Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 4. nacionalnom susretu štovatelja Božjeg milosrđa

Marija Bistrica, 21. listopada 2017, uoči spomendana sv. Ivana Pavla II.

pape /čit.: 1 Pt 1,3-9; Iv 15,9-14/

Draga braćo i sestre, štovatelji Božjega milosrđa!

Dragi prijatelji, slušatelji Radio Marije koji prenosi ovu svetu misu!

Okupljeni ovdje u Mariji Bistrici kao štovatelji Božjega milosrđa promotrimo što nam govori pročitana Božja Riječ…

Sveti Petar, prvi papa, u svojoj poslanici (1 Pt 1,3-9) blagoslivlja Boga, Oca Isusa Krista, „koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista … nanovo rodi za životnu nadu…“ Božje milosrđe sv. Petar spominje zajedno s uskrsnućem Kristovim. Upravo je Kristova pobjeda nad smrću omogućila preobilje milosrđa Božjega jer je Krist Isus umro zato da nas oslobodi zla i grijeha. To je dar nama besplatno darovan, bez naših zasluga, kao čista milost. A to je doista „veliko Božje milosrđe“. Da Krist nije uskrsnuo, ne bismo mogli primiti Božje oproštenje, ali budući da je on ustrajao u ljubavi pa makar morao i trpjeti i biti ubijen, i mi smo obdareni tom Božjom ljubavlju i sposobni biti novi ljudi. Doista, apostol dalje kaže da nas je tako Bog „nanovo rodio za životnu nadu“. Novo rođenje dakako sakrament je krštenja. Svi koji su kršteni, nanovo su rođeni od Boga, iz vode i Duha Svetoga (usp. Iv 3). Novost života koji nam je darovan po krštenju Duh Sveti želi razvijati sve više u nama, a to znači da smo novi ljudi koji doduše živimo na zemlji, ali nismo od zemlje, jesmo u svijetu, ali nismo od svijeta (usp. Iv 17). Petar govori o životnoj nadi. On koji je tako blisko gledao Isusa, koji ga je ugostio toliko puta u svojem domu u Kafarnaumu, koji je vidio tolika njegova čudesa…on ga je tri puta zatajio kad mu je bilo najteže. On dobro zna što je to milosrđe Božje, kako mu je Isus oprostio i čak mu povjerio vodstvo svoje Crkve. Zato i piše da je ta novost života koju Bog daje po svome milosrđu otvaranje „životne nade“. Bez nade nema života. Ako se prestanemo nadati dobru, ako se uvučemo samo u zdvajanje i ne vjerujemo da je moguća promjena na bolje i novi život, tada je život izgubljen. Ali ne! Kad je Petar počeo tonuti hodeći po moru, zavapio je: „Spasi me, Gospodine!“ To neka bude i naša molitva, draga braćo, dragi hodočasnici štovatelji Božjega milosrđa. I Krist će nas podići iz valova naših zabluda, strasti i laži, u koje već tonemo, on će nam pružiti svoju jaku ruku i izvući nas iz propasti. Ne bojmo se zavapiti: „Vječni Oče, po pregorkoj muci i uskrsnuću svoga Sina, budi milosrdan nama i cijelom svijetu.“

Nadalje, sveti Petar poziva nas i na radost – usprkos žalostima, a što je kaže zato da „prokušanost naše vjere… stekne hvalu i čast“… klicati od radosti moguće je kad se postigne svrha naše vjere: „spasenje duša“.

Evanđelje po Ivanu (Iv 15,9-14) donosi nam prekrasne Isusove riječi  o Božjoj i ljudskoj ljubavi. Otac ljubi Sina i tako Sin ljubi ljude, svoje učenike. On ih moli: „Ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi… A koja je to zapovijed Isusova koju želi da ju čuvamo? Kaže: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Ljubav je dakle za Isusove učenike temeljna zapovijed, ali na način „kako je to Isus nas ljubio“, a znamo kako: dao je svoj život za nas, nazivajući nas svojim prijateljima… Ovo su zaista duboke i prelijepe riječi našega Spasitelja. Kada bismo riječ „ljubav“ zamijenili riječju „milosrđe“, a što je smisleno i posve točno kad govorimo o Božjoj ljubavi prema nama, mogli bismo reći da i nama, svojim učenicima Isus nalaže milosrđe ili milosrdnu ljubav jednih prema drugima. Jer njegova ljubav prema nama je sućutna i blaga, milosrdna i oprosna ljubav. Kad je dakle, „on tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“, kaže sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici (1 Iv 4,11)

I u ovom evanđeoskom tekstu govori se o radosti. Isus kaže da je to rekao svojim učenicima „da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“. Potpuna radost može biti tek kada nam ju nitko ne može više oduzeti. I znamo, to nije moguće u punoj mjeri na zemlji. Čuli smo sv. Petra koji uz radost spominje i žalost i kušnje, jer na zemlji je uvijek to dvoje u paru: radost i žalost. Isus je jednom rekao da se žena žalosti kada dođe njezin čas da rodi, ali kad rodi dijete, tada se „žalost pretvara u radost“. Ako smo toga svjesni, tada znamo da s Isusom svaka žalost ima svoj cilj u radosti. Stoga nam ni jedna žalost ne smije umanjiti tu spoznaju te se i mi, usprkos svih žalosti i kušnja, trebamo probiti do prave, duboke i potpune radosti koja je moguća samo u Bogu.

Razmislimo i o BD Mariji, koju ovdje štuje naš narod kao „Dušu duše hrvatske“…

Nalazimo se u mjesecu listopadu koji volimo zvati Marijinim mjesecom jer je 7. listopada blagdan Marije, Kraljice krunice pa je onda i čitav ovaj mjesec posvećen molitvi krunice. Krunica je doista jako oružje protiv zla, po molitvi su krunice kršćani obranili Europu davne 1571. godine kod Lepanta. Po molitvi krunice i naš se narod u strašnom i krvavom Domovinskom ratu čudesno obranio i oslobodio od brutalne agresije pune ubojstava naših nedužnih mladih, djece, civila. Rušile su se sve crkve i kapele, svi katolički znakovi na okupiranom području jer – po okupatorovim zamislima – na njihovu području nije smio ostati ni jedan katolik niti ikakav znak katoličke i hrvatske prisutnosti. Ali Marija nam je dala snagu i po molitvi krunice naš je narod pobijedio. Zašto i danas ne pobjeđujemo u borbama protiv obitelji, protiv mladih, protiv zaštite djece… a toliko su ugroženi? Jesmo li prestali moliti krunicu? A ove je godine i 100.obljetnica Gospe Fatimske koja je u ono doba Prvoga svjetskog rata pozvala na molitvu krunice i na pokoru. Tada se rodio i komunizam koji je poharao sve narode gdje je zavladao. Naš je narod gotovo istrijebio, mogli su opstati samo oni koji su šutjeli ili koji su bili izdajice i spremni na suradnju s đavlom. No, mi smo još uvijek tu i imamo zadaću moliti se, moliti se za naš narod, za naše obitelji, za mlade i djecu.

Također je snažna poruka svetoga pape Ivana Pavla II., hodočasnika u ovo svetište MB Bistričke 1998., koja sve nas obuzima zahvalnošću i usredotočuje nas na molitvu… molitvu za naše obitelji, za našu Domovinu, za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, koga je on s ovog mjesta prije 19 godina proglasio blaženim… On se nije bojao reći istinu, premda su i tada našeg svetog Blaženika blatili i krivo optuživali, kao i danas kad očekujemo završetak tog procesa proglašenja svetim i radujemo se njegovoj pobjedi. Jer blato je uvijek samo blato, pa uprljalo i zlato, ono ga ne može pretvoriti u blato.

Sv. Ivan Pavao II., naš veliki prijatelj, Poljak iz „Bijele Hrvatske“, prijašnji nadbiskup Krakowa, proglasio je Nedjelju poslije Uskrsa Nedjeljom Božjeg milosrđa, napisao je encikliku „Bog, bogat milosrđem – Dives in misericordia“, a nadahnuo se pobožnošću i privatnim objavama s. Faustine Kowalske, njegove svete zemljakinje, koja se smatrala „tajnicom Milosrdnog Isusa“. Godine 2000. proglašena je svetom upravo na Nedjelju Božjeg milosrđa. Toj jednostavnoj redovnici Gospodin je povjerio poslanje da poruku Milosrđa uputi cijelom svijetu. „Danas – rekao je – šaljem cijelom čovječanstvu sa svojim milosrđem. Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo nego ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno srce…“ Isus joj je prema njezinom kazivanju, zapisanom u Dnevniku, povjerio zadaću „učiniti da duše upoznaju moje veliko milosrđe prema njima i poticati ih da se uzdaju u beskraj mojega milosrđa“.

Kad je to, dakle, sveta Faustina spoznala, osjetila je i poziva da se ona prva odlikuje pouzdanjem u Božje milosrđe: „Milosrđe prema bližnjemu moraš pokazivati uvijek i svugdje, ne možeš to izbjegavati niti se izgovarati ili opravdavati.“ Ovo je veoma važno zapamtiti: mi koji štujemo Božje milosrđe i sami trebamo pokazivati milosrđe prema našim bližnjima i dapače prednjačiti u tome. To znači znati opraštati našim ukućanima, našim susjedima i svima koji nas povrijede, znati sve gledati Božjim očima sućuti i milosrdne ljubavi.

Sveta Faustina naučila je i poučila sve kršćane također molitvi krunice Božjega milosrđa, ali i jednostavnom zazivu: „Isuse, uzdam se u Tebe!“, koji stoji uvijek uz sliku milosrdnog Isusa. Tu molitvu možemo često i jednostavno moliti, ponavljajući – kao i u molitvi ružarija, koju je sveti papa Ivan Pavao II. usporedio s molitvom srca u kojoj kontempliramo tj. promatramo Isusa u njegovom djelu spasenja za nas. To su: radosna, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva. Sv. Faustina nas je naučila i jednoj osobito značajnoj i važnoj pobožnosti, a to je Sat milosrđa. Ona je zapisala Isusove riječi u svoj Dnevnik: „Uvijek kada čuješ da otkucava tri sata, uroni u moje milosrđe, slavi ga i hvali. Zazivaj njegovu svemoć za cijeli svijet, a osobito na bijedne grješnike, jer je u tom času bilo širom otvoreno za svaku dušu… U tom satu obavi križni put ako ti to dopuštaju obveze; a ako ne možeš moliti križni put onda bar na kratko uđi u kapelicu i časti moje srce koje je puno milosrđa u Presvetom Sakramentu; a ako ne možeš otići ni u kapelicu, saberi se na molitvu ondje gdje jesi, pa bilo i samo na kratak trenutak.“

Sveti papa Ivan Pavao II. je proglašavajući svetom sestru Faustinu upravo na Nedjelju Božjeg milosrđa 30. travnja 2000. učinio ono što je papa Franjo pokrenuo proglašenjem Godine Božjeg milosrđa 2015.-16. Papa Franjo je u buli otvorenja „Misericordiae vultus – Lice milosrđa“ je napisao: „Trebamo stalno razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je vrelo radosti, spokoja i mira. Naše spasenje ovisi o njemu. Milosrđe: riječ otkriva samu tajnu Presvetog Trojstva. Milosrđe: krajnji i najviši čin kojim nam Bog izlazi u susret. Milosrđe: temeljni zakon koji živi u srcu svake osobe koja iskreno gleda u oči svoje braće i sestara na putu života. Milosrđe: most koji spaja Boga i čovjeka, otvarajući naša srca nadi da smo, usprkos našoj grješnosti, zauvijek ljubljeni…(MV 2) „Milosrđe je sam temelj crkvenog života. Sva bi njezina pastoralna aktivnost trebala biti okupljena nježnošću koju predstavlja vjernicima; ničemu u njezinim propovijedima ili svjedočanstvima prema svijetu ne smije nedostajati milosrđa. Sama vjerodostojnost Crkve se očituje u tome kako pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav.“ (MV 10)

Braćo i sestre, molimo danas Božje milosrđe za sve nas, da budemo ponizni i znamo prihvatiti da smo grješni i slabi i da trebamo Božje milosrđe; molimo i za to da budemo sposobni dijeliti milosrđe drugima; molimo i da poput sv. Ivana Pavla II., sv. Faustine i bl. Alojzija možemo širiti Božje milosrđe. Amen.