Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi za Domovinu
Sisak, 1. ožujak 2014.
/Misna čitanja: Jak 5,13-20; Mk 10,13-16/
Draga braćo i sestre, cijenjeni sudionici ove mise za Domovinu i nakon nje kolokvija koji nosi znakovito ime „Za budućnost Hrvatske“!
Kad kažemo „domovina“, nama je jasno da je to naš zavičaj, da je to zemlja u kojoj smo rođeni, da je to „lijepa naša“ Hrvatska. Na žalost, naš je narod – kao malo koji na svijetu – imao tu nesreću da je nakon prvih stoljeća neovisnosti i samostalne države, bio stoljećima pod tuđinskom vlašću: 1102./1202./1463./1527./1918./1945. – godine su koje spominju državne saveze, nakon izgubljene samostalnosti, sa susjednim državama: Mađarskom, Venecijom, Turskom, Austrijom, Srbijom i Slovenijom, te Jugoslavijom. Sjećam se riječi Jurja Križanića (+1683.), velikog hrvatskog mislioca, vizionara i stradalnika, ali i autora značajne knjige „Razgovori o vladateljstvu ili Politika“, u kojoj on jadikuje tvrdeći da je najgore na svijetu onom narodu koji u svojoj zemlji ima tuđinca za vladara te u čijoj zemlji red zavodi tuđa vojska. Našem narodu – nakon prvih pet samostalnih stoljeća, od sedmog pa do dvanaestog stoljeća, točnije od prvog spomena u sadašnjoj domovini, tj. od 641. pa do 1102. – slijedilo je pokoravanje tuđincima kroz mučnih više od 8 stoljeća, da bi tek 1990. Hrvati ponovno dobili svoju vlastitu državu. Zapravo čim je ona zaživjela, 1991. bila je vojno napadnuta i njezina trećina okupirana od susjedne Srbije, da bi u Domovinskom ratu branjena od dragovoljaca i Hrvatske vojske koja se tek stvarala u jeku rata u konačnoj oslobodilačkoj akciji „Oluja“ 1995. bila oslobođena, a tek 15. siječnja 1998. RH je integrirala čitavo svoje međunarodno priznato područje, prije svega Vukovar, simbol otpora i najveće žrtve za slobodu Hrvatske.
Premda su toliki životi – njih preko 15 tisuća – pali za slobodu Domovine, premda još uvijek mnogi zarobljeni i ubijeni nisu pronađeni, jer Srbija ne želi dati te informacije, mnogi su poginuli još neidentificirani i premda su ogromni prostori bili opustošeni i razrušeni toliki domovi, škole, bolnice, katoličke crkve i kapele, obnova je poslije 1995., odnosno 1998. krenula s velikim entuzijazmom. Danas smo međutim, gotovo 20 godina poslije, ponovno u velikim problemima, dapače, kao da se čitava nacija nalazi u nekom stanju beznađa i kao da smo zalutali na neki „slijepi kolosjek“. To se vidi u sve većoj apatiji, u odlasku mladih školovanih ljudi iz Domovine, drastični pad rođene djece, odgađanje mladih stupiti u brak, velika nezaposlenost, neorganiziranost u sustavu zapošljavanja gdje je bitno imati vezu s vladajućom, bilo državnom bilo lokalnom političkom elitom, što sve rađa nezadovoljstvom i gotovo beznađem. Pitamo se kako je to moguće? Kako je moguće da se to dogodilo nama koji smo s toliko žara svi bili ujedinjeni u Domovinskom ratu i dali sve najbolje što smo imali i mogli za njezinu slobodu i napredak? Očito, osim plemenitih namjera mnogih domoljuba, prije svega branitelja i tihih molitelja, postojala je i postoji i tzv. Peta kolona, tj. oni koji nikad nisu željeli slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, pa su oni već u jeku rata, a također i poslije, i do današnjih dana, umjesto zajedničkih interesa gledali i ostvarivali samo svoje vlastite, upuštajući se u kolektivnu otimačinu i uništavanja nacionalnih bogatstava i ostvarivši preko noći ogromne ničim stečene privilegije, kako u upravljanju zemljom, tj. stjecanju pozicija moći, tako i u materijalnom smislu, velikim bogaćenjem, što je ujedno uzrokovalo silno osiromašenje velikog broja naših ljudi. K tome, još veću duhovnu pustoš prouzročili su političari koji nisu istinoljubivi, koji ne samo da ne vole ovu zemlju, nego bezočno izvrću istinu: od pobjednika u Domovinskom ratu oni su se spremni ponižavati pred još uvijek prisutnom i nikad odbačenom politikom teritorijalne pretenzije i otimanja hrvatskih prostora, hrvatskih kulturnih i znanstvenih genija i postignuća. Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju, obećavaju im velikodušno pomagati u napredovanju za članstvo u EU, ne tražeći nikakvu ni ratnu odštetu za silna razaranja u Domovinskom ratu, ni poštivanje granica, ni odricanje od totalitarne ideološke matrice. Što je još neshvatljivije, mediji šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani. Zemlja nije provela lustraciju, sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske. Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti.
Međutim, mi kršćani nikada ne zdvajamo. Naša je nada u Gospodinu. I samo kada smo u povijesti bili uz Gospodina, kada je naša vjera bila jaka i kad smo vjerno išli za Gospodinom, braneći istinu i pravdu, boreći se protiv laži i nepravde, moleći se Bogu i zagovoru Presv. Bogorodice, mi smo uspijevali i pobjeđivali. Nismo li se zato i danas, braćo i sestre, okupili ovdje u Sisku, u gradu hrvatskih pobjeda, u našoj Katedrali da bismo u molitvi i slušanju Božje Riječi, u daru Euharistije i u zajedništvu s Bogom i s braćom i sestrama pronašli putove nade koji i nas osobno i naš narod mogu izvesti iz mraka na svjetlost? Sjetimo se samo krunice koju su nosili naši branitelji, koja je bila simbol i vjere u Boga i zagovora Gospe u ratnim opasnostima. Sjećam se što je napisao gosp. Karlović kojeg su zarobili u Vukovaru, te ga svezana noću neprijateljski stražari vodili pokraj Veleprometa. Prolazeći kraj te jedne hale zastali su te je jedan od stražara rekao: „Mi ovaj rat ne možemo dobiti, jer ovaj se narod moli Bogu.“
Sjetimo se i molitve za naše generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Premda su i sa samog vrha naši političari poručivali da se na tom sudu presuda ne donosi na temelju molitve, nego pravosuđa, ipak ništa nije moglo slomiti pouzdanje vjernika koji su znali da se mole za ispravnu stvar i da će Bog uslišiti iskrene molitve. Danas smo čuli u odlomku iz Poslanice sv. Jakova apostola rečenicu: „Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ (Jak 5,16) Još dodaje primjer kako je Ilija, „koji bijaše čovjek baš kao i mi“ (ib.,17) usrdno molio i izmolio da nije bilo kiše tri i pol godine, te također na njegovu molitvu Bog je opet dao kišu svome narodu. O koliko nama treba rose Tvoje nebeske, Gospodine Bože! Koliko milosti Duha Svetoga, koliko mira i strpljivosti, mudrosti, razuma, savjeta, jakosti i znanja, pobožnosti i straha Božjega!
U Evanđelju Isus prima djecu u naručaj, i kori učenike koji roditeljima brane da mu donose dječicu: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!“ (Mk 10,14). Zaista, kako preokrenuti to usmjerenje prema smrti koje trenutno vlada u našem narodu i dopustiti da dječica dolaze na svijet, da pristupe Kristu i upoznaju ga te postanu živi i aktivni članovi Crkve i društva u našoj Domovini? Nije li potrebno nešto bitno promijeniti u našem mentalitetu, da se ne bojimo života, da ohrabrujemo mlade roditelje da prihvaćaju djecu, da država i društvo ulaže u povlastice mladim roditeljima koji bi željeli imati više djece, te nagrađujući njih osigura tako budućnost čitavom narodu?
Molimo Gospodina da obnovi nadu u našoj Domovini, da državljanima Lijepe naše podari hrabrost života, da svima otvori srce za ljubav i mir, da se naša Hrvatska otvori za putove budućnosti i napretka.
Amen.