Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Zagreb, Oranice – Malešnica, crkva Bezgrešnog Začeća BDM, 8. prosinca 2025.

Dragi vjernici, braćo i sestre,

Zahvaljujem župniku Antoniju Čirko na pozivu. Vi znate, barem stariji, da sam već jednom bio kod vas, kada je župnik bio pok. Alfred Kolić. On je k vama bio došao iz Gline te smo surađivali u Sisačkoj biskupiji. Sadašnji vaš župnik Antonio došao je iz Remeta, gdje sam i ja rado navraćao, s biskupom Mrzljakom obavio duhovne vježbe, s prof. Jurom Zečevićem održavao ekumenske razgovore i susrete.

Rado sam i hodočastio Gospi Remetskoj.

Sada sam ovdje s vama na blagdan Bezgješnog začeća Blažene Djevice Marije.

I sam veoma volio Mariju, ona je majka našega Gospodina. I kao što slavimo Isusovo začeće – ono je djevičansko i slavi se 25. ožujka (blagdan Navještenja Gospodinova) – i rođenje, koje ćemo uskoro proslaviti 25. prosinca, tako i za Mariju. Njezin rođendan Crkva slavi 8. rujna, a danas je njezino začeće. Između Isusova rođenja i začeća je točno 9 mjeseci, tako je i između Marijinom rođenja i začeća 9 mjeseci. Toliko naime traje život u utrobi majke nakon što se dijete začne i do dana kada se rodi.

Zašto mi u Crkvi slavimo ZAČEĆE?

Rekao sam Isusovo je bilo djevičansko, i po tome jedinstveno na svijetu. Redovito se naime čovjek začinje od oca i majke, no u Isusovom je slučaju Bog napravio iznimku. Lijepo jedan teolog to tumači, da nije Bog htio prezreti ljudski naravni put dolaska čovjeka na svijet, nego je htio pokazati kako njegov Sin, i kad dolazi u ljudski svijet kao pravi čovjek, nije odozdo nego je čitav odozgo, od Boga.

Marija je međutim samo čovjek, i ona je začeta od svojih roditelja (ime im znamo iz tradicije: otac joj bijaše Joakim, a majka Ana), posve naravnim putem. Pa ipak i tu je Bog učinio jednu iznimku. Mariju je naime posebnim zahvatom očistio od svake ljage istočnog ili iskonskog grijeha. Za sva ljudska začeća Crkva uči da su s iskonskim grijehom, tj. svaki čovjek započinje svoj zemaljski vijek obilježen dubokom ljagom koju je iskonski grijeh prouzročio od samih početaka ljudske vrste na zemlji. Znamo naime kako prvi ljudi Adam i Eva nisu poslušali Božju zapovijed i uzeli su zabranjeno voće u Edenskom vrtu. To pak voće nije bila ni jabuka ni smokva nego plod drveta dobra i zla. Očito je simbolični govor koji želi reći da su ljudi već od početka željeli sami odlučivati što je dobro a što zlo, a ne da im to itko određuje, pa ni Bog koji ih je stvorio. Tako su se neposlušnošću odijelili od Boga. Ja bih dodao da je taj praiskonski grijeh, kao temelj svih grijeha od samoga početka, bilo nepovjerenje čovjeka u Boga. Bog je nešto želio i to tražio od ljudi, a oni su ipak s nepovjerenjem to prekršili. Doduše nagovorila ih je na to zmija, obećavši da će ako to učine postati kao bogovi. Znamo zmija simbolizira đavla koji uništava povjerenje čovjeka u Boga. A to pak onda znači da je taj prvi grijeh počinjen i iz oholosti jer su ljudi željeli zamijeniti Boga, biti Bogu jednaki.

Premda je to veoma stara biblijska priča, ona je poučna i za nas danas. Čovjek često ne sluša onoga koji ga najviše poznaje i voli, nego svoga neprijatelja. Nadalje, čovjek je krhko biće koje je često ispunjeno sebeljubljem jer vidi svoje velike mogućnosti ali ne želi prihvatiti svoje granice te ih neprestano krši.

Neposlušnost, nepovjerenje i oholost tri su značajke iskonskoga grijeha.

Premda teološka antropologija uči kako taj grijeh prvih ljudi nije automatski i naš grijeh, ipak on je prouzročio poremećaj koji svi mi osjećamo. Rađamo se naime ne kao prijatelji Božji nego kao Bogu neposlušni, s nepovjerenjem u njega i oholo želeći i sami biti na mjestu Boga.

Taj je grijeh, hvala Bogu ipak prevladan. Slomio ga je i jednom zauvijek uništio Isus Krist naš Gospodin. On je bio do kraja poslušan svome nebeskom Ocu, on je imao potpuno povjerenje u Boga svoga Oca i on je bio neizmjerno ponizan pred Bogom. Sve to sažeto je u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću kao djelu najveće ljudske poslušnosti, povjerenja i poniznosti pred Bogom.

Zato oni koji se njemu pridružuju i postaju jedno s njim u krštenju bivaju oslobođeni tog iskonskog grijeha i sinovi i kćeri Božje.

Jedino Mariju nije dotakla sjena tog pragrijeha prvih ljudi, nju je sam Bog zaštitio posebnom intervencijom i to zovemo Marijinom povlasticom budući da ju je pripremao da bude majka Sina Božjega.

I to od samog početka.

A početak čovjekova života  nije rođenje nego začeće.

Kad bismo se pitali koji je datum našeg početka, tada bismo trebali od rođenja potražiti 9 mjeseci prije rođenja datum našeg začeća. To uglavnom nitko ne čini, ali ako vjerujemo da život počinje začećem – što čak i ne moramo vjerovati jer su to znanstvenici (liječnici, biolozi, genetičari) dokazali – tada je naš početak doista veličanstven.

Čovjeka bismo trebali tako promatrati kao Božje stvorenje koje se pojavilo u času začeća koje se dogodilo u krilu majke svakoga od nas onda kad su se naši roditelji sjedinili u ljubavi.

Zato je današnji blagdan Marije, koja je – za razliku od Isusa koji je bio i pravi čovjek ali i pravi Bog – samo čovjek i te kako značajan za svakog čovjeka. Mi vjernici to prihvaćamo tako što se zalažemo za vrijednost i dostojanstvo svakog ljudskog bića od časa njegova začeća. Premda svi parlamenti svijeta proglašavaju ljudsko biće obdareno svim pravima koje čovjeku pripadaju od datuma njegova rođenja, mi znamo da je tome prethodilo 9 mjeseci i da je svaki čovjek već stvoren u času svoga začeća. Nije to – a na žalost tako se čini – postalo pitanje političkog opredjeljenja, to je pitanje morala i kršćanske etike.

Kada je sv. Majka Terezija primala Nobelovu nagradu za mir u Oslu 10. prosinca 1979. zbog rada u borbi protiv siromaštva i patnje održala je znameniti govor protiv pobačaja braneći dostojanstvo svakog ljudskog bića od samog njegova začeća. Među ostalim riječima izrekla je i ove riječi: „Imam jednu misao koju bih rado podijelila sa svima vama: Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Ako jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koliko još dok ne počnemo i sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu piše: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” Majka može zaboraviti svoje dijete… Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo brojke o tome gdje je koliko ljudi ubijeno, i što je sve uništeno, ali nitko ne govori o milijunima malenih koji su začeti na život kao vi i ja, život od Boga. A mi ništa ne kažemo, mi to dopuštamo. Za mene su narodi koji su legalizirali pobačaj najsiromašniji i najjadniji narodi. Oni se plaše malenih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer oni ne žele hraniti još jedno dijete, obrazovati još jedno dijete – i zato dijete mora umrijeti… Udružimo se svi u toj molitvi da nam Bog dadne hrabrosti da zaštitimo nerođeno dijete, jer dijete je najveći Božji dar jednoj obitelji, narodu i svijetu.“

To bi mislim bila dobra poruka i za sve nas koji danas slavimo Marijino začeće. Štitimo život svakog začetog djeteta! Kad to već države ne mogu i ne žele, učinimo što možemo mi pojedinačno i kao zajednice.

Druga je značajka današnjeg blagdana da je Marijino začeće bilo „bezgrješno“ odnosno, kako dogma iz 1854. godine koju je proglasio papa Pio IX. veli: „Blažena Djevica Marija bila je, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha“ (Ineffabilis Deus).

Što to znači bezgrješna i kako to mi možemo nasljedovati? Svakako mi ne možemo biti Marija u smislu u kojem je to ona jedinstveno bila, budući da joj je Bog tu povlasticu darovao kao nikom drugome.

Ipak, svaki je čovjek stvoren – kao prvi ljudi – i pozvan po Božjem promislu biti svet a ne grješan. To znači da je grijeh ušao u svijet po praroditeljima na poticaj Đavla i da otada on zavodi ljude. Marija koja je bila pripremljena tom povlasticom postati Majka Sina Božjega donijela je na svijet novu mogućnost: biti bezgrješan, biti bezgrješna. To je moguće ne po našem htijenju i djelovanju nego po daru Božjemu i po suradnji s Božjom milošću. Mi sami ne možemo biti sveti ali možemo moliti da nas Bog obdari svojom milošću da vršimo Božju volju čineći dobro a ne zlo.

Mogli bismo to i ovako reći: Bog nije želio i ne želi da ljudi čine zlo, da griješe, nego da čine dobro i da budu Bogu slični. Od svih ljudi najsličnije ljudsko biće koje je hodilo po zemlji bila je BDM. Naša narav nije po Božjoj volji da budemo grješnici nego da budemo sveti. Kao Marija.

Štovati dakle Mariju smijemo moleći je i nasljedujući je. Moleći uvijek jer je ona najbliža Isusu, Sinu Božjemu i ispunjena Duhom Svetim te dakle Bogu Ocu najmilija kći, ali i najmiliji čovjek kao ljudsko biće uopće. Nasljedujemo pak ju ne po tome što ne možemo biti i što je samo njezino poslanje na zemlji bilo i jest, nego po tome što možemo, a to je da živimo s Isusom, da budemo ljudi koje ne vodi zlo i grijeh, nego dobro i Božja milost, uvijek nastojeći vršiti volju Božju. Sam je Gospodin Isus rekao da je njegova majka onaj koji Božju volju sluša i vrši (usp. Mk 3,31-35)

Mi smo oni koji smo „zamilovani u Ljubljenome“, mi smo oni koji su pozvani poput Marije vršiti volju nebeskoga Oca. „Neka mi bude po tvojoj riječi“, to znači prihvatiti volju Božju.

Marijo, bez grijeha istočnoga začeta, moli za nas grješnike i pokazuj nam put prema svome Sinu našem Gospodinu.

Budi nam svijetla zvijezda u tami zla, navijesti nam mlado Sunce koje je zasjalo s visine, Krista Gospodina koji je jedini Spasitelj čovjeka. Amen.