mons. Vlado Košić, sisački biskup

Homilija na misi zahvalnici za oslobađajuću presudu hrvatskim generalima

Sisačka katedrala, 16. studenog 2012.

/Čit.: Ef 5,15-20; Lk 17,11-19/

Draga braćo i sestre, dragi hrvatski branitelji, poštovani nositelji državnih i gradskih civilnih i vojnih vlasti,

„Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se Njemu!“ (Ps 118,24). Svu dubinu ovih riječi doživio je danas naš narod kada je u Haagu izrečena oslobađajuća presuda za naše hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača.

Isti nas psalam poziva:

„Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!“ (Ps 118,1). Doista, kome trebamo danas biti zahvalni, i zašto smo se okupili u ovoj našoj katedrali, dragi predstavnici hrvatskih branitelja, drage obitelji poginulih i nestalih hrvatskih heroja, poštovani vjernici, braćo i sestre? Okupili smo se ovdje da bismo zahvalili Bogu. Samo on nam je darovao ovaj dan, kada se – kako vidjeh da kaže jedan natpis na plakatu – „vraćaju naši vitezovi“. I odmah se nastavlja ispod tog teksta ova poruka rečenicom: „Hvala Ti, Bože!“

Pitam se, jesmo li mi kao narod svjesni koliko smo Bogu dragi, koliko nas Bog voli, koliko nam pomaže – i kada nas svi ostave, kada nas vlastiti izdajice predaju krvnicima i naše najbolje sinove prodaju za sitne novce, kao Jakovljevi sinovi svoga brata Josipa, kao Juda Isusa. Mogli bismo govoriti čak i o posebnom izabranju koje naš narod ima jer – mi smo miljenici Božji. Doduše, to je najnormalnije – da svaki narod ima pravo na poštovanje istine i da mu se ne podmeće nepravda, već se na istini pravedno prosuđuje ono što on proživljava. Međutim, nama se do danas upravo to nijekalo, neprestano nas se ponižavalo, nametala nam se krivnja i optuživali ne samo naši branitelji, već i čitav naš hrvatski narod. No, tomu je danas došao kraj! I zato je važan današnji da.

Možda je stoga bolje večeras i ne govoriti previše, neka naša molitva govori, neka govori naša pjesma, neka Bogu naše suze, naša zahvalnost govori.

Čuli smo kako sv. Pavao poziva: „Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ (Ef 5,20) Evo, naša su srca danas puna, puna zahvalnosti i ljubavi, dobrote i istine. A samo na istini može cvjetati mir i napredak naše Domovine. Zato, svi istinoljubivi ljudi danas slave i Bogu zahvaljuju.

Sjećam se kako je gosp. Karlović, autor knjige „Preživio sam Ovčaru“ – a za dva dana naš će se narod spomenuti tragedije Vukovara – na predstavljanju tih svojih autobiografskih zapisa upravo u našem Sisku posvjedočio: kada su ga vodila dvojica neprijateljskih stražara, došli su do hangara u kojima su bili hrvatski uglavnom civilni zarobljenici. Iz hangara se čula molitva. Oni su zastali i jedan je od tih vojnika rekao: „Mi ne možemo dobiti ovaj rat, ovi se ljudi mole.“

Molitva zatočenih Hrvata u neprijateljskom vojniku pobudila je sumnju i pitanje, je li pravedan njegov osvajački rat. Molitva je doista bila – i ostaje – znak raspoznavanja: što je dobro, što zlo.

I vjerujte, dragi moji Siščani, molitva ima veliku moć. Čovjek koji se Bogu izruči u svojim potrebama, u svojim tjeskobama, u svojim nevoljama, spreman je od Boga primiti snagu da vrši volju Božju. Ne svoju, već Božju volju, no jedino je to pravi put čovjekovog ostvarenja – odnosno spasenja.

I mi smo molili za slobodu naših generala. Molili smo ovih dana, molili smo posebno jučer, i u ovoj našoj katedrali. A danas zahvaljujemo Bogu što nas je uslišio.

U Evanđelju Gospodin govori o zahvalnosti. Desetorica gubavaca molila su ga da ih ozdravi. I kad su ozdravili, jedan se vratio i Isusu zahvalio. „Zar se nisu očistila desetorica? A gdje su ostala devetorica?“ I mi primismo veliku milost danas, braćo i sestre. Zato se trebamo zahvaliti Bogu.

Mogli bismo reći da su i naši generali bili optuženi i na neki način proglašavani gubavima. Uprljali su ih svojim lažnim svjedočenjem mnogi koji su željeli zlo ne samo njima nego i čitavom našem narod. Ali onda intervenira Krist. On čudesno skida nečistoću i vraća im ugleda, zdravlje, nevinost.
Zanimljivo, naši branitelji, naši ljudi ovih dana nisu otišli kucati ni na koja druga vrata, nego su kucali na vrata Božjega srca. Išli su u crkve, molili su se dragom Bogu. Tako i danas, nakon uslišane molitve. Naši generali prvo su otišli u zagrebačku katedralu. I mi smo s njima. Da bismo Bogu zahvalili.

Spomenut ću kako sam bio zabezeknut jednom pročitavši naslov jednog intervjua u kojem je mlada psihologinja izričito ustvrdila: Hrvati su narod izdajica.

Da, na žalost, ima u našem narodu izdajica. I takvi su opteretili naše generale, ali i sve naše branitelje. Neprestano se u medijima govorilo samo o tobožnjim zločinima naših branitelja, ništa dobro o njima, samo zlo. No, ipak ti „tužitelji braće naše“ nisu uspjeli.

Danas se dokazalo da mi nismo narod zločinaca, već narod heroja i čestitih ljudi. Mi smo se u Domovinskom ratu samo branili, i bila je to opravdana i pravedna obrana.

I zato su naši generali zaslužili slobodu i svako poštovanje. S njima i sav naš narod, svi mi koji smo na strani istine i borbe za svoju Domovinu.

Neka Bog blagoslovi sve nas, ispuni nas zahvalnošću te još puno puta iskusimo čudesa njegove ljubavi prema nama.
Amen.