Mons. Vlado Košić, biskup sisačkih

Homilija na blagdan Svih svetih

Sisak, 1. studenoga 2017.

Draga braćo i sestre,

Danas slavimo jednim blagdanom sve svete – i one koje imamo u kalendaru tijekom čitave godine u tolikim spomendanima, blagdanima i svetkovinama, ali i one nepoznate, koje ne pozna veći broj ljudi, a možda su njihovu uspomena već izgubili i njihovi najbliži. Ipak znamo da oni čine „communio sanctorum – zajedništvo /ili općinstvo/ svetih“, kojem i mi pripadamo. Naime, to je zajedništvo od starine Crkva shvaćala kao zajednicu od tri dijela: Crkvu putujuću – to smo mi kršćani na zemlji, Crkvu trpeću – to su naša preminula braća i sestre koji su u čistilištu i Crkvu slavnu – koja označuje već one koji su u nebeskoj slavi.

Kako biti svet i što je odrednica svetosti danas, pitamo se. Razmišljajući o tome htio bih vam, braćo i sestre, ponuditi jedno viđenje svetosti koje mi se čini veoma važnim kako za prošlo, tako i za sadašnje i buduće vrijeme. Riječ je o hrabrosti. Mislim da se svetima bez daljnjega može nazivati one kršćane koji su hrabri u ispovijedanju svoje vjere. Takvih uzora imamo i mi u našem narodu, na više načina. Jedan od osobito hrabrih svjedoka vjere, koji svijetli kao svojevrsni kompas i koji utjelovljuje svu našu i vjerničku i narodnu povijest, sve ono najbolje i najplemenitije što imamo kao katolici i kao Hrvati – jest blaženi Alojzije Stepinac. On se nije bojao prkositi vladarima ovoga svijeta, a uvijek se zalagao za siromašne i progonjene i pomagao im, i pod cijenu vlastita života. Kad je primio na vratima zagrebačke katedrale jugoslavenskog kneza Pavla 1940. jasno ga opomenuvši da se ne smiju pogaziti prava hrvatskog naroda.

Kad su se poslije u Drugom svjetskom ratu događale teške povrede ljudskih i nacionalnih prava, kad se uvodila rasna ideologija, progonilo i ubijalo ljude, on je dizao svoj glas. Protiv rasnih zakona i uvođenja žute vrpce na rukavu Židova javno je progovorio u zagrebačkoj katedrali. Protestirao je protiv rušenja židovske sinagoge. Već prije početka rata u Hrvatskoj njega su američki Židovi nazvali „prijateljem Židova“ jer je primao izbjeglice i pomagao im preko zagrebačkog Caritasa. Kada je u Glini bilo strijeljano 260 Srba, on je protestirao i dizao glas u njihovu obranu. Kad su bili zatočeni i pravoslavni episkop Dositej i mnogi drugi, on je intervenirao toliko puta da je država donijela uredbu da se ne smije intervenirati. Ali on je nastavio. Kad je u zagrebačkoj katedrali propovijedao protiv rasizma, njemački je ataše nakon toga ustvrdio: „Da je koji njemački biskup to rekao, živ ne bi sišao s propovjedaonice!“ Kada su zbog ratnih aktivnosti s područja Kozare tisuće djece ostali bez roditelja, on je pokrenuo veliku akciju zbrinjavanja i udomljavanja te djece, a radi se navodno o više tisuća djece. To što su mnoga ta djeca umrla, nije bila krivnja ni države ni Crkve, nego ratnih okolnosti i ofanzive koju su pokrenuli partizani, želeći zaustaviti njemačke ratne divizije da ne odu u Rusiju, bez obzira na cijenu brojnih ljudskih života. A tu je djecu trebalo hraniti i liječiti. Naš Sisak ima pravo biti ponosan na gotovo 7 tisuća zbrinute te uglavnom srpske djece, a to se ne bi moglo dogoditi bez bl. Alojzija Stepinca. Treba jasno odbaciti i osuditi drske laži koje u zadnje vrijeme ponavljaju neprijatelji Crkve i hrvatskog naroda da je u Sisku bio neki logor za ubijanje djece. Prosvjedujem javno protiv tih laži!

Dr. Esther Gitman napisala je knjigu “Kad hrabrost prevlada“ o Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i o hrabrim ljudima koji su ih, ponekad i pod cijenu života, spašavali. Tisuće građana NDH, unatoč upozorenjima vlasti da će biti oštro kažnjeni, riskirali su svoje živote i živote članova svojih obitelji odlučivši se za spašavanje Židova. Istaknuto mjesto u tome nizu zauzima zagrebački nadbiskup, bl. kardinal Alojzije Stepinac. Esther Gitman uložila je mnogo napora u istraživanje arhivskoga gradiva, u razgovore s preživjelima ili njihovim potomcima te u otvoreno propitivanje literature kako bi saznala koji su sve ljudi, s kakvim moralnim predispozicijama i s kakvom maštovitošću spašavali Židove od sigurne propasti. Pronašla je da je bilo cijelih sela, tvorničkih kolektiva, ustaških časnika, seoskih župnika, časnih sestara i pojedinaca koji su riskirali svoje živote kako bi spasili tuđe. Bili su to uistinu časni, ali iznad svega hrabri ljudi, kojima do sada nije odavano dužno poštovanje i potrebna pozornost. Knjiga Kad hrabrost prevlada ispravlja tu povijesnu nepravdu.

Bl. Alojzije bio je hrabar i pred komunističkim ateističkim terorom koji je uslijedio nakon rata. U tom je teroru bilo pobijeno više stotina svećenika, časnih sestara, bogoslova i časnih sestara. Prema Anti Bakoviću radi se o preko 600 ubijenih. I sam je bio zatočen i optužen za neprijateljsku djelatnost „protiv naroda i države“. Rekao je na tom sudu: „Pogriješili ste što ste pobili toliko svećenika. Narod vam to nikad neće zaboraviti.“ A pobili su i na stotine tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, koji su bježali pred osvetnicima iz šume. Nadali su se pomoći Zapada – Englezi sami izvješćuju da je bilo oko 500 tisuća nesretnih ljudi na Bleiburškom polju – ali bili su izdani i predani u ruke krvnika. I po čitavoj našoj domovini, kao i po Sloveniji i BIH, rasute su kosti naših ljudi pobijenih bez suđenja i prava na obranu. A neki i danas to niječu, ne želeći se pokloniti mrtvima.

U srijedu, 20. rujna 2017. Papa Franjo se obratio vjernicima ovim riječima:
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnja kateheza ima temu “odgajanje u nadi”. Stoga ću se izravno obraćati s “ti”, zamišljajući razgovor odgojitelja i oca s mladićem ili bilo kojom osobom otvorenom za učenje.
Promisli, tamo gdje te je Bog zasijao, nadaj se! Uvijek se nadaj. Nemoj se predavati noći: sjeti se da prvi neprijatelj kojega nam je svladati, nije izvan tebe, nego unutar. Zato ne daj prostora gorkim, mračnim mislima. Ovaj svijet je prvo čudo koje je Bog učinio i da je Bog stavio u naše ruke milost novih čudesa. Vjera i nada idu zajedno.
Vjeruj u postojanje najviših i najljepših istina. Pouzdaj se u Boga Stvoritelja, u Duhu Svetom koji sve pokreće prema dobru, u zagrljaju Krista koji čeka svakoga čovjeka na kraju njegova života; vjeruj On te čeka. Svijet napreduje zahvaljujući mnogim ljudima koji su otvorili pukotine (‘probili led’), koji su gradili mostove, koji su sanjali i vjerovali; čak i kada su oko sebe čuli riječi ismijavanja.
Nemoj nikada misliti da je borba koju ovdje dolje vodiš, potpuno beskorisna. Na kraju postojanja ne čeka nas brodolom: u nama pulsira sjeme apsolutnoga. Bog ne razočarava: ako je u naša srca položio nadu, ne želi je utrnuti neprestanom frustracijom. Sve je rođeno da cvjeta u vječnom proljeću. I nas je Bog stvorio da cvjetamo. Sjećam se dijaloga kad je hrast od badema zatražio da mu priča o Bogu, a badem procvjeta.
Gdje god bio, gradi! Ako si na zemlji, ustani! Nikad ne ostani ležati; ustani, dopusti da ti pomognu da se osoviš na noge. Ako sjediš, zaputi se! Ako te paralizira dosada, izagnaj je dobrim djelima! Ako se osjećaš prazan ili ​​obeshrabren, zamoli da Duh Sveti ispuni tvoje ništa.
Izgrađuj mir među ljudima i ne slušaj glas onoga koji sije mržnju i podjele. Ne slušaj te glasove. Ljudska bića, ukoliko različita među sobom, stvorena su da žive zajedno. U protivnostima, strpljivo: jednoga dana ćeš otkriti da je svatko u posjedu djelića istine.
Voli osobe. Ljubi ih jednu po jednu. Poštuj svačiji put, bio prav ili težak, jer svatko ima svoju priču. I svatko od nas ima svoju priču. Svako dijete koje se rodi je obećanje života koji se još jednom pokazuje jačim od smrti. Svaka ljubav koja se javlja je jedna moć za preobrazbu koja teži sreći.
Isus nam je dao svjetlo koje svijetli u tami: brani ga, štiti ga. Ta jedina svijeća najveće je bogatstvo povjereno tvom životu.
Iznad svega sanjaj! Ne boj se sanjati. Sanjaj! Sanjaj svijet koji se još ne vidi, ali koji zasigurno dolazi. Nada vjeruje u postojanje stvaranja koja se proteže do svoga konačnog ispunjenja, kada će Bog biti sve u svemu. Ljudi obdareni maštom poklonili su čovjeku znanstvena i tehnološka otkrića. Izbrazdali su oceane i stupili u zemlje kojima nitko nikada nije kročio. Ljudi koji su gajili nade također su i oni koji su nadvladali ropstvo i na ovu zemlju donijeli bolje životne uvjete. Misli na te ljude.
Budi odgovoran za ovaj svijet i za život svakoga čovjeka. Misli na to kako je svaka nepravda prema siromahu otvorena rana, koja umanjuje i tvoje dostojanstvo. Život ne prestaje tvojom smrću, i u ovom će svijetu doći i drugi naraštaji koji će uslijediti nakon tvoga, i mnogi drugi nakon njih.
Svaki dan od Boga zatraži dar hrabrosti. Sjeti se da je Isus pobijedio strah za nas: On je za nas pobijedio strah! Naš najljući neprijatelj ne može ništa protiv vjere. A kad se u životu nađeš zastrašen nekim teškoćama, sjeti se da ne živiš samo za sebe.
U Krštenju je tvoj život već uronjen u otajstvo Trojstva, a ti pripadaš Isusu. I ako te jednoga dana obuzme strah, ili pomisliš da je zlo preveliko da bi se s njim suočio, jednostavno pomisli da u tebi živi Isus. On je taj koji, preko tebe, svojom blagošću želi pokoriti sve čovjekove neprijatelje: grijeh, mržnju, zločin, nasilje; sve naše neprijatelje.
Uvijek imaj hrabrost istine, ali sjeti se: nisi ni od koga viši. Sjećaj se toga: nisi ni nad kime. Ako bi bio posljednji koji vjeruje u istinu, nemoj se stoga stidjeti ljudskoga društva. Pa, ako bi i živio u tišini pustinjaka, nosi u svom srcu patnju svakog stvorenja. Ti si kršćanin; i u molitvi sve predaj Bogu.
I gaji ideale. Živi za nešto što čovjeka nadilazi. I ako bi ti jednoga dana ti ideali došli na naplatu, ne prestani ih dovoditi u svoje srce. Vjernost sve postiže.
Ako si pogriješio, digni se: ništa nije ljudskije od pogrešaka. I te iste pogreške ne moraju biti tvoj zatvor. Ne budi zatočenik vlastitih grešaka. Sin Božji nije došao radi zdravih, već radi bolesnih: došao je dakle i radi tebe. Ako i dalje budeš griješio, ne boj se, ustani! Znaš li zbog čega? Zbog toga što je Bog tvoj prijatelj.
Ako te obuzme gorčina, čvrsto vjeruj u sve one ljude koji i dalje rade za dobro: u njihovoj se poniznosti krije sjeme novoga svijeta. Druži se s ljudima koji su djetinjeg srca. Uči od njihova oduševljenja i gaji ga [u sebi]. Živi, ljubi, sanjaj, vjeruj i uz Božju milost nikad ne očajavaj.“

Dragi vjernici, ja posebno ističem papine riječi o hrabrosti: „Svaki dan od Boga zatraži dar hrabrosti. Sjeti se da je Isus pobijedio strah za nas… Uvijek imaj hrabrost istine.“ – ali, moram priznati da mi se toliko svidio čitav taj kratki papin govor da sam ga želio podijeliti sa svima nama, ne samo riječi o hrabrosti. Ali mislim da su one središnje, da je taj poticaj veoma važan i za nas. Da, danas se traže hrabri kršćani, ljudi koji žive ono što govore, koji su se spremni i žrtvovati za ono što vjeruju i koji ne odustaju od onoga što smatraju ispravnim i Bogom zapovjeđenim.

I mi smo na raskrižju svojih životnih putova. Svaki dan. I treba nam nada. Tko će nam ju pokazati? Zar ne Gospodin Isus?! On nam govori danas u proglasu Osam blaženstava. Umjesto „blaženi oni“ mogli bismo staviti: „sretni su oni“, a to su oni koji su – hrabri.

Isus je toliko puta svojim učenicima rekao: „Ne bojte se!“, a to je govorio i ljudima kojima je bila potrebna pomoć, zdravlje ili oproštenje grijeha. Svakome je rekao „Ne boj se!“ i donosio je mir, oslobađao od straha. Zašto?

Zato jer se on nije bojao, bio je hrabar. Isus je hrabar pastir, onaj koji je išao i u smrt da bi spasio svoje ovce.

Ni mi se ne bojmo! Budimo hrabri u ispovijedanju svoje vjere.

Svi sveti se nisu bojali. Ni mučenici, koji su bili stavljeni na kušnje da se odreknu vjere, ali su radije prihvaćali patnje i smrt, negoli da zaniječu Krista i svoju vjeru u njega.

Nisu se bojali ni priznavaoci, crkveni naučitelji, djevice, sveti pastiri, oni koji su drugima dobro činili, oni koji su propovijedali Krista raspetoga i uskrsnuloga. Krist je pobijedio i zato i mi smijemo hrabro ići njegovim stopama, pa makar i trpjeli – ali s njime ćemo sigurno pobijediti.

U molitvi za sve naše drage poginule i preminule, za koje vjerujemo da su sada s Bogom, pronađimo i mi snagu da živimo hrabro i odvažno se borimo za istinu, pravednost, krotkost, milosrđe i mir.

Amen.