odgovara, ako i Bog na te vapaje šuti?

Osjećamo li i mi te suze, dira li nas ta patnja naših bližnjih koji ne vide izlaza, koji ne znaju što ih čeka sutra, koji su osuđeni na propast i vide svjetla u mraku? Jesmo li osjetljivi na sudbinu naše domovine, na pravedne uvjete za sve, čeznemo li za pravdom za sve ili nas ne boli što toliki jecaju, što se tolikima nameće šutnja, oblači luđačka košulja i začepljuju im se usta?

Tko njima može pomoći? Ima li ikoga još tko tu ima snage i moći nešto učiniti i preokrenuti to stanje? Da, ima, mi to vjerujemo i znamo: to je naš Gospodin Isus Krist, Naš raspeti Spasitelj!

I to baš zato što je i sam iskusio tu pustoš i ostavljenost od sviju, što je prošao kroz grozotu smrti i bio izručen vlastitoj samoći tako da se ni na koga više nije mogao osloniti. Izdali su ga prijatelji i suradnici, narod koji ga je slavio pri ulasku u Jeruzalem sad su farizeji i narodni glavari okrenuli protiv njega i oni  su na Pilatovu sudu izabrali umjesto njega osloboditi jednog razbojnika i ubojicu, Barabu. No, premda je bio tako sam, on je kroz to prošao neozlijeđen, on je nadvladao tu samoću. Kako? Izručivši se u ruke Očeve u molitvi – dakle, u povezanosti s Ocem, znajući da i u toj grozoti pustoši, premda ga ne osjeća, njegov ga Otac neće napustiti. Taj naime psalam 22., koji je Isus započeo moliti na križu, završava: „A sada braći ću svojoj navješćivati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.“

I mi smo tako pozvani u teškoćama i napuštenostima koje osjećamo poći s Isusom: i kroz patnju, i kroz samoću i kroz smrt, ali uvijek – oslonjeni na Boga, s vjerom da nam je Bog najbliži upravo kad mi to ne osjećamo. Kad je jednom sv. Terezija Avilska ostala u najvećim bolima sama, prekorila je Isusa kad je opet osjetila da je s njom. Rekla mu je: Gdje si bio kad mi je bilo najteže, zašto si me tada napustio? – On joj je odgovorio: Bio sam ti tada najbliži, samo me ti nisi primjećivala.

Može li i naša vjera izdržati tu kušnju, da vjerujemo da je Bog s nama i kada ga ne osjećamo, i kad mislimo da smo posve sami, da smo napušteni? I možemo li i mi s Isusom biti donositelji nade našim bližnjima koji osobito teško trpe boli, poniženja i nepravde?

Na kraju izvještaja o muci Kristovoj sv. evanđelista Marko donosi zaključak rimskog satnika, koji je sudjelovao u Kristovu raspeću, ali koji „kad vidje što se dogodilo reče: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15,39)

To neka bude i naša vjeroispovijest, naše priznanje i naše pouzdanje u Isusa, Sina Božjega, Krista – Mesiju i našeg Spasitelja. U njega se i mi pouzdajmo, da bismo zadobili spasenje mi sami, i da bismo to spasenje bili kadri naviještati svima, osobito onima koji beznadno trpe bolesti, zla, poniženja i nepravde. Neka naše pouzdanje u Krista poraste ovih svetih dana do te mjere da mognemo shvatiti smisao života i kad nam je teško, da nikad ne zdvajamo nego naprotiv čvršće vjerujemo i pouzdamo se u Gospodina. Neka osobito i vama, dragi krizmanici, ovi dani donesu novu snagu za izbor Krista kao svoga najboljeg prijatelja te svi zajedno radosno doživimo i proslavimo njegovo Uskrsnuće. Amen.

Pin It on Pinterest