Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagoslovu spomen-ploče dr. Ivanu Šimunoviću
Ivanić-Grad, 2. ožujka 2014.
/8.NEDJ. K.G., Čit.: Iz 49,14-15; 1 Kor 4,1-5;Mt 6,24-34/
Dragi vjernici,
Ja sam danas s Vama jer sam došao blagosloviti spomen-ploču dr. Ivanu Šimunoviću, ubijenom svećeniku koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio župnik u Ivanić-Gradu. Njega su ubili komunisti nakon tzv. suda, na kojem – koje li ironije – u presudi od 30. lipnja 1945. pod naslovom „Kriv je“ stoji napisano: „kao nepotrebno ispušteno“, što također piše i ispod naslova „Obrazloženje“, naime: „kao nepotrebno ispušteno“. Kako to da nije bilo potrebno niti navesti što je to župnik Ivan Šimunović bio kriv, i kako to da nije bilo potrebno niti obrazložiti zašto ga se „osuđuje na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i na konfiskaciju njegove cjelokupne imovine“? Pitanje se postavlja i o izvršenju smrtne presude, koja je uslijedila 5. srpnja 1945., premda se u Presudi od 30. lipnja navodi da će „presuda biti izvršena nakon odobrenja višeg vojnog suda“, koji je tu prvostupanjsku presudu potvrdio tek 19. kolovoza 1945., dakle čak mjesec i pol dana poslije a ne prije izvršenja presude! Koja pravosudna blasfemija!
Tu se bjelodano vidi kako je taj sud bio ideološki, bez imalo pravne stručnosti i neovisnosti, te da je jedina prava krivica dr. Šimunovića bila to što je bio – katolički svećenik. O tome dr. Stjepan Kožul piše: „U ono doba dosta je bilo da se u nekom naselju nađe samo jedan antiklerikalac, više luđak negoli normalan, pa da poznatim ili nepoznatim dželatima prijavi bilo koju osobu i da čovjek odmah bude ubijen bez suda i bez krivnje. Svakako je istina da Šimunović nije ničim dao ni povoda ni razloga, pa je ipak ubijen, zašto što je katolički svećenik. Neku veću krivnju nisu mu mogli navesti ni u poratnim protukatoličkim propagandnim pamfletima, pa ga uopće i ne spominju.“
Čuli smo, sv. Pavao u današnjem čitanju Prve poslanice Korinćanima ističe kako njega i njegove suradnike „svatko treba smatrati službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih“, a to govori u kontekstu osuđivanja prezbitera i biskupa što se događalo u zajednici korintskih kršćana. On kaže kako njemu nije ni malo do toga da ga sude bilo Korinćani, ili bilo koji ljudski sud, jer kaže: „moj je sudac Gospodin“. Kao da to sv. Pavao poručuje upravo nama, danas ovdje okupljenima u Ivanić-Gradu, imajući pred očima lik svećenika Ivana Šimunovića: „Zato ne sudite ništa prije vremena, dok ne dođe Gospodin…“ Naše nije suditi niti ubojicama, naše je moliti se za sve: i za ubijenog svećenika i za ubojice. Ipak, potrebno je spoznati istinu i znati prosuđivati događaje i vremena.
Bogu hvala to je totalitarno vrijeme prošlo. Međutim nisu nestali iz ljudskih glava nagoni koji žele da se uklone navjestitelji Kristova evanđelja, koji bi i danas – da mogu – najradije po kratkom postupku eliminirali Istinu i one koji su na strani Istine.
A istina je da je Bog onaj koji upravlja i ukupnom ljudskom poviješću i našim osobnim malim sudbinama. On je gospodar svakoga života jer –on je nježan Bog, Bog koji se s puno ljubavi brine za čovjeka.
Tako ga opisuje prorok Izaija. On Boga uspoređuje s majkom koja ne može ostaviti niti zaboraviti svoje dijete. Kaže: „Pa kad bi koja i zaboravila, ja tebe zaboraviti neću!“ (Iz 49,15).
Možda je i naš svećenik Ivan Šimunović, kada su ga partizani uhvatili i mučili, pomislio: „Gospodin me ostavi, Gospodin me zaboravi.“ (ib.,14) Ne zna se, naime, gdje je mučen i ubijen. Zna se međutim da je bio pokopan na groblju ispod grobljanske staze, da bi njegovi ubojice – koji su imali svu moć, za koju su mislili da ju nikada neće izgubiti – njega ponizili i poslije smrti, misleći: gazit će i po njemu mrtvome. Možda su ga doista neki zaboravili, ali mi to ne smijemo – mi moramo reći i njemu i tolikima koji su nepravedno stradali i bili ubijeni: Mi tebe zaboraviti nećemo! Zato ti danas postavismo ploču, da na njoj bude tvoje ime kao trajni spomen na tvoje mučeništvo i kao znak našega poštovanja.
Možda se i mi često pitamo, ne samo u smrtnoj tjeskobi kao naš župnik-mučenik Ivan Šimunović, nego i u svakodnevnim teškoćama: što će biti s nama, hoćemo li uspjeti prevladati sve te probleme koje imamo i u društvu i u našem osobnom životu i radu?
Gospodin nam u Evanđelju odgovara: „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?“ I Gospodin Isus tad spominje ptice nebeske i poljske ljiljane, za koje se brine Otac nebeski i zaključuje: „Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite najprije Kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra.“
Rekli bismo, Isus govori protiv tjeskobe – ili bolje: protiv pretjerane zabrinutosti koju mnogi ljudi pokazuju u brizi za ovozemaljske stvari. Sve to mi, što nam treba, doista trebamo, ali neće nam ničeg nedostajati ako na prvo mjesto stavimo Kraljevstvo nebesko, tj. Boga.
Dobro je govorio pokojni kardinal Franjo Kuharić, sada sluga Božji na putu proglašenja svetosti: „Ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu. No ako Bog nije na prvom mjestu, ništa nije na svom mjestu!“
Kad su se u Domovinskom ratu počela događati strašna ubojstva, protjerivanje naroda, bili smo u strahu. Pitali smo se: je li nas Gospodin napustio, je li nas Gospodin zaboravio? Bio nam je teško. No, Bog nas nije zaboravio. Bio je s nama – i još nam je bio bliži negoli kad nismo prolazili kroz poteškoće.
Danas recimo kad su nas pogodile ove poplave i mnogi su naši vjernici bili okruženi vodom, dapače voda im je nadirala u kuće, te nisu mogli otići ni po kruh ni po pitku vodu, mnogi od njih su se pitali: Je li nas Bog ostavio, je li nas zaboravio? A Bog je bio s nama – i po dobrim ljudima pomogao ugroženima i potrebnima.
Tako je uvijek. Uvijek je Bog s nama. Samo to ne vidimo uvijek, osobito kada trpimo i kad nam je teško. I upravo nam tu vjera otvara oči, ona nas čuva i jača, daje nam snagu i povezuje s izvorom našega života, s Bogom.
Danas se također u Europi slavi „Dan slobodne nedjelje“. Već više godina europski katolici udruženi u „Savez za slobodnu nedjelju“ pozivaju vjernike da ne odlaze u trgovine, da oslobode radnike i radnice, trgovce koji moraju biti na poslu jer su mnoge trgovine otvorene. Čuo sam nedavno od jednog trgovca, koji mi se žalio da u ove posljednje mjesece, otkako je kriza u našoj domovini na vrhuncu, veoma malo posjetitelja nedjeljom nešto kupi. Većina samo šeću i njima oduzimaju slobodnu nedjelju. Ne bismo se trebali zapitati danas i o tome: što poduzimamo da zaštitimo te ljude i pomognemo im? Jesmo li spremni odreći se odlaska u trgovački centar – barem danas? Ja sam već više godina pozivao na bojkot trgovina nedjeljom. I vas, ali i sve naše vjernike u Sisačkoj biskupiji, odavde iz Ivanić-Grada pozivam da barem u ovoj korizmi, koja započinje za tri dana, bojkotiramo odlazak u trgovine i kupovanje nedjeljom.
Jučer sam slušao jedno predavanje o demografskoj – mogli bismo reći – katastrofalnoj slici Hrvatske, za koju se predviđa da će 2036. godine imati samo 3,8 milijuna stanovnika. Predavač je spomenuo da bi država trebala upravo zbog demografskih razloga osloboditi nedjelju nepotrebnog rada, jer bi se tako obitelji mogle okupljati, i to zajedno s djecom, što nije moguće ako roditelji, ili jedan od njih, rade nedjeljom. Naime, ni vrtići ni jaslice ne rade hvala Bogu nedjeljom, a trgovine – i zaposlenici u njima – moraju raditi, i njih nitko ne pita, jesu li se vidjeli sa svojom djecom, imaju li oni vremena za njih, ili im djeca odrastaju praktički bez roditelja? Ako je nezadovoljstvo zaposlenika veće, nije li i učinak manji? Ako su djeca ostavljena bez blizine i brige roditelja, nije li i maloljetnička delikvencija u porastu?
Zašto se tim pitanjima ne bave civilne udruge u našoj zemlji, zašto se mi kršćani ne izborimo za prava radnika da imaju slobodnu nedjelju? Ako već ne možemo u svemu drugom utjecati na divlji kapitalizam, barem sami svojim neodlaskom u trgovine nedjeljom pridonesimo općem raspoloženju protiv takvog nepotrebnog i ropskog rada!
Možda se nekom čini da ovo pitanje o slobodnoj nedjelji nije povezano s današnjom temom, naime, sa smrću svećenika Šimunovića i s Isusovim pozivom da se ne brinemo tjeskobno za svoj život, jer se Otac naš nebeski s ljubavlju brine za nas.
Pa ipak. Premda se naš Otac brine za nas, on ne sprečava direktno izljeve ljudske zloće, pokvarenosti i gluposti. To je prepustio često nama ljudima. On nam pomaže da te situacije nadvladamo, ali nam daje slobodu da se sami odgovorno ponašamo.
Sigurno, Bog osuđuje ubojstva ljudi. On je protiv bilo koje strahovlade, protiv posizanja pojedinaca i čitavih skupina, kako u povijesti tako i u sadašnjosti, da se čovjek uzdiže nad druge i želi suditi i osuditi druge kao da je on Bog. Bog je i protiv ljudske pohlepe, da čovjek danas želi sve imati, i to kad god poželi, bio to petak ili svetak, bio to radni dan ili nedjelja. Bog je protiv toga da se čovjek boji – za sebe, za svoju budućnosti, da se boji i za svoje bližnje – a da im sam ne priskoči u pomoć, i to svim silama i svom ljubavlju i zauzimanjem!
Neka nam mučenik svećenik Ivan Šimunović pomogne svojom žrtvom i primjerom mučeništva, neka nas zagovara pred licem Božjim da mi nikada ne postanemo ubojice svoje braće već njihovi prijatelji i pomoćnici, koji im bez straha za sebe i za svoju budućnost uvijek trebamo stajati pri ruci i donositi svima Radosnu vijest. Amen.