Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi zadušnici za vlč. Antuna Grahovara
Sisak, crkva Sv. Marije Kraljice Mira, 9. studenoga 2022.
Draga braćo i sestre,
Na današnji je dan nasilnom smrću preminuo naš župnik Svete Marije, dobri Tonči. Ubijen je brutalnim višestrukim probadanjem noža. Bio je to krvavi pir koji je započeo u našoj Domovini, ples smrti i nepravde. U očitoj borbi na život i smrt taj je dan, prije točno 32 godine, pobjedu odnijela smrt. Ipak naš dobri župnik Tonči nije otišao kao onaj koji je zbrisan s lica zemlje, kako je to očito ubojica htio, on je otišao ostavivši duboki trag dobrote i svjedočanstvo velike kršćanske ljubavi. Mi ga pamtimo i danas se spominjemo njegova lika, njegova djela i njegove žrtve.
Danas se u Crkvi slavi Posveta Lateranske bazilike te se na taj način ne samo sjećamo veličanstvene rimske crkve, koja je kao katedrala oduvijek pripadala rimskom biskupu papi, nego i samog pape te se s posebnim osjećajima molimo za onoga koji u ljubavi predsjeda Crkvom. To je danas papa Franjo koji je u našim mislima i molitvama. Lateranska bazilika njegova je katedrala, on tu ima katedru s koje poučava Crkvu i svijet. Nekima se ne sviđa što je on posjetio tolike zemlje gdje su i kršćani i katolici manjina – kao prošli tjedan Bahrein, ali Papa to čini kao „pontifex“ tj. graditelj mostova, pomiritelj, onaj koji je donositelj mira.
Mir je doista ugrožen. Ne samo u Ukrajini, gdje je to vidljivo gotovo čitave ove godine, nego i u srcima ljudi koji još nisu upoznali ljepotu života s Bogom, koji nas poziva na poštovanje svakog čovjeka.
Naš dobri čovjek – župnik Tonči bio je također graditelj mira. Njegovao je dobre odnose i s pravoslavnima i s muslimanima i s nevjernicima u našem gradu Sisku. Neki su to možda smatrali naivnošću, ali on je to činio iskreno vjerujući da su svi ljudi u biti dobri i da svaka vjera nosi u sebi sjemenke božanske objave i dobrote. I zato se družio sa svima, prijateljevao sa svima gledajući prije svega u svakome dijete Božje, stvorenje koje ima pravo na ljudsko dostojanstvo ma odakle god bio.
I premda je on sve gledao očima dobrote, njega nisu drugi tako gledali. Neki su ga promatrali kao smetnju i željeli ga ukloniti. I prije negoli je stvarno započela bezdušna agresija na našu zemlju i narod njega su ubili i to krvavo ga izranivši da bi tako pokušali zastrašiti one koje je on predstavljao, a to su katolici u ovom gradu i u našoj Domovini. I mnogi su se uplašili i pitali se, što nas sada čeka kad se ovako krvavo ubijaju svećenici, ljudi bez oružja i donositelji mira svima? Nisu se dugo morali pitati, brutalni rat protiv Hrvatske započeo je svom žestinom i bez milosti. Međutim, nisu se svi prestrašili. Većina naroda osjetila je želju da se odupre tom krvavom teroru, pa i pod cijenu vlastita stradanja. I nebrojeni su mladi ljudi pošli braniti svoju zemlju i narod. I rekao bih, upravo su takvi primjeri ubojstva kakvo je proživio naš župnik Tonči nadahnjivali naše hrvatske branitelje da izdrže i odupru se tiraniji i teroru koji je sijao smrt. I uspjeli su.
I ja sam bio kao svećenik u ovom kraju i gledao sam u očima tih mladih ljudi odlučnost. Ne, nije to bila mržnja, bila je to hrabrost. Jer mržnja se hrani željom da se čini zlo, a hrabrost se postavlja u obranu dobra i sebe izlaže u tome. To nekima ni sada nije shvatljivo, i zato je toliko nesporazuma u prosudi i interpretaciji tih događaja. A razlika je golema!
A župnik Tonči stajao je na strani pravde, ljubavi i mira. U normalnim okolnostima takav čovjek ne bi ni pod kojim uvjetom trebao biti uklonjen, štoviše tako okrutno ubijen, ali bile su to nenormalne okolnosti. Tada se nebo sakrilo nad mnogim glavama, vladalo je nevrijeme rata, prilika za ubijanje i palež, unošenje straha u duše i želja da se nanese patnja kako bi se zastrašilo sve one koji su još gajili nadu u neku društvenu pravednost, koji su se pouzdavali u demokraciju, koji su vjerovali da i za nas Hrvate mora postojati prostor slobode i života kakvi imaju sve druge nacije.
U prvom čitanju iz Knjige proroka Ezekiela (Ez 47, 1-2.8-9.12 ) čuli smo viziju kakav je Božji hram, sav sjajan, iz čijih temelja izviru vode žive koje oživljuju sve krajeve kuda teku potoci Božji. Nije li to dobra slika i za našeg Tončija? Naime, i iz njega su tekli potoci Božje milosti jer on je bio svećenik koji je propovijedao Božju ljubav, koji je i sam živio iz te ljubavi, koji se u svom svećeničkom životu nije nikome uklanjao i nikoga prezirao. Pomagao je sisačkoj sirotinji, družio se s neuglednima i bio prijatelj malenih.
Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 3, 9c-11.16-17) govori kako je svaki kršćanin Božji hram. Temelj mu je sam Krist i nema drugoga. A u nama, jer smo Hram Božji, Duh Božji prebiva. „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“ Ove Apostolove riječi djeluju kao prijetnja: ne dirajte kršćanina, jer ako tko njega upropasti, Bog će mu uzvratiti.
Nije li tako i s ubojicama župnika Antuna Grahovara? Oni su dirnuli u njega, ubili ga, radovali se što su ga upropastili, ali Bog je upropastio njih, nije im dao mira, ali ne samo da je taj prvi počinitelj, ubojica, uhvaćen, osuđen i trpio kaznu u zatvoru, nego i njegovi su nalogodavci izgubili rat, doživjeli poraz i ideali za koje je živio i umro dobri župnik Tonči nisu izbrisani, dapače živi su kao što i on živi u Bogu.
Isus se u Evanđelju po Ivanu (Iv 2, 13-22) pojavljuje u jeruzalemskom Hramu, iz kojeg izganja prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. Njegova je riječ jasna i stroga: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Mnogi danas zamišljaju Boga samo kao nježnog i dragog oca ili majku, bez ikakvih zahtjeva i bez osjećaja pravednosti. Kažu: sve je u ljubavi i ona pobjeđuje tako da nema potrebe ni za kakvom pravednosti. Ali Isus se u ovom evanđeoskom odlomku pokazuje u drugom svjetlu. On traži pravednost! A pravedno je da se od Hrama ne smije učiniti ništa drugo, da ga treba poštivati jer se tako poštuje Bog. Ako se oskvrnjuje Hram, obeščašćuje se Bog i zato to Isus ne tolerira. Kada ga pak Židovi pitaju za znamenje da to smije činiti, Isus im govori za njih začuđujuću riječ: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« I jer Židovi pokazuju nerazumijevanje za te riječi, apostol tumači da je on to govorio o hramu svoga tijela i dodaje: „Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče“.
Mi znamo da je i Antun Grahovar doživio da je razoreno njegovo tijelo, da je Hram Božji u kojem je on živio, ubijen, ali znamo i da se Božje riječi ostvaruju i vjerujemo da će i njega, i tijelo mu i dušu, uskrsnuti te će tako njegov Hram biti ponovno podignut.
Vjerujemo Isusu. On ne vara. On je pravedan sudac, on nagrađuje vjernost i ljubav, a odbacuje one koji u srcu i u svojim djelima nose mržnju. Ubijanje jest najgori oblik mržnje jer je to izražena i u djelo provedena želja da se uništi onaj koga se mrzi, da taj više ne postoji. Međutim u Bogu sve živi i nije moguće uništiti ono što je Božje. Bog ne dopušta da se gazi dostojanstvo ni kojeg čovjeka a da on ne spasi onoga nad kojim se čini nepravda.
Htio bih vam priopćiti, dragi moji vjernici, da sam odlučio da ćemo pokrenuti kauzu za proglašenje blaženima i svetima 25 naša svećenika mučenika, među kojima je i Antun Grahovar. Od 1935. godine kad je u Glini ubijen Janko Vedrina pa do 1990., kad je u Sisku ubijen Antun Grahovar. U tih 55 godina stradala su 25 svećenika i 1 bogoslov, i to samo zato jer su bili katolički svećenici i bogoslov. Odium fidei – mržnja na vjeru dovoljan je razlog da se takve mučenike proglasi blaženima i svetima. Nadamo se da će taj proces napredovati, kao što napreduje i proces za beatifikaciju brata Bonifacija Ivana Pavletića koji je umro prije točno 125 godina, i to iz ljubavi prema bližnjima, od bolesti koju je dobio jer se zarazio dvoreći bolesnike u Rimu. Od naših svećenika mučenika dva su ubijena od četnika, dva od ustaša i ostali, njih 21 0d partizana. Neki stalno ponavljaju kako je taj njihov rat i njihova vlast bila narodna i kako je narod bio zadovoljan, no kad se pogleda koliko su svećenika pobili, tad se prisjećamo rečenice bl. Alojzija Stepinca s montiranog suda, koju je uputio vlastima i sucima: „Pobili ste previše svećenika, narod vam to nikada neće zaboraviti.“
Ali krv mučenika oduvijek je bila sjeme kršćanstva. To znači da je progon i ubijanje kršćana, od našeg svetog Kvirina na dalje do Antuna Grahovara, rađao poput sjemena još više kršćana. Jer to je najveće svjedočanstvo koje privlači: kad drugi vide koliko je Krist značio mučenicima, naime da su se radije odrekli svojega života nego njega, tada i sami zažele biti dionici te milosti i prihvaćaju vjeru u Krista.
Neka i nama naš svećenik mučenik Antun, koji je ubijen prije 32 godine, bude nadahnuće ustrajnosti u vjeri, žrtve za Krista i primjer hrabroga pastira koji se ne boji „dati i život svoj za svoje ovce“ (Iv 10,11).
Gospodin nas sve po žrtvi i ljubavi našeg brata svećenika Tončija blagoslovio i podario nam hrabrost vjere, žar ljubavi i ustrajnost u nasljedovanju Krista.
Amen.