Homilija na 125. obljenticu smrti Ivana Bonifacija Pavletića

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 125. obljetnicu smrti sluge Božjega brata Ivana Bonifacija Pavletića

Rim, 4. studenoga 2022.

/obrazac br. 46 iz Zbirke Misa BDM pod naslovom Blažena Djevica Marija, Vrata Nebeska, čit.: Otk 21,1-5a; Ps 122 (121); Mt 25,1-13/

Reverendo padre Benny Mekkat, superiore generale della congregazione Filii della Imacolata Concezione, rev. P. Jorge Romero, vicepostulatore della causa del servo di Dio fratello Bonifacio Ivan Pavletić, tutti i padri e tutti amici, fratelli e sorelle!

Noi siamo venuti da Croazia, da Kutina e Sisak, perche’ proprio oggi e’ il giorno della transizione del nostro fratello Bonifacio: lui e’ andato ma alla Madre, che celebriamo con la messa come Porta del Celo, e crediamo che lei ha ricevutolo come suo filio fedele.

Poštovani generale reda Sinova Bezgrješne, p. Benny Mekkat, poštovani p. Jorge Romero, vicepostulatore kauze za beatifikaciju brata Bonifacija Ivana Pavletića, draga braćo članovi Družbe – osobito poznati nam prijašnji general p. Michele Permiola te prijašnji provincijal p. Aleandro Paritanti te sva draga braćo Sinovi Bezgrješne, zahvaljujem Vam u ime hodočasnika Sisačke biskupije na spremnosti i gostoljubivosti da nas primite danas ovdje u vašoj generalnoj kući u Rimu i da se zajedno možemo moliti na grobu sluge Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića.

Mi smo stigli iz Hrvatske, jedna skupina je došla iz Kutine, gdje je kršten brat Bonifacije kao Ivan Pavletić 25. lipnja 1864., u crkvi Gospe Snježne. Njegova je Zbjegovača tada bila dio župe Kutine, u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Poslije, tj. 1978. taj je dio postao zasebna župa Ilova, a od 2009. cijelo to područje Moslavine pripada ponovo uspostavljenoj Sisačkoj biskupiji. Mi smo dakle ovdje u ime njegova zavičaja. Tu je i kutinski župnik preč. Vladimir Hren sa svojim župljanima, tu su braća Sinovi Bezgrješne koji su se od 2010. nastanili u Kutini, p. Mariano Passerini i p. Franco Decaminada. S nama je kao hodočasnik i gradonačelnik Kutine gosp. Zlatko Babić. Predvodim sve njih i mi predstavljamo Sisačku biskupiju kao zavičaj sluge Božjega brata Bonifacija. Tu je i moj generalni vikar mons. Ivica Mađer, župnik i dekan glinski, preč. Paško Glasnović, rektor marijanskog svetišta u Gori, maestro Robert Jakica, rektor bazilike svetog Kvirina iz Siska i drugi koji su se mogli odazvati, naši hodočasnici, sestre i braća.

Kad kažemo „zavičaj“, tada najprije imenujemo kraj, zemlju i domovinu iz kojeg je u Rim došao brat Bonifacije. No, to također znači njegovu duhovnu baštinu koju je ponio sa sobom, a to su njegovi najbliži koji su ga okruživali ljubavlju i na koje je rado mislio i slao im pisma, to su svećenici, prijatelji i sve one osobe koje čine njegov duhovni pejsaž. Zahvalni smo Bogu da je sluga Božji brat Bonifacije pronio dobar glas o našem kraju i našoj domovini Hrvatskoj ovdje u Rimu. Tu je postao redovnik, ušao je u zajednicu Sinova Bezgrješnog Začeća, postao je njezin posvećeni član, brat redovnik koji je želio kao takav služiti i svojoj zajednici i bolesnicima. U zajednici je postao magistar novaka, na što ga je izabrao i imenovao bl. Luigi Maria Monti, utemeljitelj Družbe.

Danas se spominjemo njegova blaženog preminuća, završetka njegovog zemaljskog – mogli bismo reći kratkog – života, ali ispunjenog mirom, dobrotom i zadovoljstvom, jer je služio Bogu, Crkvi i bližnjima u potrebi.

Upravo na blagdan sv. Karla Boromejskoga, 4. studenog te 1897. umire ovdje u Rimu brat Bonifacije. Tomu je dakle danas točno 125 godina. Tako je naš dragi Kutinčanin povezao svoju Hrvatsku i vječni grad Rim.

O. Aleandro Paritanti napisao je nakon što je tijelo brata Bonifacija 2008. preneseno s groblja Verano u ovu kapelu u generalnoj kući Družbe: „Talijani i Hrvati imaju mjesto na kojemu se mogu naći u zajedničkoj vjeri i moliti za milost.“

Što nam danas poručuje Sluga Božji brat Bonifacije Ivan Pavletić?

Riječ Božja nam je progovorila.

Prvo čitanje uzeto je iz Knjige Otkrivenja (Otk 21,1-5a):

Sveti Ivan ima viđenje Božjeg kraljevstva na kraju svijeta: „Vidjeh novo nebo i novu zemlju… sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh…“ I sam Bog govori: „Evo šatora Božjeg s ljudima.“ Dakle, na kraju svega, cilj i svrha života na zemlji je doći k Bogu koji sve čini novo i koji sjedinjuje čovjeka sa sobom. To zajedništvo bit će utjeha za one koji trpe, jer Gospodin kaže: „I otrt će im svaku suzu s očiju… ni jauka, ni tuge ni boli više neće biti…“ Božja novost, koju on donosi i čini, uklonit će svaku bol i obrisati svaku suzu.

Kao i prije 125 godina ovaj dan, 4.studeni, dolazi poslije blagdana Svih svetih kada razmišljamo o toj novosti koju Bog daje onima koji ga ljube. Što je to „novo nebo i nova zemlja“? To je nebo, to je raj.

U tom novom Božjem domu, u kojem se imaju naći oni koje je Gospodin učinio toga dostojnima i koji su surađivali s njegovom milošću, nema više granica: neće se ljudi dijeliti ni na Hrvate ni na Talijane, ni na učene ni na neuke, ni žute ni bijele… svi će biti jedno u Bogu. Ta spoznaja bila je poznata svetima već za ovoga života, a svima nama – ako prispijemo k Gospodinu – tek po tom novom iskustvu. Zato sveti anticipiraju nebo, oni već donose nebo na zemlju i privlače ljude nekom posebnom privlačnošću.

To je činio i naš brat Bonifacije. I nije dijelio ljude ni po kojoj razlici, već ih je sve gledao kao djecu Božju i istinski ih ljubio. To je pokazivao u služenju i neprestanom pomaganju. Kao mladi brat koji je služio bolesnike sam se zarazio i zato umro sa samo 33 godina. A bio je to prijelaz k Ocu, njegov odlazak bio je i njegov dolazak. Kao što smo mi napustili našu Sisačku biskupiju, imamo dakle na ovom putu iskustvo jednog odlaska, no istovremeno imamo i iskustvo dolaska, dolaska u Rim. Slično je s Kraljevstvom nebeskim: da bi se ušlo k Gospodinu, treba napustiti ovaj svijet. Brat Bonifacije učinio je to svjestan, ispovjeđen, pričešćen i pomazan znajući kamo ide, s velikim predanjem.

Evanđelje po Mateju (Mt 25,1-13) donosi Isusovu prispodobu o deset djevica koje čekaju svoga zaručnika. Samo polovica bile su spremne, a polovica su došle nespremne. Jesu li ove lude djevice mislile da se ne trebaju pripremiti, da će ih Zaručnik pustiti u svadbenu dvoranu bez uvjeta? Naš brat Bonifacije bio je spreman. On se čitav život za to pripremao: tražio je Gospodina, volio boraviti s njim u molitvi i tišinu, volio mu je služiti u braći, osobito bolesnima i ostavljenima, i zato nije bio nespreman. Znao je reći za redovnika, ali to vrijedi i za svakog kršćanina: „Tko ne voli šutnju, nosi odijelo ali nije redovnik.“

Neka nam ovo slavlje 125. godišnjice smrti sluge Božjeg brata Bonifacija svima pomogne da budemo i mi uvijek spremni za Dom Očev, svojom ljubavlju, dobrim djelima, molitvom i „upaljenim svjetiljkama“ nade koju ne smijemo nikada gasiti, pa bilo to vrijeme rata ili mira, epidemije ili zdravlja, potresa ili smiraja. Uvijek trebamo poput Bonifacija biti s Gospodinom.

Siamo pronti con fratello Bonifacio per caminare con Cristo e andare alla nostra Madre che ci apre la Porta del Cielo! Amen.

Pin It on Pinterest