Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi i postavljanju spomen-ploče za vlč. Ivana Držaića

Donja Kupčina, 9. ožujka 2014.

Dragi i poštovani gospodine župniče mons. Franjo Ćuk, dragi vjernici župe Donja Kupčina!

Danas je prva nedjelja Korizme. Uvijek se u tu nedjelju u Crkvi čita evanđelje o Isusovim kušnjama u pustinji što ujedno predstavlja početak njegova javnog djelovanja.

Isus doživljava tri tipične đavolske kušnje, kažem „tipične“ jer one se događaju i svim kršćanima, svim vjernicima, pa prema tome i nama: kušnju kruha, kušnju časti i kušnju vlasti. Gospodin odbija sve te kušnje Riječju Božjom. Na prvu kušnju da pretvori kamenje u kruh, Isus odgovara: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4,4) Pa kad ga đavao nagovara da se baci s vrha Hrama jer da će ga anđeli čuvati, on odgovara: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ (ib.,7) I na kraju kad mu đavao nudi vlast na čitavim svijetom ako mu se pokloni, Isus ga tjera od sebe i kaže: „Ta pisano je: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi.“ (ib.,10) I napast kruha bez rada, i napast časti i slave stečene na senzaciji te na kraju, i napast vlasti i moći nad svim svijetom Gospodin odbija – jer on nije čudotvorac koji nudi jeftine recepte izlaska iz problema. To su od njega možda mnogi mogli očekivati: pa on je Mesija, kako ne bi on mogao dati kruha bez motike? Ali ne! On je drukčiji Mesija.

Kad je jednom Isus vidio svoje umorne slušatelje u pustom kraju, umnožio je pet kruhova i dvije ribe, tako da je od tog obroka jelo i nasitilo se više od pet tisuća ljudi. Ali to je učinio samo kao znak. Kad su ga ti ljudi htjeli uhvatiti i zakraljiti, pobjegao je pred njima jer nije im tako želio davati hranu, nego ih je samo na taj način upozorio da im on želi i jedini može dati kruh s neba! Poruka Kristova odbijanja kušnje kruha za nas znači da ni kruh, ni bilo koje jelo ni odijelo, odnosno ukupno sve materijalne stvari koje nam za naš zemaljski život trebaju, nisu toliko važne koliko Božja riječ kojom se trebamo puno više hraniti negoli kruhom, jer – mi nismo samo tjelesna nego prije svega duhovna bića!

Zloporaba pretjerane brige za zemaljski kruh završava u krajnosti koja se zove korupcija: čovjek stječe materijalna dobra, pa kad ne može legalno, krade i otima, samo da ima. I to uvijek više. Nikad mu dovoljno! Zato je spreman doslovno izgubiti dušu, dati dušu đavlu. Zar nije to upravo takva bolesna gramzljivost, koja ne zna za nevolje bližnjih, koja ne pozna solidarnost ni dijeljenje materijalnih dobara s drugima koji su potrebniji? To Isus želi iskorijeniti i zato nam pruža primjer kako pobijediti đavla koji postavlja zamku čovjeku, aludirajući na njegove prirodne potrebe ali ih tumači u dramatičnom i maksimalističkom smislu – tj. da bez toga čovjek mora umrijeti, da je samo više i uvijek više potrebno, itd.

Isus je također doživio i da ga ljudi slave. No, bilo je to najvidljivije na Cvjetnicu, kada je ulazio u Jeruzalem. Prostirali su Židovi svoje haljine i donosili maslinove i palmine grane te ih stavljali pred njega. Svi su mu klicali: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana!“, no već za par dana su ga željeli razapeti pa su Pilatu rekli da im pusti razbojnika Barabu, a za njega su tražili smrt vičući: „Raspni ga, raspni!“ Isus dakle nije želio jeftinu slavu i čast, nego je prihvatio to klicanje naroda da bi potom – pošao na križ.

Kad danas gledamo kako se ljudi žele domoći slave, kako daju sve za malo ljudske slave, pitamo se, znaju li oni za onu Isusovu rečenicu: „Slave od ljudi ne tražim.“ (Iv 5,41) te onu: „Ta kako biste mi vjerovali, kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!“ (Iv 5,44)? Kako je to čudno da se ljudi toliko bore za pozornost drugih i koliko im znači ta pažnja, koja je često neistinita jer ljudi najčešće ne slave druge zato što ih vole i poštuju, nego najviše zato što im zavide i što žele biti kao oni. No ta je napast već na samom početku ljudskog roda: ljudi su željeli biti kao bog, željeli su drugima biti nadmoćni. No, to se uvijek izjalovljuje jer – čovjek ne treba nadčovjeka nego čovjeka sebi ravna, prijatelja. Prijateljstvo i jednakost važnije je ljudima negoli slava i obožavanje drugih. Jer samo je jedan Bog, njega samo smijemo obožavati – nikoga drugoga!

O tome govori i treća, posljednja napast đavolska: đavao glumi da može dati sav svijet Isusu. On nije stvarni gospodar svijeta, nego prividni. On može samo zavaravati ljude, zavoditi ih i na kraju – ubiti. Pravi je gospodar samo Bog jer on vlada tako da sve uzdržava, jer on svime upravlja – svojom ljubavlju. I zato se treba okrenuti samo Bogu, njemu se jedinome klanjati i njemu jedinom služiti.

To je najvažnija poruka svih ovih napasti, koja se može sažeti u toliko već ponavljanim riječima sluge Božjega kardinala Kuharića: „Ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu. No, ako Bog nije na prvom mjestu, ništa nije na svom mjestu.“

Ivan Držaić (1890.-1942.), rodom je bio iz Vidovca kod mojeg rodnog Varaždina; bio je župnik u Donjoj Kupčini. Partizani su ga odveli 15. studenoga 1942. s još nekim župljanima u šumu, gdje su ga ispitivali i mučili. Ljudi su njihova tijela dobili tjedan dana kasnije mrtve za ukop. Župnik je imao 18 uboda od bajuneta. Bio je prvi svećenik Zagrebačke nadbiskupije ubijen od partizana.

To je, braćo i sestre, kratka biografija svećenika, Vašeg ratnog župnika koji je ovdje boravio i djelovao, a bio je ubijen kao prva svećenička žrtva u Drugom svjetskom ratu. Bio je kriv zapravo samo to što je bio – svećenik.

Pitamo se, kako to da je ovaj vaš župnik bio ubijen? Kakvo je zlo učinio, koji zločin? Vjerujte: nikakav zločin. Kao razlog da bude ubijen bila je ubojicama dovoljna samo činjenica: on je bio katolički svećenik.

Pa u kakvom to svijetu onda mi živimo, kad je jedan svećenik – koji propovijeda Evanđelje, koji okuplja djecu, mlade, obitelji i sve ljude da ih odgaja kao Božju djecu, kao one koji trebaju vršiti Isusovu zapovijed ljubavi, kao one koji su se dužni nositi s teškoćama da bi ih nadvladali s Božjom pomoću, u strpljivosti i nošenju križa – pa kako to da to nekoga smeta, da takav čovjek doživljava sudbinu da ga jednostavno neki ne vole i ne samo žele ukloniti, nego ga i fizički muče i ubiju? Da, to nije dobar svijet, to nije Božje kraljevstvo, to je kraljevstvo ovoga svijeta, to je vlast zloga. No, Bog je na kraju pobjednik.

Pogledajte, koliko je kršćanskih mučenika kroz povijest ubijeno!

Mi u Sisačkoj biskupiji slavimo biskupa sv. Kvirina, koji je početkom 4. stoljeća bio osuđen jer se nije htio odreći svoje vjere u Krista niti prinijeti tamjan rimskim bogovima, pa je bio bačen s mlinskim kamenom o vratu u rijeku i tako ubijen (Sabaria /danas Szombathely, 4. lipnja 308./309.). Kroz povijest mnogi su vjernici Hrvati bili mučeni i ubijeni. Tako imamo sv. Nikolu Tavelića, koji je mučen od muslimana u Jeruzalemu u 14. st., točnije 14. studenoga 1391. Zatim imamo i sv. Marka Križevčanina, koga su mučili kalvini i ubili u Košicama u Slovačkoj, 7. rujna 1619. Nadalje, u našem narodu mučenicima su od Crkve proglašeni i blaženici: Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal (umro od mučenja u Krašiću, 10. veljače 1960.), s. Jula Ivanišević i njezine četiri sestre Kćeri Božje Ljubavi (ubijene u Goraždu, 15. prosinca 1941.) i Miroslav Bulešić (ubijen u Lanišću u Istri, 24. kolovoza 1947.) . Ovim se proglašenim mučenicima iz našeg hrvatskog naroda pridružuju i mnogi mučenici koji nisu proglašeni ni blaženima ni svetima, a dali su život za vjeru, mučeni „in odio fidei“, tj. iz mržnje na vjeru.

Čemu nas uči, draga braćo i sestre, kršćansko mučeništvo?

Najprije, tome da nitko i ništa ne može uništiti vjeru u Krista. Jer što su kršćani bili više progonjeni, vjera u Krista se više širila. U starini je to Tertulijan opisao riječima: „krv mučenika – sjeme kršćana“. Tj.kao da je njihova krv bila uzrok još većeg rasta kršćana. Drugo, mučenici za Krista svjedoče da je za vjernike najvažnije sačuvati Krista: pa da i život treba izgubiti, ali Krista nikako ne izgubiti! Pri tome, kršćanski mučenici nisu nikada srljali u mučeništvo, nisu ga željeli pod svaku cijenu, dapače! Oni su voljeli život, i prema Isusovoj zapovijedi, ako su ih progonili u jednom gradu, išli su u drugi. Ali kad nisu mogli izbjeći taj izbor: ili život ili Krist, uvijek su izabirali – Krista, jer su vjerovali da steći i sačuvati Krista znači steći život vječni! Treće, kršćanski mučenici su uvijek davali život samo kao svjedočanstvo ljubavi. Nikad nisu ni malo nikoga mrzili. Nikada, pa ni svoje mučitelje! Kad bi se međutim za nekoga moglo pronaći i malo neke mržnje, oni ne bi postali kršćanski sveci mučenici. Oni su se za svoje mučitelje molili.

Eto, mi vjerujemo da je moguće da se i zločinci obrate, mi se molimo za sve ljude, pa i za one koji čine zlo, za ubojice, za nesretnike koji su izgubili ljudskost i pali tako nisko da druge mrze i ubijaju.

Tome na žalost vodi kada se popusti đavolskim napastima. Jer ako se ne može steći toliko kruha, slave i vlasti koliko i kako se želi, druge koji tome smetaju, progoni se i ubija. To su činili i čine svi totalitarni režimi, posebno u XX. stoljeću – kako je to lijepo istaknuo uskoro sv. Papa Ivan Pavao II. – tri najveća zla: fašizam, nacizam i komunizam.

Našeg svećenika župnika D. Kupčine, moga zemljaka Ivana Držaića ubili su komunisti. Oni su posijali mnogo mučenika. Zašto? Jer su htjeli iskorijeniti vjeru u Krista, budući da im je ona zabranjivala mrziti i na silu druge mijenjati prema svojim totalitarnim idejama.

Komunistički je sustav zaveo u crno nepregledno mnoštvo ljudi u prošlom stoljeću. Neki navode čak 100 milijuna žrtava koje je počinio taj sustav. Zato je to nespojiv sustav s kršćanstvom, jednako kao i fašizam i nacizam, koji su također gazili ljudsko dostojanstvo i progonili neistomišljenike, i također zavili u crno milijune ljudi. Katolička Crkva osudila je i fašizam i nacizam, a osudili su ga i naši, hrvatski crkveni predstavnici – na prvom mjestu bl. Alojzije Stepinac – kao što i mi danas to zlo odbacujemo i osuđujemo kao zločinačke sustave.

To nije sporno, ali u našoj čudnoj zemlji koja se zove Hrvatska još uvijek to mnogima nije jasno, ili bolje: mnogi su koji ne žele da to bude jasno. Tako neki kažu: „Nitko ne negira da je u komunizmu bilo zločina, no nedopustivo je uspoređivati fašizam s komunizmom“, čime se sugerira da je fašizam svakako veće zlo negoli komunizam i da kao napredni Europljanin i svaki Hrvat treba biti antifašist, ali nikako ne i antikomunist.

Međutim, to je netočno! Doista, nisu svi totalitarizmi isti, ali jesu u tome – što su ubijali nedužne ljude, samo zato što nisu mislili kao oni. Znajte, takvih ima i danas, ali hvala Bogu ipak više nije dopušteno zbog drukčijeg mišljenja ljude zatvarati i ubijati.

Evo, u vrijeme dolaska komunizma na vlast u Hrvatskoj, tj. u Drugom svjetskom ratu, prva žrtva komunista bio je – vaš župnik, kome smo danas postavili spomen-ploču. Eto, kako je bio human taj komunizam! Zašto je pobio toliko ljudi? Kardinal Stepinac na komunističkom sudu rekao je komunistima: „Vi ste učinili pogrešku fatalnu što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti!“

Mi želimo štovati naše mučenike, osuditi svaki zločin, i graditi našu budućnost ne na mržnji nego na ljubavi, kakvu su upravo pokazali toliki mučenici, i zbog koje su stradali – a među njima, nadamo se da će jednom biti zlatnim slovima upisano i ime: Ivan Držaić, svećenik i mučenik koga molimo da i nama isprosi kod Boga snage i hrabrosti da ljubavlju pobijedimo svaku mržnju i zlo. Amen.