Homilija na đakonskom ređenju Frane Bijelića i Ivana Sandrina 2023.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na đakonskom ređenju Frane Bijelića i Ivana Sandrina

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 28. listopada 2023.

Čit.: Dj 6,1-7a; Ef 2,19-22; Lk 6,12-19

Dragi ređenici Frano i Ivane, dragi roditelji i braća te rodbina ređenika, dragi župnici rodnih župa i župnici mentori, braćo svećenici, poštovani rektore Nadb. Bogoslovnog sjemeništa, dragi bogoslovi, sjemeništarci, draga braćo i sestre!

Danas sveopća Crkva slavi apostole svetog Šimuna i Judu Tadeja, a mi ovdje u Sisku uz to i đakonsko ređenje dvojice mladića koji su se na ovaj dan dugo pripremali i koji su danas spremni primiti od Bog red đakonata da bi tako služili Crkvi i u njoj vodili brigu za potrebe vjernika.

Đakonat je prvi stupanj svetog reda, a vi, dragi Frano i Ivane, želite se preko i nakon đakonata pripremiti i za primanje drugog stupnja tj. prezbiterata. Ipak ozbiljno shvatite đakonat kao priliku da činite dobro drugima, dapače svim ljudima.

Kao što smo čuli u prvom čitanju, đakoni su postojali od početka, u prvoj Crkvi. Oni su bili – kao što im i samo ime kaže – služitelji, ili bolje: poslužitelji. Posluživali su kod stolova, ali se i brinuli za udovice i siromahe, bili su dakle djelatnici – što bismo danas rekli – Caritasa. I vi ćete imati priliku obilaziti starije, bolesne i siromahe i zato imajte ljubavi, pristupajte svima s poštovanjem, u drugima gledajte Krista. Ta on je sam sebe poistovjetio s najpotrebnijima, gladnima, žednima, bez odjeće i krova nad glavom, bolesnima i zatvorenima, jednom riječju: potrebnima bratske ljubavi.

I prvi su đakoni to prihvatili, nakon što su ih izabrali apostoli i položili im ruke na glavu te ih tako postavili u službu đakona, svojih pomoćnika. Apostoli su i dalje vršili svoju evangelizacijsku misiju, a đakoni su ih zamjenjivali gdje oni nisu stizali. Ipak, đakonima se nikad nije davalo da oni predvode euharistiju, oni samo kod nje služe. Oni mogu i trebaju ne samo naviještati Evanđelje nego i propovijedati, to znači naviještati i tumačiti Riječ Božju. Crkva je danas đakonima povjerila i da podjeljuju Sv. Pričest, da podjeljuju sakramente krštenja i predsjedaju obredu vjenčanja, te vode obrede sprovoda i molitve za sve ljude. Imamo i trajne đakone, ali oni se rede već kao oženjeni muškarci i tako ostaju, u braku brinući se za svoju obitelj, ali i pomažu u Crkvi sa svim đakonskim ovlastima. Vama pak, dragi Frano i Ivane, daje se ovaj sakrament svetog reda u stupnju đakonata kao priprava za prezbiterat. Vi težite svećeništvu drugog stupnja te ćete, ako dobro ovu pastoralnu godinu privedete kraju, s dobrim plodovima pastoralnog đakonskog rada, biti uvedeni u prezbiterat koji biste primili u lipnju sljedeće 2024. godine. Mi svi, i vaši roditelji i rodbina, prijatelji, župnici i poglavari, ja kao vaš biskup sa svim svećenicima Sisačke biskupije, svi mi vam želimo da uspješno i blagoslovljeno ovo darovano vam vrijeme i priliku iskoristite i odgovorno se pripremite za prezbiterat.

Zanimljivo je kako pisac Djela apostolskih kaže da Dvanaestorica traže od kandidata ove uvjete: da budu „muževi na dobru glasu, puni Duha i mudrosti“ (Dj 6,3), a  za prvog đakona Stjepana kaže da je bio „muž pun vjere i Duha Svetoga“ (ib,5). Očito, apostolima je bilo veoma važno da njihov novi pomoćnici budu otvoreni Duhu Svetome, dapače puni Duha Svetoga. To znači da su spremni oduševljeno slijediti Isusa Krista uskrsnuloga, da ga poznaju i da s ljubavlju žele služiti braći i sestrama u vjeri. Dobar glas važan je zbog toga da mogu doprijeti do ljudi, da steknu povjerenje, a mudrost i vjera očito su upravo darovi Duha jer je mudrost prvi dar Duha Svetoga. Mudar je uistinu onaj koji bira život vjere koji slijedi nauk Isusa Krista i u životu ga provodi.

Molimo se i mi za naše kandidate da kao đakoni čuvaju dobar glas, da budu ljudi puni Duha, vjere i mudrosti kojim darovima onda mogu i drugima poslužiti prenoseći im vjeru i utvrđujući ih u povezanosti s Kristom.

Danas je također blagdan dvojice Isusovih učenika: Šimuna i Jude Tadeja. Šimun je to kojega Pismo više puta naziva i Revnitelj ili Kanaanac, da bi ga se razlikovalo od Šimuna Petra, a Juda je dobio još ime i Tadej, da bi ga se razlikovalo od Jude Iškariotskoga. Šimun je bio očito prije negoli je pošao za Isusom član radikalne skupine zelota, onih koji su željeli oslobođenje od Rimljana, a Tadej je Isusa pitao na posljednjoj večeri govori li to samo njima ili i svima. Dobio je lijep odgovor Isusov: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti…” (14,23). On je i pisac jedne kratke poslanice, koja je ušla u Novi zavjet, a gdje sam sebe naziva bratom Jakovljevim. Predaja za njih obojicu kaže da su u perzijskom gradu Edessi podnijeli mučeničku smrt. Tamo su na sebe navukli bijes tamošnjeg kralja, kojemu su donijeli Kristovo pismo i Kristovu sliku i nakon čega je kralj organizirao javnu polemiku između njih dvojice i njegovih vračeva.

Kada su svojim svjedočenjem pobijedili vračeve, kralj ih je dao mučiti i pogubiti. Predaja kaže da su pogubljeni na današnji dan, 28. listopada.

Odlomak poslanice sv. Apostola Pavla Efežanima (Ef 2,19-22) spominje apostole, naime kako su vjernici odnosno Crkva u Efezu, „nazidani na temelju apostola i proroka“…“a zaglavni je kamen sam Krist Isus“ (ib,20). Apostoli su dakle temelj Crkve, na njima je sazidana građevina koja se zove Hram Božji, Crkva. Riječ je dakako o duhovnom shvaćanju temelja, ali to je i te kako stvarno jer bez apostola ne bi bilo ni Crkve. Isus je tako htio da na njima utemelji svoju Crkvu, od Petra komu je rekao: „Ti si Petar, Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.“ I svi drugi apostoli su taj čvrsti temelj. Taj temelj je njihovo svjedočanstvo, njihova vjera u Krista.

Također ovaj redak (Ef 2,20) važan je i za našu Biskupijsku sinodu jer smo njega izabrali za geslo sinode. Krist je kamen zaglavni. Da, u njemu je sva građevina, Crkva, povezana i sve o njemu ovisi. On je jedini jamac Crkve, on živi uskrsnuli Gospodin. A vijest o njemu došla nam je od apostola, njihova svjedočanstva. Pa i krvi koju su za to svjedočanstvo prolili, odnosno sama ta krv je najveće svjedočanstvo.

Evanđelje po Luki (Lk 6,12-19) donosi nam Isusov izbor apostola. Isus je to učinio nakon što je cijelu noć proveo u molitvi. Molitva je tako presudna za svako Isusovo djelo, svaku odluku. Luka kaže da je Isus dozvao svoje učenike i između njih izabrao dvanaestoricu koje je prozvao apostolima. Grčka riječ „apostolos“ znači poslan, poslanik. On želi svoju dvanaestoricu poslati u svijet, želi im povjeriti zadatak da svjedoče o njemu i o Božjem kraljevstvu.

To smo i mi, braćo svećenici, i dragi uskoro đakoni. Svi mi, nasljednici smo djela i zadaće dvanaestorice apostola, biskupi najprije, ali s njima povezani i prezbiteri i đakoni. Na nama je danas ta zadaća, to poslanje, ta misija koju je Isus povjerio svojim apostolima. Nema drugih, mi smo izabrani i mi možemo snagom Isusovom činiti velika djela, ozdravljati ljude od zla, činiti dobro i svima omogućiti spasenje.

To je poslanje, draga braćo i sestro, osobito povezano uz našu službu: nitko ne bi mogao  primiti službu apostolsku, tj. biskupstvo, prezbiterat i đakonat, tko ne bi poznavao Krista i njega želio naviještati. On treba biti jedini bitni sadržaj ne samo našeg govora nego i našega života. Mi ne svjedočimo samo riječima, mi svjedočimo svojim djelima. Jest, to je naša odluka, ali sama riječ „poslanik“ znači da ga je netko poslao. Apostole izabire i šalje sam Gospodin Isus, to on čini i s nama danas, ali po svojim službenicima Crkve. Stoga biskupa šalje papa, a svećenike i đakone biskup.

Neki dan je papa Franjo na biskupskoj sinodi u Rimu, koja raspravlja o sinodalnosti Crkve, rekao: „Kad želiš znati što Sveta Majka Crkva želi reći, slušaj Učiteljstvo, ali ako želiš promišljati o tome kako Crkva vjeruje, obrati se narodu“, kazao je papa Franjo.

Doista, sinodalnost znači zajednički hod a to pak pretpostavlja da se učimo međusobno slušati, da zapažamo potrebe jedni drugih i priskačemo u pomoć najpotrebnijima. Sinodalnost znači da smo upućeni ne samo na hijerarhiju, koja vodi Crkvu, nego i na sve vjernike koji njeguju život vjere i – kako veli papa – koji pokazuju kako se vjera živi.

To je upravo ono neprestano ponavljanje Svetog Oca kako pastiri trebaju biti blizi ovcama, da trebaju mirisati na ovce. Kako ćemo biti blizi svojim vjernicima, ako se mi svećenici zatvaramo u neki svoj imaginarni svijet te tražimo samo da vjernici dolazi k nama a ne odlazimo i mi k njima? Stoga „kada službenici pretjeruju u svojoj službi i maltretiraju Božji narod, oni unakazuju lice Crkve, uništavaju ga šovinističkim i diktatorskim stavovima“, požalio se Papa.

Molimo danas svete apostole mučenike Šimuna i Tadeja da zagovaraju za sve nas, a osobito za naše đakone koji danas po svetom redu prvog stupnja ulaze u kler Sisačke crkve.

Neka ih nikada ne prestaše teškoće, nego neka poput svetih apostola Šiomuna i Tadeja i naših biskupijskih zaštitnika sv. Kvirina i bl. Alojzija hrabro svladavaju sve zapreke, spremni i trpjeti za Krista, a to znači za Crkvu, za vjernike i njihovu vjeru.

Neka nam svojim primjerom pomognu naši sveti prethodnici koji su vjeru znali živjeti i za nju trpjeti!

Neka nas nikakvo zlo ne uplaši, nikakva prijetnja ne udalji od Krista i njegove Crkve!

Neka na vas, dragi uskoro đakoni Frano i Ivane, izlije Gospodin svoga Duha hrabrosti i ustrajnosti, Duha dobrote i vjernosti, Duha ljubavi i mira!

Najljepše je našim vjernicima kada u nama, svojim pastirima, prepoznaju osobe koje ih slušaju, koje ih razumiju, koje su s njima i u radostima i u žalostima. Zato je veoma neprikladno kada naprotiv naši vjernici u svećenicima dožive nerazumijevanje i hladnoću, službeni odnos i odbijanje. Mi nismo postavljeni u crkvene službe radi sebe samih nego radi ljudi, to nikada ne smijemo zaboraviti. Amen.

Pin It on Pinterest