mons. dr. Vlado Košić
Homilija na đakonskom ređenju vlč. Ivana Faletara i vlč. Janka Lulića
subota, 27. studenog 2010.
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku
Dragi kandidati za đakonat, Ivane i Janko, dragi roditelji naših ređenika, draga rodbino, dragi poglavari Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa na čelu s Rektorom, dragi župnici, kolege i prijatelji, draga braćo svećenici, drage redovnice, braćo i sestre u Kristu Isusu!
Danas je lijep i radostan dan za našu Sisačku biskupiju. Imamo pred našim očima dva ređenika, Ivana Faletara i Janka Lulića, koji će uskoro biti zaređeni za đakone. Što oni žele? Žele primiti red đakonata da bi se tako pripremali za primanje svećeničkog reda koji, ako Bog da, mogu primiti šest mjeseci nakon đakonata, dakle 2011. godine.
Možda nismo ni dovoljno svjesni veličine Božjeg dara koji nam se danas daruje. Možda tek slutimo i svojim povjerenjem u Božju Providnost osjećamo da se ovdje događa nešto osobito, da je ovaj prvi stupanj sakramenta sv. reda milost ne samo za naše kandidate Ivana i Janka, nego i za sve nas, za čitavu našu Crkvu.
Prije svega želim vama, naši dragi budući đakoni, posvijestiti da ste od Krista izabrani. To je velika milost, to je najvažnije u životu – slijediti onoga koji je Pastir dobri, koji život svoj daje iz ljubavi za nas, svoje ovce, biti u njegovoj zajednici, u Crkvi koju je On ustanovio. On poznaje svoje i njega poznaju oni koji su njegovi. To je trajna vaša zadaća, dragi kandidati, da po svetom redu započnete dublje poznavanje Krista, da ga doživljavate u njegovoj Crkvi. Ona je njegovo Tijelo, ona je njegova ljubljena Zaručnica, ona je hram i boravište njegova Svetog Duha. Kako ćete to odsada dublje upoznavati Krista u Crkvi? Do sada ste, u svojem teološkom studiju, Krista upoznavali u svetim bogoslovnim znanostima. Sad ćete međutim tu spoznaju proširivati vlastitim iskustvom, u zajedništvu Crkve koja treba vaše služenje, vašu prisutnost, vašu molitvu, vaš dobar primjer. Crkva treba službenika koji će se čitavi predati djelu Kristovog naviještanja Evanđelja. To je poslanje, koje će od danas posebno utisnuto u vaše duše kao sveti sakrament, veseliti vaše srce, ispunjati vas osjećajem zadovoljstva zbog poslanja koje vam je povjereno. Riječ je o ljudskim dušama, o životima i to duhovnim naše braće i sestara, članova te iste naše zajednice, Crkve. To su veoma zahtjevan i osjetljiv „posel“ – tj. poslanje: zanimljivo, u starokajkavskom hrvatskom govoru riječ „posel“ ima značenje i posla i poslanja. Nije ovaj trenutak vašega života dosegnuti cilj u smislu kraja vaših napora, nego naprotiv ovo je početak. Početak poslanja koje vam daje sam Gospodin Isus Krist po i u svojoj Crkvi, i početak jednog velikog „posla“ koji će biti sigurno i mukotrpan i težak, ali i lijep i nadasve za vas koji ste se odvažili odgovoriti na Kristov poziv, izvor vaše životne radosti i unutarnjeg mira. No, ne mislite da je svećeništvo lak životan put. Kad bi tako bilo, ne bi li se u nj odazivalo veliko mnoštvo mladića? Ali ne samo zbog odgovornosti preuzetog poslanja, nego i zbog trpljenja, nerazumijevanja i životnih križeva koji su neminovno s tim životnim izborom povezani.
Ali ne uplašite se! S vama je i uvijek će biti sam Gospodin! Ne ispunjate svoje naume niti su vam cilj ostvariti ono što bi od vašeg duha dolazilo, da vi budete uspješni, da vi budete priznati i slavni, da vas ljudi hvale. Ne! Mi očekujemo samo od Boga hvalu, pa i tu nam valja ponizno reći, i kad mislimo da smo sve učinili što smo bili dužni: „Sluge smo beskorisne!“ (Lk 17,10). Naše je samo izvršavati zapovijedi što ih primismo od Gospodina! A kako ćete znati da je to što činite njegova a ne vaša volja? Tako što ćete u molitvi i razmatranju Božje riječi tražiti što to On od vas očekuje, što ćete se podložiti crkvenim poglavarima i prihvaćati rado što će vam biskup, svećenici i pretpostavljeni govoriti. Na kraju, najvažnije je što Bog o vama bude mislio, ne niti ljudi, a niti vi sami o sebi.
Hoćete li se moći radovati i kad vas budu prezirali, i kad vam se drugi budu rugali, i kad vas budu ponižavali? Kako tada, poput apostola Petra i Ivana, biti radostan što si dostojan za ime Isusovo i trpjeti? (usp. Dj 5,41).
U Djelima apostolskim čitali smo o prvim đakonima u jeruzalemskoj Crkvi. Kad su dvanaestorica apostola htjeli postaviti svoje pomoćnike, tražili su, kako izvješćuje sv. Luka, „muževe na dobru glasu, punih Duha i mudrosti.“ (Dj 6,3) Za Stjepana, đakona i kasnije prvog mučenika, veli Pismo da je bio „muž pun vjere i Duha Svetoga“ (Dj 6,5). To ja i vama želim, dragi kandidati za đakonat, dragi Janko i Ivane: da budete ispunjeni Duhom Svetim, te stoga ljudi vjere! Vi ćete od danas naviještati i tumačiti Evanđelje, no, neka prvo vaš život bude Evanđelje. Uvijek se pitam kakva je poruka kad se nešto radi, kad se nešto događa i organizira. Svi ljudi zapravo svojim ukupnim djelovanjem, svojim prioritetima, izborom svojih stavova i svojim ponašanjem više govore negoli riječima.
Sa svetim Pavlom i ja vama poručujem: „Opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima!… uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima. Uvijek se radujte, bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte… Duha ne trnite, proroštva ne prezirite. Sve provjeravajte, dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (1 Sol 5,14-22) To su doista važne upute za one koji nose predstojničku službu bilo kojeg stupnja u zajednici vjernika.
Ljepota današnjega slavlja đakonskog ređenja neka vas nosi, dragi Janko i Ivane, do željenog svećeništva. Imajte vjere u Gospodina koji vas je izabrao, imajte povjerenja u nas, vašu stariju braću i sestre, imajte pouzdanja u same sebe! Ne stidite se Evanđelja, dapače budite ponosni što ste Kristovi! „I mir Božji neka prebiva u srcima vašim!“ Po vama, dragi naši ređenici, Gospodin sve nas danas blagoslivlja. Budite i vi „veseli darivatelji“, oni koji se Njemu i Crkvi do kraja daruju u službu noseći svima ono što ste od Boga primili: njegov blagoslov. Amen.