Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na 14. obljetnici ponovne uspostave Sisačke biskupije
Sisak, Pastoranlni centar katedralne župe, 5. prosinca 2023.
Danas je četrnaesta godišnjica ponovne uspostave naše Sisačke biskupije koju je bulom Antiquam fidei podigao papa Benedikt XVI. 5.prosinca 2009. Isti je dan mene imenovao sisačkim biskupom.
Prije svega ova obljetnica, koja nas je okupila, razloga je za zahvalnost. Zahvalnost Bogu koji je čuvao vjeru u našem narodu ovoga kraja – kako kaže i bula o osnivanju biskupije; također želimo zahvaliti i onima koji su pridonijeli toj papinoj odluci, a to su: kardinal Josip Bozanić, tadašnji zagrebački nadbiskup a sada zagrebački nadbiskup u miru te tadašnji apostolski nuncij u RH mons. Mario Roberto Cassari, koji je sada pokojan, te ga uključujemo u naše molitve. Apostolski je nuncij točno u podne taj dan u zagrebačkoj katedrali, nakon slavlja đakonskog ređenja, pročitao tu odluku Pape, kako i odluku o osnivanju Bjelovarsko-križevačke biskupije.
I papa Benedikt preminuo je prošle godine te će na Silvestrovo 31. ovog mjeseca biti godinu dana od njegova odlaska Ocua pa se za njega također posebno molimo u ovom slavlju.
Jedna biskupija ne ovisi samo o biskupu, on je doduše na čelu kao prvi pastir, ali ona je zajednica klera, redovništva i vjernika laika na jednom području. Činjenica je da je naša biskupija postojala u čitavom prvom tisućljeću te je i ostavila svijetli trag kako u povijesti tako i u dušama naših ljudi. Prije svega spominjemo se svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika s kraja 3. i početkom 4. stoljeća koji je ovdje u Sisku boravio i bio uhićen jer nije priznavao božanskom vlast rimskog cara. Osuđen je i odveden u Sabariju, današnji Szombathel, gdje je ubijen tako što je s kamenom o vratu bio bačen u rijeku.
Njegov nam je primjer osobito svjetlo i nadahnuće za naše svjedočenje Krista u neprilikama i iskušenjima, a možemo reći i u progonima vjere i Crkve, u kojima i mi danas živimo.
Također se s povjerenjem povjeravamo zaštiti i zagovoru bl. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, koji je bio ordinarij i ovog dijela tada Zagrebačke nadbiskupije a sada Sisačke biskupije. Njegov primjer brige za sve ljude, osobito progonjene i ugrožene, velik su nam putokaz za naše djelovanje. Osobito ga poštujemo i gledamo kao uzor u spašavanju čovjeka, što se zalagao i poticao svećenike i vjernike da se prihvati, liječi i udomi tisuće siročadi, posebno tzv. kozaračke djece 1942. godine.
Naše ovogodišnje slavlje Dana Biskupije događa se u kontekstu Sinode Sisačke biskupije. Taj je proces službeno započeo upravo prije godinu dana, točnije uoči Prve adventske nedjelje, slavljem Večernje u bazilici Sv. Kvirina. Bogu hvala, prvo pripremno razdoblje je završilo te Tajništvo sinode priprema Pravilnik i Radni dokument za zasjedanje Sinode, a ja ću kao biskup imenovati članove Sinode, te se nadam da će se naša zasjedanja dogoditi u korizmi 2024. godine, da bi na jesen sljedeće godine taj proces mogao i završiti izradom Završnog dokumenta zaključaka koje biskup potpisuje i proglašava.
Možda će netko reći: što je još to trebalo, kad smo pogođeni strašnim potresom i moramo najprije obnoviti više od 30 crkvi i kapela te župnih kuća i samostana naše Biskupije. Ipak, valja se sjetiti kako obnova neke zajednice ne može biti samo materijalna, pa radilo se o velikoj vrijednosti kulturnih spomenika naših crkvi u Biskupiji koje obnavljamo i do kojih nam je jako stalo, nego je prava obnova prije svega duhovna i nutarnja. Mi smo živa Crkva, mi vjernici Sisačke biskupije, pa srušile se sve crkve i sva materijalna dobra Biskupije. Ako nas ima, ako se mi molimo i sastajemo na slavlje Euharistije, Biskupija postoji. A da bismo naše crkve, koje se nadamo sljedeće godine završiti, blagosloviti i ponovno otvoriti za bogoslužje, mogli dostojno koristiti, potrebno nam je obnoviti duh. Zapravo najprije treba sačuvati duh, onu optimističku i radosnu vjeru koja nam daje snagu u svim teškoćama života, a onda i s više žara i ljubavi slaviti Gospodina i okupljati se kao njegovi učenici.
Sinoda je u tom smislu veoma prikladno sredstvo za jačanje našeg zajedništva i tome se iskreno nadamo, naime da ćemo iz u ovom vremenu kušnji izaći jači i bolji vjernici te spremni bez straha svjedočiti Krista Gospodina.
Čitanja nam danas, ovaj utorak Prvog tjedna Došašća, govori o darovima koje nam Krist donosi.
Možemo reći da je i naša Biskupija ponovno uspostavljena uoči blagdana sv. Nikole kao dar svima nama, jer ove se noći na spomen darežljivog sveca darivaju djeca, ali i naši bližnji.
Knjiga proroka Izaije (Iz 11, 1-10) navješćuje Mesiju: „U onaj dan isklijat će mladica iz panja Jesejeva, izdanak će izbit iz njegova korijena.“ Prorok ovdje nabraja upravo darove Duha Svetoga koji će počivati na Mesiji, ali i na svakom krizmanom kršćaninu: „duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.“
A onda slijedi predivna slika, gotovo bajkovit prizor koji opisuje prorok navješćujući Krista i njegov dar mira: „vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a dječak njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti…“
O koliko nam je svima potreban mir, ne samo u Ukrajini i Svetoj zemlji, nego i u svim dijelovima svijeta! A mir nastaje samo ondje gdje Duh Kristov prebiva i gdje on vlada. Zato molimo večeras u poniznosti i u velikom pouzdanju za mir u ljudskim srcima, mir u našim obiteljima, mir u našoj Biskupiji, mir u cijelom svijetu!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 10, 21-24) donosi Isusovu zahvalu:
„Isus uskliknu u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“
Možemo li i mi reći da smo i mi oni maleni, oni kojima je Bog po Kristu objavio svoje Kraljevstvo? Doista, u tom Božjem svijetu i kraljevanju možemo sudjelovati samo ako smo maleni, ako smo ponizni i ako priznajemo da sve ovisi o njemu. Kao mala djeca mi Oca nebeskoga promatramo s velikim povjerenjem i molimo ga da i nama, svojoj bijednoj djeci i grješnicima koji ga toliko puta znamo ostaviti i od njega se udaljiti, bude milosrdan Otac i primi nas uvijek k sebi.
Mi možda ne možemo reći za sebe što je Gospodin rekao za svoje učenike: »Blago očima koje gledaju što vi gledate!«
Jer su mnogi iščekivali Mesiju i nisu ga dočekali, a njegov naraštaj jest. A naš? Pa i mi smo povlašteni jer živimo u Kristovom vremenu, nakon njegova dolaska, vjerujući mu i slaveći ga u svetim otajstvima, susrećući ga u svetim sakramentima, razgovarajući s njim u molitvi i u susretu sa siromasima… Mi bismo možda željeli više. No, bit će dano onima koji vjeruju koji se u njega s ljubavlju pouzdaju.
Neka naša Sisačka biskupija u svim svojim zajednicama, kako župama, tako i redovničkim zajednicama u samostanima, zatim filijalnim zajednicama i raznim pokretima, molitvenim zajednicama i udrugama u župnom životu, budu mjesta susreta s Gospodinom, da oni koji se s nama druže mogu reći: blago vama što vjerujete! S vama i među vama sam i ja susreo Krista Učitelja, Gospodina i Spasitelja!
Je li naša vjera samo stara – antiqua fides, ili je i suvremena, prisutna i u današnjem vremenu? Je li ovo blještavilo predbožićnog vremena i poruke koje se vrte u javnim medijima i na javnim prostorima doista kršćanska poruka dolaska Spasitelja? Danas sam bio na jednoj proslavi gdje je već urešen prostor u božićnom duhu, ali primijetio sam: Pa zar Božić ne znači rođenje Isusovo? Zašto su onda bili nekakvi Orešari po prozorima? Pitam se to i kad gledam naše gradove i sela, kad se niti ne vidi ni ime ni lik Isusov… jesmo li zatajili, jesmo li slabi svjedoci da je doista došao Krist na svijet? Neka naša Biskupija živi izvorni i ispravni kršćanski život pa će i poruka i nama u Crkvi, a osobito djeci i mladima, ali i poruka svijetu biti prepoznatljiva: mi smo zajednica Isusa Krista koji je došao radi svih nas! Amen.