Mons. Vlado Košić, sisački biskup
HOMILIJA NA III. KORIZMENU NEDJELJU (B) – SPOMEN 10. OBLJETNICE SMRTI KARD. FRANJE KUHARIĆA
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa, Sisak
Nedjelja, 11.03.2012.
/Čit. Izl 20,1-3.7-8.12-17 (Deset zapovijedi); 1 Kor 1,22-25; Iv 2,13-25/
Poštovana i draga kršćanska braćo i sestre,
Povodom blagopokojne smrti kardinala Franje Kuharića, na današnji dan, 11.ožujka, prije točno 10 godina, tj. 2002. Papa sada bl. Ivan Pavao II. uputio je biskupima, svećenicima, osobama posvećenog života i svim vjernicima u Hrvatskoj „svoje duboko sudjelovanje u boli zbog smrti toga cijenjenog i zaslužnog pastira, koji je znao velikodušno, mudro i vjerno služiti Božjem narodu povjerenom njegovoj pastoralnoj brizi. On se tijekom komunističkog režima, ali i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći, dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja.“ Tako je o našem kardinalu progovorio tada prvi čovjek Crkve, blaženi papa Ivan Pavao II. A jučer je, čuli smo, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić najavio početak pokretanja crkvenog postupka da se kardinala Franju Kuharića proglasi blaženim. Radujemo se tomu jer je kardinal Franjo doista bio Božji čovjek. A bio je nadbiskup i ovog dijela tada Zagrebačke nadbiskupije, a danas Sisačke biskupije te se i mi njime ponosimo.
Danas Crkva slavi III. korizmenu nedjelju, koja nam donosi – u prvom čitanju – deset Božjih zapovijedi (Knj Izl). To je deset riječi koje je Bog dao Mojsiju, i po njemu Božjem narodu kada ga je izveo iz egipatske zemlje ropstva, a prije negoli mu je darovao zemlju obećanja. Pitamo se, što to Bog govori nama danas i što on od nas danas očekuje? Sigurno, Božje su riječi vječne, one su temelj ne samo života Izraela u Starom zavjetu nego i Božjeg naroda u Novom zavjetu. Po svome Sinu Isusu Kristu Bog je svojem novom izabranom narodu, Crkvi, darovao svoga Duha da on bude nadahnjitelj onoga što Bog od nas traži i snaga vršenja Božjih zapovijedi. Danas, zapravo, ljudi ne vole da im bilo tko bilo što zapovijeda, pa tako ne razumiju više ni to kako bi to Bog nešto ljudima zapovijedao. Ipak, svi ljudi svih vremena razumiju da postoji jedan Zakon koji je upisan u njihova srca, a to je savjest, koju treba slušati. Moralisti vole govoriti da je to tzv. naravni zakon, jer svi ljudi, bez obzira jesu li kršćani i jesu li vjernici, razumiju i slijede bitne zapovijedi Dekaloga. Riječ je o zakonu poštivanja roditelja: „Poštuj oca svoga i majku da imadneš dug život na zemlji…“, pa o poštivanju života: „Ne ubij!“, zatim o poštivanju svetosti braka i ljubavi: „Ne učini preljub!“, kao i zapovijedi o poštivanju tuđe imovine: „Ne ukradi!“, te o govoru i življenju istine: „Ne svjedoči lažno!“, kao i o susprezanju same želje da bismo se domogli tuđih stvari i osoba: „Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga!“ No, Bog također traži da se jedino njemu ljudi trebaju klanjati – što je protiv idolopoklonstva, budući da se ljudi i nekad i danas vole klanjati mnogim svojim ustoličenim „bogovima“ koji to nisu, a zaboravljaju jedinoga pravoga Boga. Zapravo su prve tri zapovijedi upravo u odnosu prema Bogu izraz otajstva vjerničkog života: klanjati se samo Bogu jedinomu, ne izgovarati njegovo ime uzalud već ga častiti i slaviti te svetkovati Dan Gospodnji! Koliko se prema drugoj ploči Dekaloga – od četvrte do desete zapovijedi – traži od čovjeka čovjekoljublje, toliko se u poštovanju riječi s prve ploče (u prve tri zapovijedi) traži čovjekovo bogoljublje, koje je temelj čovjekoljublja.
Zastanimo ovdje da bismo mišlju pošli do kardinala Franje Kuharića, velikog pastira Zagrebačke Crkve, koji je na današnji dan prije 10 godina preminuo. Otišao je prije nas Ocu, Ocu svome i Ocu našemu. Napisao je u svojoj Oporuci: „Kad budete ovo čitali, ja ću već gledati tu novu stvarnost kojoj sam se nadao na zemlji.“
Franjo Kuharić bio je propovjednik Deset Božjih zapovijedi. On je znao – riječju bliskom i jednostavnom, promišljenom i dubokom, ali uvijek i prije svega – riječju svjedočkom naviještati svoga ljubljenog Gospodina. Sjećam se njegovih gesta kojima je pratio svoje propovijedi. Bilo je to iskreno svjedočanstvo vjere jednog čovjeka koji je bio svjestan velike odgovornosti koju ima, riječi izrečene iz dubine vjere koju je primio u svom domu, od svojih roditelja i koju je živio u poniznosti i radosti srca.
Napisao je za svojih umirovljeničkih dana 2001. knjigu o Božjim zapovijedima, pa čujmo njega, kako on tumači te Božje riječi: „Božje su zapovijedi upisane u ljudsku narav, u čovjekovu savjest dokle god još savjest živi u čovjeku, nije zaslijepljena ili čak mrtva. Tih »deset riječi« tako su jednostavne, tako razumljive, kao dobro i jamstvo svih čovječnih odnosa među ljudima.“ U toj knjizi “Zakon života i slobode. Razmišljanja o Deset Božjih zapovijedi” kardinal Kuharić iznosi zanimljiv doživljaj svog razgovora s jednim mladim partizanskim oficirom, dok je bio župnik, prigodom blagoslova kuća: “Taj mladi čovjek, nakon što smo izmolili molitve blagoslova za dom i obitelj, počeo je razgovor riječima: “Ja ništa ne vjerujem, a vi varate narod!” Prihvatio sam taj izazov i kazao mu: “Nemojte kazati da ništa ne vjerujete” i počeo sam s pitanjima: “Jeste li oženjeni?” – odgovorio je: “Nisam.” – “Kanite li osnovati obitelj?” – “Da.” – “Želite li dobiti u brak čestitu djevojku ili već neku izrabljenu?” – “Svakako poštenu”, odgovorio je. Na to sam mu kazao: “Vi vjerujete u šestu Božju zapovijed koja baš od mladih zahtijeva da se za brak sačuvaju u nevinosti.” Nastavio sam s pitanjima: “Želite li da vaš brak bude sačuvan i da vam vaša supruga bude vjerna?” – “Svakako to želim.” – “Dakle, vjerujete u devetu Božju zapovijed koja to zahtijeva od bračnih drugova. Ako budete imali djece, želite li da vas ona poštuju i u vašoj starosti priznaju i pomažu?” – “I to želim.” – “Dakle, vjerujete u četvrtu Božju zapovijed. A da li biste bili sporazumni da vam netko otima što ste vi svojim radom stekli kao svoju imovinu?” – “To ne bih dopustio”, bio je odgovor. – “A to je sedma Božja zapovijed.” Nastavio sam s pitanjem: “Vi sigurno želite da vas drugi poštuju, da o vama ne govore zlo, da vas ne kleveću i ocrnjuju?” I na to pitanje bio je pozitivan odgovor. Zaključio sam tvrdnjom: “Vi vjerujete, dakle u sedam Božjih zapovijedi, ali one nemaju temelja i jamstva, ako ne stoje na tri prve Božje zapovijedi: Ja sam Gospodin Bog tvoj, itd… Bi li bilo dobro da svi ljudi poštuju te zapovijedi?”, upitah. Taj mladi pripadnik KOS-a odgovorio je: “Bilo bi dobro.” Ipak je nastavio: “Ali vi varate narod!” Odgovorio sam i zaključio razgovor: “Učiti dobru, ne znači varati!” (F. Kuharić, Zakon života i slobode. Razmišljanja o Deset Božjih zapovijedi, GK, Zagreb 2001., str. 7-8)
O odnosu bogoljublja i čovjekoljublja kaže: “Ljubav prema Bogu, a u tu je ljubav uključena i ljubav prema čovjeku, temelj je boljega, pravednijega svijeta i vječnoga spasenja. Tko tako živi za vječnost, mijenja povijest! Nikakve ideologije ni politike ni teorije ne mogu nadomjestiti Božju zapovijed ljubavi. Božji svijet u ovom se svijetu može ostvariti samo ako se vrši zapovijed djelotvorne ljubavi kojoj je zakonodavac sam Bog. Vjera, ufanje i ljubav događaju se u čovjeku ne nekom filozofijom i ljudskom mudrošću, nego djelovanjem Duha Božjega. Obraćenje, temeljna promjena čovjeka u njegovim mislima, osjećajima i savjesti, čudo je Duha Svetoga!”
Međutim, treba reći da kardinal Franjo nije bio samo propovjednik Božje riječi, koji je nju tumačio i njome hranio narod, kao svoju i Božju obitelj, već je on bio i hrabri prorok koji je znao dići svoj glas i njime braniti ugrožene, ali i šibati njime ogrezle u zlu i grijehu. Kao naš Gospodin, o kojemu smo slušali u Evanđelju. Sv. Ivan donosi nam zgodu kako je Isus prije svoje muke uzišao u Jeruzalem i došao u Hram, gdje je pokazao svoj gnjev, napravio bič i izbacio iz hramskog predvorja trgovce, istjerao ovce i golubove, prevrnuo stolove mjenjačnica s novcem i poručio im: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“
Pravedan gnjev na prvi se mah ne uklapa u sliku Isusa, dobrog pastira, koji je „blaga i ponizna srca“, koji „trsku napuknutu ne lomi niti stijenja što još tinja ne gasi“, on koji se znao smilovati i carinicima i javnim grješnicima, on koji je imao strpljivosti i obazrivosti prema bolesnicima. Evo, najednom nema milosti za trgovce u Hramu!
Sjećam se riječi kardinala Kuharića: „Postoji crta koju se ne smije prijeći!“ Tim riječima i on je pokazao kako, usprkos svoj toleranciji prema slabostima ljudi, postoji neka granica od koje se dalje ništa više ne smije tolerirati. Gdje je ta crta, ta granica? Kada se naviješta laž umjesto istine, kada se širi nepravda pod krinkom pravde, kada se nasilje ustoličuje i kad vlada nepoštivanje Boga i čovjeka. Kard. Kuharić bio je hrabar branitelj istine. Sjećam se njegovih propovijedi svake godine na proslavu smrti kardinala Alojzija Stepinca. Tu je on junački branio istinu o svom svetom prethodniku, istinu koja je bila zabranjena, koju se gušilo i falsificiralo. I to je on činio u vremenima kada je to bilo kažnjivo, kad se za takav govor išlo u zatvor. Ipak, njega se komunistički vlastodršci nisu usudili zatvoriti, premda su ga žestoko napadali u medijima. No, on se nije bojao. Znao je da je na strani istine i da će istina pobijediti.
Nadalje, kardinal Kuharić bio je i hrabar u zalaganju za oproštenje i mir među ljudima. Njegov je mandat zagrebačkog nadbiskupa bio na kraju obilježen teškim ratnim stradanjima hrvatskoga naroda u velikosrpskoj agresiji. On nije bio neutralan, on se otvoreno i jasno svrstao na stranu ugroženoga naroda. Sjećam ga se kako nas je posjećivao u ovim ratom pogođenim krajevima. Nije se bojao za sebe, bojao se za narod koji mu je bio povjeren. Rado je obilazio prognanike i župe koje su stradale u ratu, a to je našim vjernicima, osobito prognanicima davalo snagu i ulijevalo vjeru i jačalo nadu u pobjedu pravde. Zato su njega svi voljeli.
Mene osobno nadbiskup zagrebački kard. Franjo Kuharić zaredio je 24. lipnja 1984. za đakona, 30. lipnja 1985. za svećenika, a 6.veljače 1999. bio je i moj suzareditelj na biskupskom ređenju. Tri sam godine bio u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu njegov susjed i svakodnevno se s njime susretao, gledao ga kako se šeće s krunicom u ruci i moli. Rekao mi je da se moli za sve one koje je kao župnik krstio i vjenčao, koje je kao biskup krizmao, za svećenike koje je zaredio i zato da Bog ispravi ono što je on po ljudskoj slabosti pogrešno učinio.
Ja znam, dragi moj Kardinale, da ste Vi sada pred licem Gospodnjim i da mislite i na mene i na našu Crkvu u Hrvatskoj i ovu našu Sisačku biskupiju, i da se molite za naš narod hrvatski. Preporučujem Vam se, uzoriti, i ponizno molim za pomoć. Nevolja ima na sve strane, laži i nepravdi posvuda, a mi smo slabi i ne znamo se boriti.
Sjećam se kad sam Vas, zajedno s biskupom Josipom Mrzljakom, došao zamoliti da budete naš suposvetitelj na biskupskom ređenju, kako ste nam rekli: „Meni je bilo teško, bila je neprestana borba s komunizmom. Ali vama će biti još teže jer mi smo imali frontalnog neprijatelja, znali smo njihove stavove, oni su znali naše, ali vi nećete znati tko je neprijatelj jer bit će posvuda.“ Bile su to dubokoumne i mudre riječi, kojih se često sjetim. A što drugo mogu nego zavapiti – kao što ste Vi puno puta vapili i tražili pomoć nebeskih zagovornika – da Vi molite za nas, za Sisačku biskupiju, za njenog pastira i sve svećenike, Bogu posvećene osobe, sjemeništarce, bogoslove, kandidate i kandidatice za redovništvo, za sve vjernike, očeve i majke, djedove i bake, osobito za našu mladež i djecu – da u vrtlogu suvremenih vjetrova ne gasne naša vjera u Krista, da ne slabi naša nada u pobjedu Uskrsloga i da se ne umanji naša ljubav prema Bogu i čovjeku.
O zagovornoj molitvi Vi ste, uzoriti Kardinale napisali: „Zagovor je važan element molitve. Bog hoće da njegovi sinovi i kćeri budu međusobno povezani brigom jednih za druge, međusobnim pomaganjem u potrebama, a to je povezanost u djelotvornoj ljubavi koja se ostvaruje i molitvom za drugoga. Najvažnije što moramo željeti i moliti svojemu bližnjem, vječno je spasenje. U to su uključeni svi Božji darovi.”
Pastiru naš, naš dragi Kardinalu i zagovorniče naš, moli za nas! Amen.