Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na 2. zavjetnom hodočašću Majci Milosrđa
Kloštar Ivanić, 28. listopada 2017.
Blagdan sv. Šimuna Revnitelja i Jude Tadeja
Čit.: Ef 2,19-22; Ps 19,2-5; Lk 6,12-19
Dragi hodočasnici, braćo svećenici, časne sestre, dragi vjernici!
Okupili smo se danas u svetištu Majke Milosrđa u Kloštar Ivaniću na svoje drugo hodočašće Sisačke biskupije.
Mjesec je listopad, mjesec Marijine krunice. Blagdan je i svetih apostola Šimuna i Tadije. Mariju nazivamo i Kraljicom apostola. Ona je duša apostolata, onaj živi žar koji je poticao i još uvijek potiče na evangelizaciju, propovijedanje Radosne vijesti.
Mjesec listopad je postao mjesec Marijin jer je 7.listopada blagdan Marije, Kraljice krunice. A krunica je oružje, da, moćno oružje u borbi protiv neprijatelja Kristovih i neprijatelja svete Crkve. S Marijom pobjeđujemo, a pobjedu nam ona omogućuje ako molimo svetu krunicu. To je rekla i u Fatimi prije 100 godina.
Apostoli Šimun i Juda Tadej zajedno se slave istim blagdanom na današnji dan jer su taj dan položili živote. Zajedno su propovijedali Krista u Mezopotamiji, na području današnjih zemalja Sirije i Irana. Imena apostola znače: Šimun Revnitelj – je „Onaj koji sluša“, a Juda Tadej je „odvažan“. Marija je ostvarila i jedno i drugo svojstvo u svome životu. A ta su svojstva, slušanje i odvažnost i nama potrebna, da bismo mogli biti apostoli Krista i njegove Radosne vijesti.
U Poslanici Efežanima sv. Pavao govori kršćanima kojima piše tu poslanicu, ali i svima nama kako više nismo „tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka“. Ima li ljepše slike? Slika doma, obiteljske kuće kojoj su svi ukućani jednako važni članovi, sudionici, dijelovi tog doma. Ipak istaknuti su apostoli kao temelj tog zajedničkog nam doma, dok je „zaglavni je kamen sam Krist Isus.“ Što je taj dom? Dakako, to je Crkva katolička. Premda sv. Pavao tu ne spominje Mariju, i ona je u Crkvi, i to kao njezin krov, kao zaštitnica. Dom je u svakom smislu svetinja. Za dom se umire, za dom se živi. Sve što jesmo stekli smo u obiteljskom domu, tako da sve ostalo što su nam dale škole, život u zajednicama i poslu gdje smo boravili ili boravimo i radimo, samo nadograđuju ono što smo stekli u obiteljskom domu. Sveti papa Ivan XXIII., kad je navršio 50 godina, pisao je svojim roditeljima dirljivo pismo. U njemu im je zahvalio za sve što su mu dali i tu je napisao meni uvijek dirljivu i iskrenu rečenicu, kako je uza sve škole, poslove i nova iskustva, najvažnije upravo ono što su ga oni naučili u obiteljskom domu. Dom je zato svetinja.
A Marija, koja je kraljica apostola, naša je zaštitnica i pratilja u životu. Ona je u našem crkvenom obiteljskom domu, u Crkvi, naša Majka Milosrđa, odvjetnica naša i naša zagovornica. Taj „hram svet u Gospodinu“ svet je upravo po svetosti Bl. Djevice Marije i svih svetih, svet je po svetosti naših djedova i baka, naših očeva i majki, naših branitelja, invalida, naših bolesnika i naših umirućih. Sve trebamo učiniti da svetost Hrama Božjega, Crkve, poraste i po svetosti djece i mladih. Oni su u najvećoj opasnosti, za njih posebno danas trebamo moliti jer njih napadaju i na njih vrebaju toliki utjecaji raznih zavodnika. Ne smijemo dopustiti da se oni izgube, a djetinjstvo i mladost je najosjetljivija dob i stoga se njima treba posvetiti najveća pozornost i pažnja da bi ih se zaštitilo i sačuvalo, da bi ih se usmjerilo pravim putem, putem dobrote, putem istine, putem ljubavi prema Bogu, Crkvi i domovini. Zašto su toliki mladi izgubljeni, ne znaju što im je smisao, opijaju se, ne uče, ne rade, i kada završe škole, nemaju posla pa lutaju i dangube, zašto se odaju neurednom životu i zašto – na kraju – odlaze iz Domovine kada su joj najpotrebniji? Sigurno je dio odgovora i u odgovornosti političara i svih nas, ali je i njihova odluka važna, a to bi trebala biti: i kada je teško, ja ostajem i borim se za dobro svoje domovine! Tako ćemo, kao što sv. Pavao kaže, svi postati „prebivalište Božje u Duhu“. To je prelijepa definicija Crkve, u kojoj prebiva Bog u Duhu Svetome.
Marija, koja je začela po Duhu Svetome, bila je moliteljica s apostolima i sudionica silaska Duha Svetoga u znaku vatre i vjetra. Apostoli su upravo to trebali za svoje poslanje, da pronesu svijetom Radosnu vijest o Kristu raspetom i uskrsnulom: vatrenu gorljivost i snagu da poput vjetra prođu cijelim svijetom. To je učinio upravo Duh Sveti od njih. Zato je molila i bl. Djevica Marija, i zato je ona Kraljica apostola jer premda nije sama sudjelovala u poslanju naviještanja Evanđelja diljem svijeta, bila je apostolima neophodni oslonac i potpora, zaštitnica i snažna zagovornica kod uskrsnuloga Sina svoga, našega Gospodina Isusa Krista.
Evanđelje po Luki (Lk 6,12-19) danas govori o izboru i poslanju apostola. Sveti Luka ih nabraja po imenu. Uvijek je na prvom mjestu Šimun, koga prozva Petrom, zatim ostali apostoli među kojima i današnji slavljenici, „Šimun zvan Revnitelj, i Juda Jakovljev“.
Isus je izabrao dvanaestoricu koju je prozvao apostolima – očito od više učenika, na drugom mjestu se spominju sedamdesetdvojica – nakon što je proveo noć moleći se Bogu. Molitvu tj. razgovor s Ocem Isus je često prakticirao, često se povlačio na osamu i molio. Osobito prije važnih događaja, kao npr. u Getsemaniju prije svoje muke. Tako je važan bio i izbor dvanaestorice najbližih suradnika. Za to je trebao poseban Očev blagoslov. Isus je u molitvi očito tražio što je Očeva volja, pitao ga da mu dadne pravi izbor.
Koliko se mi znamo ugledati u našega Gospodina Isusa i posvetiti se molitvi kada je poseban trenutak, kad proživljavamo neke izuzetne događaje od životne važnosti? I što je nama toliko važno da to povjerimo Bogu, da znamo da ne ovisi sve o nama, da tražimo Božju volju i Božju pomoć…
Marijin nam primjer molitve tu može također mnogo pomoći. Ona je Virgo orans, kako je zove bl. papa Pavao VI. Njezina je molitva na prvom mjestu „Veliča duša moja Gospodina“, prekrasna pjesma pohvale Bogu koji joj je učinio velika djela. Ona dakle najprije slavi Boga, hvala ga i zahvaljuje mu. To bi i nama trebala biti najčešći i prvi oblik molitve. Drugi je njezin način molitve bila zagovorna molitva, na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje je molila Isusa za pomoć siromašnim mladencima koji su ostali bez vina. Ona prva vidi tuđu nevolju i obraća se Isusu zagovarajući one koji su u potrebi. Koliko mi molimo za druge? Koliko uopće vidimo potrebe svoje braće i sestara te im i sami priskačemo u pomoć i molimo Boga da im pomogne? Uvijek je bolje moliti više za druge negoli za sebe. Tko moli za druge, biva češće uslišan i kada moli za sebe, odnosno upravo je ta sreća drugih često najveća i naša sreća. I tek na kraju, Mariju gledamo da moli za sebe, u tzv. prosnoj molitvi. Ali i tu ona nije molila za neku svoju potrebu – kao što to mi najčešće molimo, nego ona je s apostolima molila za silazak i primanje Duha Svetoga.
Sv. Luka u evanđelju završava ovaj izvještaj o izboru apostola s prikazom kako je „silno mnoštvo… nagrnulo da sluša Isusa, te da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi, ozdravljahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.“ Očito je Isus želio pomoći bijednicima svih vrsta, pa tako i bolesnima koji su ga željeli barem dotaknuti. A oni koji su ozdravljali pristupali su mu, to vidimo iz svih drugih prikaza Isusovih čudesa, s vjerom. Ili ako nisu vjerovali, Isus je svojim čudesima budio njihovu vjeru. Najvažnije je dakle vjerovati Isusu. Bez vjere ne bi bilo ni čudesa, niti je moguće doći k Isusu.
I Marija je nazvana „zdravljem bolesnih, utočištem grješnika, utjehom žalosnih“. Ovdje, u ovom drevnom marijanskom svetištu u Kloštar Ivaniću postoji Knjiga čudesa, gdje su župnici upisivali uslišanja koja su vjernici zadobili ovdje po Marijinu zagovoru.
Što nam to govori? Veoma jasnu i jednostavnu istinu: čudesa su moguć! Čudesa se događaju! Treba samo vjerom pristupati Bogu, ljudima i životu – i vidjet ćemo posvuda silna čudesa Gospodnja, dapače, sve će nam postati Božje čudesno djelo. Sve: i svaki dan koji nam je darovan – jer mnogima nije, mnogi će i danas umrijeti; i ovo lijepo sunce – za koje bi sv. Franjo Asiški rekao da je „brat sunce nad svima po kome dan i svjetlo daješ nama; ono je lijepo, žarko i puno prosjajuje, Tebe, Previsoki, ono divno znamenuje.“ Zahvalimo Bogu danas i za zdravlje, naše i naših najmilijih, i molimo Boga i Marijin zagovor za čudo zdravlja svima koje nosimo u srcu; molimo za zdravlje i naših župa, naše Biskupije i naše domovine Hrvatske.
Puno je još bolesti i velikih rana koje nisu zacijelile. Puno je laži koje vladaju našim javnim prostorom, puno optuživanja i nepotrebnog gubljenja energije u raznim sukobima i svađama. Sve to pridonosi da se gubi zdravlje čitavog našeg naroda, sve to stvara atmosferu da je puno teži život u našoj domovini negoli je to u stvarnosti. Zato također neki odlučuju otići jer im je teško podnositi te podjele i neprestana osporavanja. Sjećam se, kardinal Franjo Kuharić rekao je jednom kako je demokracija sposobnost slušanja drugoga. Ako se i ne slažem s drugim, to ne znači da ga treba ubiti, poniziti ili vrijeđati. Drugoga treba slušati, pokušati razumjeti i naučiti se živjeti u različitosti. U jednom ipak trebamo biti jedinstveni: upravo u vjeri u Isusa našega Gospodina i u ljubavi prema Majci Mariji, našoj zagovornici, posrednici Božjeg milosrđa.
Majko Milosrđa, Isusova Mati, Kraljice apostola, isprosi nam zdravlje i osobno i zdravlje naših obitelji, našeg hrvatskog naroda i daj nam živjeti radosno navješćujući poput apostola Radosnu vijest spasenja. Amen.