mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na sv. Huberta, zaštitnika lovaca

Sisačka katedrala, 3. studeni 2012.

Slaveći svetog Huberta, biskupa Liega (+727.), poštovana braćo i sestre, dragi članovi lovačkih društava, poštovani povjereniče za pastoral lovaca i ribolovaca u Sisačkoj biskupiji vlč. Božo Pinjuh, dragi svećenici, kao vjernici želimo danas zahvaliti Bogu za to što smo i mi – kao što je rekao sv. Pavao – „zahvaćeni od Krista“ (Fil 3,12) ili kako reče prorok Jeremija: „zaveo si me, Gospodine, i dadoh se zavesti,  nadjačao si me i svladao me“ (Jer 20,7). Tako se u Bibliji sam Gospodin pokazuje kao lovac, kao onaj koji je nas uhvatio, zahvatio, svladao naš otpor oholosti i učinio nas svojom djecom i učenicima Kristovim.

Sveti Hubert, čiji blagdan slavimo, upravo nam to i svjedoči. Njega je Gospodin, nakon što je izgubio suprugu, čudesno zahvatio, te se obratio od svog načina života i posve se Bogu posvetio. Je li to i naša zadaća? Sigurno, koliko god čovjek lutao, išao krivim putovima i udaljavao se od Boga, Bog ga ne odbacuje, uvijek ga čeka i nalazi. Kao lovac na čeki, Bog bdije da nas uhvati, da baci na nas svoju mrežu, kao što Gospodin reče svojim apostolima, da i oni odsada imaju „ljude loviti“ (Lk 5,10).

Ova je godina Godina vjere, koju je 11. listopada proglasio papa Benedikt XVI. U tom svetom vremenu i mi se trebamo obnoviti u vjeri, a to upravo znači odazvati se na Božju riječ.

Riječ Božja koju smo čuli poučava nas najprije da smo dužni slušati Boga. U prvom čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona Gospodin poručuje: „Šema Israel – Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodin Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.“ (Pnz 6,4) Kako lijepo počinje ova zapovijed – koju je Isus proglasio najvećom od svih, zapovijed ljubavi:  „Slušaj, Izraele!“ Mogli bismo to prevesti: „Slušaj, Crkvo sisačka!“, „Slušaj, Hrvatska!“ Da bismo naime mogli poslušati, prvo moramo čuti, slušati. Pitamo se, kako se to sluša Boga, gdje ga možemo čuti, kako razabrati njegov govor?

Bog nam govori najprije kroz svoju Riječ – dakle, trebamo slušati Sveto pismo, Bibliju, a osobito nam je progovorio u Evanđelju, jer tu je zapisana riječ Kristova. Da bismo mogli čuti i u svom srcu razumjeti Božju riječ, treba se sabrati, u tišini srca osluškivati odjek njegove riječi. Zato je potrebno pronaći svaki dan neki trenutak tišine, posvetiti se molitvi, razgovoru s Bogom.

Nadalje, Bog nam progovara kroz događaje, kroz ljude, kroz naš život. On neprestano vodi s nama dijalog, on nas neprestano – kao dobra majka – gleda i zanima se za nas, bdije nad našim dobrom, željan da naši koraci ne posrnu, da idemo pravim putem i dođemo do svoga životnoga cilja.

Kad tako razmišljamo koji su to događaji kroz koje nam progovara Bog, sigurno ne možemo ni mi, poput Izraelaca, ne vidjeti djelo našeg nacionalnog oslobođenja, izlazak na slobodu – kao Židovi iz Egipta, tako mi Hrvati iz Jugoslavije. Čudesna obrana i stvaranje samostalne države Božji je dar, djelo Božje za naš narod. A u tom djelu sudjelovali su tada, kad je bilo najteže, kad su se drugi bojali i sakrivali, i većina lovaca, oni koji su imali čime braniti svoju zemlju, svoje obitelji, svoje mjesto, svoju Domovinu. Zato je sigurno Božji govor nama dan i kroz naš legitimni obrambeni Domovinski rat, jer Bog je očito tu bio uz nas, progovorio nam da nas ne zaboravlja, ne ostavlja, da nas i u najtežim iskušenjima spasava – jer smo njegov narod, jer nas voli i pomaže nam kada smo ugroženi, kad nam je najteže. On je bio uz nas.

Želio bih ponovno i ponovno reći, kako su se lovci pokazali spremni i bili su veoma na raspolaganju u ova tri znamenita događaja u Sisku: i u obrani Domovine, kod uspostave Sisačke biskupije 6. veljače 2010. i na Susretu hrvatske katoličke mladeži, 5. i 6. svibnja ove godine u našoj Biskupiji.

Nije li nam kroz sve ove događaje Bog progovorio? U obrani Domovine progovorio nam je da je s nama i da neće dati da nas itko uništi; u uspostavi Sisačke biskupije progovorio nam je da smo pozvani, kao narod oslonjen na sv. Kvirina i drevnu Biskupiju u ovom gradu, nastaviti graditi na njezinim starim temeljima, živeći danas svoju vjeru u Krista; kroz Susret hrvatske katoličke mladeži progovorio nam je da je Crkva uvijek mlada, da je naša budućnost sigurna, ako se pouzdamo u Njega, ako ga slavimo u radosti srca i „u Svjetlosti hodimo“ (1 Iv 1,7).

Gospodin nam u Evanđelju progovara izravno što od nas traži: to je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima – jer „nema druge zapovijedi veće od tih.“ (Mk 12,31). Ako je to i nama jasno, kao ovome pismoznancu koji je započeo taj razgovor s Isusom, i nama Isus može reći: „Nisi daleko od kraljevstva Božjega!“ (ib.,34). Dobro je to – ne biti daleko, ali je još uvijek pitanje: koliko smo blizu?

Jedno je naime znati, a drugo činiti. Mi nismo samo vjernici po znanju, po naučenom vjeronauku, po spoznaji o tome što je Bog za nas učinio i po tome što mi kao vjernici znamo da trebamo činiti – nego po tome što doista činimo!

Za to ćemo odgovarati Bogu, za naša djela.

Sveti je Hubert bio čovjek koji je znao poslušati Božji glas. Taj je glas promijenio njegov život. Bog i nama želi donijeti promjenu, darovati snagu da s njime i mi idemo novim putem kroz život, putem ljubavi.

Kad se pitamo, kakva to ljubav treba biti koju Bog od nas očekuje, tada je odgovor: onakva kakvom je nas ljubio Krist. On sebe dade za nas, on je – kako smo čuli u poslanici Hebrejima : on jednom zauvijek prinese sebe Bogu za žrtvu (usp. Heb 7,27).

Danas naši lovci imaju nove izazove kako mogu pokazati svoju ljubav prema Bogu i bližnjima. Rekao bih da je osobit izazov danas za vas, dragi lovci i ribolovci, da pokazujete svoju ljubav prema Bogu i ljudima time da štitite i čuvate Božju prirodu. Vi se često nalazite u prirodi, gledate Božja stvorenja, Božje ljepote koje on stvori i darova nama ljudima, gledate lijepu našu Domovinu – mila kuda nam je ravna, mila kuda je planina – i pozvani ste čuvati ju.

Boga se ne voli samo sklopljenih ruku, premda je to najvažniji čovjekov stav, molitva. Boga se ljubi i brinući se za njegova stvorenja. On je stvorio i darovao nam našu lijepu Domovinu, njezina brda i doline, njezine šume i rijeke. I zato smo se i mi, iz ljubavi i zahvalnosti prema njemu, dužni brinuti za tu prirodu – jer ako njega volimo, ne možemo njegove darove uništavati. Znak je ljubavi prema darivatelju čuvati primljeni dar i njegovati ga; obrnuto, znak je manjka ljubavi i znak je nehaja za darivatelja, kada se uništava i odbacuje njegov dar. Također briga za okoliš, njegovanje prirode, hranjenje i pomaganje životinja i ptica, riba i svih Božjih stvorenja, znak je i ljubavi prema ljudima, našim bližnjima. Oni, osobito novi naraštaji, imaju pravo da te darove koje smo mi primili te ih oni naslijede od nas koji danas ovdje živimo.

Molimo sv. Huberta da svojim zagovorom čuva sve lovce i ribolovce, sve ljubitelje prirode i životinja, da svojim primjerom potiče sve ljude da budu ljubitelji Božji njegujući njegova stvorenja. Amen.