HOMILIJA NA 20. GODIŠNJICU MUČENIČKE SMRTI + ANTUNA GRAHOVARA
SISAK, 9. STUDENOG 2010.
Mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup
/Čitanja: 1 Iv 3,14-16; Mt 25,31-45/
Poštovana braćo svećenici, preč. kanonici Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, gospodo dekani, prijatelji pokojnog Antuna Grahovara, dragi župljani župe Pohoda BDM u Sisku, draga braćo i sestre u vjeri!
Mrači se i dan je na zalazu. Tako je upravo bilo prije dvadeset godina. Bio je petak na večer. Misa i odlazak župnika Tončija u jednu obitelj. Vratio se u svoj dom, ovdje pokraj crkve Svete Marije i tu se odigrao tragičan događaj: dočekao ga je u župnoj kući ubojica. Nanio mu je smrtne rane hladnim oružjem s mnogo uboda. Tijelo dobrog župnika ležalo je u krvi bez života cijelu subotu i nitko nije znao da je u kući ubijeni župnik. Tek u nedjelju, na blagdan svetoga Martina, kad su župljani došli na misu, a župnika ni od kud, započeli su potragu za njim. Nađen je ubijen. Vijest o tome zavila je u tugu cijelu župu, i još više cijeli grad Sisak. Pronijela se i po čitavom ovom kraju i zapanjila ljude, osobito vjernike. Po čitavoj Hrvatskoj već je vladala atmosfera pred rat, balvani u Kninu od ljeta, a eto sad u jesen – i prva žrtva, ubijen katolički svećenik.
Tama koja je obavijala ubojstvo župnika Antuna Grahovara nije bila samo plašt noći. Bio je to još gori plašt: plašt zla kojim je bila ogrnuta Hrvatska. Zapravo je to zlo Hrvatskoj bilo na silu nabačeno, u to zlo naša je Domovina bila uhvaćena. Zahtjevi za zaštitom manjine koja je sebe nazivala „ugroženom“ bili su dobro orkestrirani scenarij da se izazove oružana intervencija protiv vlasti koja je bila velikom većinom naroda izabrana na prvim slobodnim izborima poslije rata, ali što se toj manjini nije sviđalo. Ona je znala kako se vlada i kako treba dovesti u pitanje demokratsku volju većinskog naroda u Hrvatskoj. Radi toga cilja ni jedno sredstvo nije bilo zabranjeno. Ubojstvo svećenika baš je stoga dobrodošlo jer tako je i odjeknulo kako su scenaristi nemira željeli. Ljude je obuzeo strah i u njih se uvukla tjeskoba. Pitali smo se svi: što nas čeka? Zašto baš katolički svećenik? Je li to na pomolu novi progon nas vjernika, katolika? I to se ubrzo obistinilo. Svanuo je Uskrs, bilo je to 31. ožujka 1991. Prva žrtva pobunjenih oružanih postrojbi koji su digli oružje na svoju državu. Pao je Josip Jović, hrvatski policajac. Nakon toga na početku ljeta, točnije 26. lipnja 1991. iz petrinjske su vojarne izišli jugoslavenski tenkovi i otišli put Gline. Začuđeni građani Petrinje s nevjericom su ih ispraćali pogledima u kojima se je sve tjeskobnije zrcalilo pitanje: zašto se to događa, što nam se to sprema? A vojska – koja je po imenu trebala biti „narodna“ – otišla je braniti glinske pobunjenike koji su se oružjem pobunili protiv policije, budući da su ovi obukli hrvatsko državno znakovlje, a to dio policajaca nije želio pa su se oni zajedno s naoružanim civilima – teroristima digli na legalnu hrvatsku policiju. Uskoro je svanuo i 5. srpnja kada je iz zasjede u Gornjoj Budičini ubijena 16-godišnja Josipa Kožić, djevojka koja nikome nije željela zlo. Mogli bismo tako i dalje nabrajati događaje, tu kronologiju zla koja se od 9. studenog 1990. kada je ubijen župnik Antun Grahovar nastavila događati kroz 1991. godinu, na ovom području, ali i na području čitave Hrvatske.
Neki danas kažu da nije važno tko je započeo rat, ali da je ipak rat započela hrvatska strana. Mi koji smo svjedoci događaja znamo da to nije istina. Rat su započeli neprijatelji svake hrvatske države, neprijatelji naše slobode koji su željeli strahom i nasiljem ubiti svaku nadu u našim ljudima da mogu živjeti slobodno.
Bila je noć kad je pala žrtva – žrtva svećenika, župnika Svete Marije vlč. Antuna Grahovara. Ali što je bila gušća noć i teža tama, to je u srcima vjenika jače sjalo svjetlo Krista Gospodina našega Uskrsnuloga i to je dan slobode i mira bio sve bliži i lakši.
Mnogo žrtava moralo je pasti da bi se razbistrila tama i svanulo sunce slobode, mnogo patnje moralo je biti podneseno da bi se osvojio cilj, mir i radost. Sv. Augustin jednom reče: „Nitko nije pobijedio, a da se nije borio“. Ni pobjeda našega kršćanskog i katoličkog naroda nije bila moguća bez borbe i bez žrtava. Osobito je sjajna žrtva koju je prinio svećenik i župnik Tonči. On je prinio svoj život, njega je nasilni bezdušnik ubio ranivši ga nesmiljeno, ali on je zasjao – od običnosti svoje ponizne osobe i dobrote koju je pokazivao prema svima – upravo zato posebnim sjajem.
Svi su tada u Sisku poznavali župnika Svete Marije. Zvali su ga „Tonči od Svete Marije“. Bio je on dobar ne samo s katolicima, već i s pravoslavnima, kao i s muslimanima. Svuda je širio dobrotu kud god je išao, kako je ono svećenik i pjesnik Izidor Poljak zapisao: „Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.“
Župnika Tončija posebno je resila ljubav prema siromasima i bolesnicima. On je rado obilazio svoje župljane, ali i druge Siščane koji su bili u potrebi i dijelio im često od svojih dobara ali i od toga što je primio od svoje zajednice župljana. Tako je oživotvorio riječi Gospodina Isusa: „Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Mt 25,40), kao što smo čuli danas u Evanđelju. Jer samo „onaj tko ljubi braću, ima život vječni“ (1 Iv 3). Ubojica je međutim mrzitelj braće svoje. On ljubi zlo, ideologiju, novac, ali ne ljubi čovjeka. Međutim, onaj koji poput našega Gospodina Isusa, koji je život svoj dao za nas, može „položiti život svoj za braću“, on ima u sebi trajni, vječni život – kako govori sv. Ivan apostol u Poslanici. Takav je upravo bio naš dragi Tonči. I zato on svijetli i svijetlit će još jače. Njegov govor je govor ljubavi i žrtve. Žrtve jer je prinio svoj život za Domovinu, za svoje bližnje, za istinu, i – na kraju– za samoga Gospodina. Njegov nam je primjer i govor ljubavi zato jer je umro kako je i živio: za druge, za svoje bližnje, ne gledajući tko je tko i ne razlikujući ljude ni po naciji ni po vjeri, nego služeći svome Gospodinu u svima potrebnima. To je prava ljubav koja se daje ne gledajući zaslužuje li to onaj kome se daje.
Veličina našeg župnika Antuna Grahovara, mučenika, koji je bio ubijen i poginuo – prije svega zato jer je bio katolički svećenik – mjeri se s kršćanskim mučenicima koji su svoj život darivali za Krista od samih početaka kršćanstva. Tako u našem Sisku imamo mučenika, svetog Kvirina biskupa. Od njega pa do župnika Antuna Grahovara postoji konstanta – a to je: oni koji govore istinu, a ta je istina ljubav prema svim ljudima, oni su progonjeni i mučeni. Zašto? Jer smetaju. Smetaju onima koji ne žele ljubav, koji žele vlast, koji žele dominaciju i koji se služe lažima. Njihov je otac „otac laži od početka“. Oni privremeno mogu zavladati, ali oni su osuđeni na propast. Zašto? Zato jer je Gospodin Isus, prvi mučenik za ljubav, nakon smrti na križu slavno uskrsnuo, pobjedivši tako svaku mržnju i grijeh.
U primjeru mučeništva župnika Antuna vidimo, braćo i sestre, danas plodove njegove žrtve. To je slobodna domovina Hrvatska. Ali to je i Crkva koja se gradi, crkva Svete Marije Kraljice mira. Mir nije moguć bez pravde. A Marija je „Ogledalo pravde“. Ona, majka Sina Božjega, donijela je na svijet jednom za uvijek pravdu i mir. U Kristu našem Gospodinu, njezinu Sinu, zasjala nam je nada konačnog mira. Ona je stoga Kraljica mira.
Budi blagoslovljen, Gospodine, po svojim svetima: po Blaženoj Djevici Bogorodici Mariji, Kraljici mira, po svetim mučenicima našim – sv. Kvirinom i tolikima koji su, zajedno sa župnikom, „dobrim čovjekom Tončijem“, bili progonjeni i ubijeni „radi pravednosti“. Budi blagoslovljen, Gospodine, u svima nama koji želimo proslavu Tvoga imena, u istini i dobroti, miru i ljubavi sa svima. To je zalog naše budućnosti, ta ljubav i žrtva onih koji su za Tvoje ime podnijeli nasilnu smrt, ali se nisu dali ušutkati u iskazivanju ljubavi prema svima, pa i prema neprijateljima. Proslavi, Gospodine, našeg brata i svećenika Antuna da nam po Tvojem promislu bude izvor blagoslova i primjer kako se žrtvuje život za bližnje. Budi blagoslovljen, Gospodine, što si nas večeras okupio, i što je ova noć pobjeđena Tvojim svjetlom, Tvojom ljubavlju i Tvojim darom mira svima nama. Amen.