Mons. Vlado Košić, sisački biskup

HOMILIJA NA MISI POSVETE ULJA, VELIKI ČETVRTAK – 5.IV.2012.

Katedrala Uzvišenja Svetog Križa, Sisak

Braćo u svećeništvu, dragi prezbiteri i đakoni naše Sisačke Crkve!

Ovo je naš dan, dan ustanove reda ministerijalnog svećeništva. Na Veliki četvrtak sam naš Gospodin Isus Krist, na slavlju svoje Oproštajne odnosno Pashalne večere, ostavio je svojim učenicima spomen na svoju realnu prisutnost pod prilikama kruha i vina. Tu novu Euharistiju, odnosno obred zahvaljivanja, Krist je svojim apostolima predao riječima: „Hoc facite in meam commemorationem! – ovo činite meni na spomen.“ U tim je riječima Crkva od samoga početka vidjela čin ustanove novozavjetnog služničkog svećeništva koje ima ovlast služiti se Kristovim riječima i posadašnjivati njegovu nazočnost među njegovim učenicima okupljenim oko njega, živoga uskrsnulog Gospodina, do kraja povijesti.

Ovo je stoga prigoda, draga braćo, da se spomenemo svojega svećeničkog, odnosno biskupskog, prezbiterskog ili đakonskog ređenja. Krist nam je u tom činu Crkve udijelio svoju sakramentalnu milost i utisnuo nam svoj biljeg da „in personam Christi capitis – u ime Kristova glave“ služimo njegovom narodu kao oni koji upravo njega uprisutnjujemo u zajednici njegovih učenika. Stoga nam taj dar nije dan radi nas, nego radi naroda kojemu smo poslani. Sv. Augustin je rekao: „Vobis episcopus, vobiscum christianus – vama sam biskup, s vama sam kršćanin“. Tako bismo i mi mogli reći našoj braći i sestrama: „vama smo pastiri, a s vama smo braća i sestre u vjeri“. Naše poslanje nije samo u obdarenosti službom koju nosimo bez naših zasluga i koja je dakle, „ex opera operandi – po samom izvršavanju“ donositeljica spasenja našoj braći i sestrama vjernicima, nego naša služba i nas obvezuje da budemo nositelji tog Kristovog dara koji u nama djeluje i „ex opera operantis“, tj. po nama samima dok i kako ju vršimo, što znači da ova služba i nas posvećuje i od nas traži da ju izvršavamo što dostojnije i da budemo svećenici svim svojim bićem, i u „radno“ i u „odmorno“ vrijeme, i po danu i po noći, i kad smo u uredu i kad smo u svojoj sobi, dakle, uvijek. Neki kažu da u novije vrijeme postoji tendencija da svećenici svoju službu žele vršiti samo „službeno“, odnosno kao da su neki državni ili drugi javni „službenici“. Prema tom modelu mi bismo bili u službi samo dva-tri sata na dan, dok smo u uredu na raspolaganje vjernicima, također i na oltaru, dakle nekih pola sata ili u boljem slučaju još pola sata prije mise u ispovjedaonici, dakako, i ako je još neki sprovod ili neka priprema za vjenčanje ili krštenje, a – „poslije toga me ne diraj, ne traži niti zovi, nema me!“. To je moje privatno vrijeme kad ne moram biti dostupan, kad – ako i dođe netko od vjernika – mene neće naći, jer – što on hoće, može doći u drugo vrijeme koje je za to određeno. Tu logiku do kraja ne možemo prihvatiti! Znam za slučaj jednog svećenika koji je na godišnjem odmoru bio zamoljen da prije mise ispovijedi jednu baku, na što je on odgovorio: „Ne, pa ja sam na odmoru!“ Ovakvo shvaćanje svećeništva pokazivalo bi da je ono za nas „samo služba“. Da, služba je to, ali u smislu služenja. Ne u smislu službenosti ili službenika! „Ministrare“ je riječ koja je u korijenu i riječi „ministar“ i riječi „ministrant“! Ovisi jesmo li mi ministerijalni svećenici u prvom ili u drugom smislu. Danas je dan da o tome razmišljamo i da obnovimo svoja obećanja koja smo na našem ređenju dali Bogu i Crkvi.

Nadalje, ova se sv. Misa zove Misa posvete ulja. Ulje je materija za više sakramenata: njime se – na krštenju – već pomazuje novokrštenik, ponajprije dijete jer katekumensko ulje označuje pobjedu nad zlom. Kad se novokrštenika pomazuje tim uljem, govore se riječi: „Svemogući Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, oslobodio te grijeha i nanovo te rodio iz vode i Duha Svetoga. On te maže krizmom spasenja da se pribrojiš njegovu narodu i ostaneš ud Krista svećenika, proroka i kralja za život vječni. Amen.“ Ovo dakle ulje označuje pritjelovljenje Kristu-Pomazaniku, kao novom svećeniku, proroku i kralju.

Blagoslovljeno ulje je i materija za sakrament svete Potvrde. Njime se pomazuju krizmanici da bi primili puninu Duha Svetoga. Kad biskup ili njegov delegat podjeljuje taj sakrament, pomazuje na čelu krizmanika i govori mu: „Primi pečat dara Duha Svetoga.“ Vezu ulja i Duha Svetoga vidimo već u Starom zavjetu. U prvom čitanju danas, u Knjizi proroka Izaije (Iz 61), kao i u Evanđelju po Luki (Lk 4), govor je o Duhu Svetome kojim je Mesija pomazan. Stoga u nazaretskoj sinagogi Isus citira upravo ovaj Izaijin proročki tekst: „Duh Gospodnji na meni je, jer me pomazao. On me poslao siromasima…“ Pomazanje su primali kraljevi, proroci i svećenici, a Krist – premda mu je to ime upravo od riječi „hrisma“ tj. „pomazanje“ i znači „pomazanik“ – nije u Evanđeljima nigdje bio u tom smislu pomazan. Međutim jednom jest, u Betaniji. Pomazala ga je Marija, uljem iz alabastrene posude. Sam je Gospodin to pomazanje tumačio kao pomast za ukop, premda imamo i zgodu da ga mrtvog žene žele pomazati – jer nisu stigle u suton Velikog petka, budući da je već započinjala Pasha ali i šabat, kada se nije smjelo obavljati ništa pa ni pomazanje pokojnika. Krist je Mesija, naviještani Pomazanik, ali ne kao David koga je prorok Samuel pomazao među braćom, niti kao Aron koga je Mojsije pomazao za svećenika, nego on je pomazan „Duhom Svetim i ognjem“ (Lk 3,16), kako ga naviješta Ivan Krstitelj. Duh Sveti je to „ulje radosti“ o čemu govori psalmista kada pjeva o Mesiji – kralju: „Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Gospodin, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.“ (Ps 45,8).

„Ulje radosti“ pravi je mesijanski pojam jer ne označuje samo materijalno nego upućuje na duhovno. Ulje u kojem je izvor radosti, ulje koje označuje radost jer je znak izabranja, znak neizmjernog Božjeg dara, znak mesijanskog poslanja.

Taj je znak, braćo prezbiteri, i na vama i na meni. Mi smo „pomazanici Gospodnji“, nas je Gospodin izabrao da pronosimo radost o njemu našemu svijetu, našim suvremenicima, našim sugrađanima. Mi smo nastavljači Kristova pomazanja, jer Duh njegov u nama boravi, na nama počiva, nas vodi i nadahnjuje da bismo njegovom snagom vršili njegova a ne naša djela. Nije naš cilja naša nego njegova proslava, mi želimo i želimo željeti naviještati Njega, njegovo kraljevstvo, njegovu ljubav prema čovjeku i njegovu pobjedu. Zato smo slobodni, ne tražimo  ništa, ne odbijamo ništa, nego samo želimo da – bilo to u zgodno ili nezgodno vrijeme – njega naviještamo. To je upravo sila Duha Svetoga u nama. I stoga se tog pomazanja ne možemo i ne smijemo odreći. Mogu nas neprijatelji njegovi proglašavati ovakvima i onakvima, mogu pokazivati loše primjere među nama, mogu željeti ocrniti čitavu Crkvu i omrznuti ju u očima ovoga svijeta, ali nama to nije važno: mi moramo izgorjeti tim njegovim Duhom nošeni, njegovim pozivom koji – kao u Jeremiji – gori u nama i ne da nam mira dok ne provre iz nas navještaj o njemu, našem Spasitelju. Mogu na nas nabacivati drvlje i kamenje, mogu nas blatiti i smijati nam se, ali to nas ne zanima. Znamo, kako reče sv. Pavao, da nosimo veliko „blago u glinenim posudama“ (Gal ).

I na kraju, ulje se upotrebljava u sakramentu bolesničkog pomazanja – to je „oleum infirmorum“. Sv. Jakov govori kako starješine tj. prezbiteri Crkve trebaju moliti nad bolesnikom „mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika.“ (Jak 5,14-15). Ulje je dakle znak života i životne radosti. Stoga je ono danas u ovoj liturgiji pred nama da bismo ga blagoslovili te da bismo se njime služili tijekom sljedeće godine dana, u sakramentima krštenja, potvrde, svećeničkog ređenja i bolesničkog pomazanja.

Duh Sveti koji je prisutan u molitvi i sakramentima koji se podjeljuju u znaku pomazanja blagoslovljenim uljem bit će djelatan izvršitelj našeg posvećivanja koje ćemo ovim znakom u molitvi zazivati od Boga i Sina njegova Isusa Krista našega Gospodina.

Duh Sveti pomazao je Gospodina Isusa Krista i poslao ga, kako smo čuli u Proroka Izaije i u njegovu citatu u Evanđelju po Luki, da „naviješta radosnu vijest siromasima, da proglasi sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pusti potlačene, proglasi godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4,18-19). To je upravo i naša zadaća, braćo u svećeništvu, prezbiteri i đakoni.

Kad već brojimo dane do dolaska mladih na Susret hrvatske katoličke mladeži u Sisak i Sisačku biskupiju – jučer je bilo još točno 30 dana do tog susreta! – pitamo se: kako da mladima navijestimo Kristovu radosnu vijest, Evanđelje? Ta nisu li upravo oni danas često najveći „siromasi“? Oni koji često ne vide smisao svojih studija, svoga čestitog zalaganja za vrijednosti koje im se obezvrjeđuju, svoga života naprosto? Nisu li mladi koji su razoreni ovisnostima, posebno drogama i alkoholom, a danas i raznim vrstama kockanja, upravo najveći siromasi koji prema nama pružaju ruke i gledaju na nas s nadom da im pokažemo izlaz iz tih zala, pravi put i sreću u životu? Pozvani smo s Kristom onima koji su zasužnjeni i potlačeni pokazati slobodu, dapače pustiti ih na slobodu. Koliko li je danas ta riječ sloboda zlorabljena! A Gospodin je rekao da „svaki koji čini grijeh“ nije slobodan nego „rob grijeha“. Evo, ovih smo dana bili djelitelji oslobođenja u sakramentu pomirenja! To je naš doprinos oslobođenju „zasužnjenih i potlačenih“ koje Isus zove na slobodu. Također naše je i darivati „vid slijepima“. Ima na žalost još tako mnogo slijepih, koji ne vide pokraj zdravih očiju! Koliki su u našoj Domovini još uvijek daleko od priznanja istine – kako o našoj nacionalnoj bližoj i daljnjoj prošlosti, tako i o našoj sadašnjosti a onda i budućnosti. Nije moguće graditi i unapređivati svoj dom bez istine. Na laži se dugoročno ne može živjeti niti išta postići. Molimo zato Gospodina da otvori oči svim nijekateljima istine, ljudima zatisnutih ušiju duše, koji ne mogu unaprijediti našu domovinu ako ne vide istinu. Molimo za sve nas i one kojima smo poslani Duha Svetoga, „ulje radosti“ kojim smo mi izabrani i pomazani. Amen.