Homilija na 100. obljetnici djelovanja sestara milosrdnica u Sisku

Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 100. obljetnici djelovanja sestara milosrdnica u Sisku

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 3. listopada 2026.

Drage sestre milosrdnice, na čelu s vašom generalnom majkom s. Jelenom Ikić, provincijalnom poglavaricom s. Benediktom Kunić, sisačkom predstojnicom s. Paulom Puzjak, draga braćo i sestre!

Sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog – nakon što su u Zagreb došle na poziv nadbiskupa Jurja Haulika 1945., – u Sisak dolaze 1926. godine. Kupljena je trošna kuća koju su sestre temeljito obnovile, a pored samostana sestre su sagradile novu zgradu koja im je služila za školu. Već god. 1926. sestre su dobile dozvolu da otvore žensku stručnu školu, dječje zabavište, domaćinsku školu i školu za učenje glasovira.

Od 1930. godine sestre su držale internat za djevojke koje su u Sisku pohađale srednju školu. Ratne 1943. godine vojska je zauzela veći dio sestarske škole, a po svršetku rata sestrama je bilo zabranjeno baviti se školskom djelatnošću, dok je zgrada škole nacionalizirana tako da sestre ostaju bez prihoda.

Tu je otvoren Dječji dom Vrbina, ustanova koja je uživala oduzetu imovinu sestrama, bez ikakve naknade. Ta je ustanova ostala smještena u toj zgradi do potresa 2020., da bi se tek godinu kasnije odrekle te sestarske zgrade koja je bila oteta sestrama. Sestre nakon što su tu zgradu dobile natrag u posjed poklonile Sisačkoj biskupiji. Mi nastojimo na više načina i na više adresa kucati i moliti da se obnovi ova lijepa velika zgrada u Tomislavovoj 16 koja je bila desetljećima tzv. Dom Vrbina, a radi useljenja Katoličke osnovne škole u Sisku, koja je otvorena privremeno na adresi Šetalište V. Nazora 4. No, moram vam izraziti svoju žalost što nam nitko ne želi pomoći niti riješiti obnovu te u potresu teško stradale zgrade koja nam je neophodno potrebna. Ipak nećemo odustati kucati i tražiti način kako da se ta zgrada ponovno stavi u funkciju. Samo kada bi državna vlast za otetu imovinu vratila onaj iznos koji su sestre mogle dobiti da su tu zgradu iznajmile, od toga bi se mogla većim dijelom i obnoviti oštećena zgrada i staviti u funkciju škole.

Prvo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata sestre su pomagale u župi Uzvišenja sv. Križa, a od 1951. do 1977. radile su u sisačkoj bolnici. Od 1977. do 1994. sestre su primale djecu na čuvanje.

Od svoga dolaska u Sisak sestre milosrdnice su orguljašice i voditeljice crkvenog pjevanja. Danas u zajednici djeluju četiri sestre, s. Mihaela Lažeta, sakristanka u katedrali, s. Paula Puzjak, kućna poglavarica i orguljašica u crkvi, s. Hijacinta Matanović, vjeroučiteljica u sisačkoj gimnaziji i s. Matea Faltak, ravnateljica dječjeg vrtića Svete Marije Magdalene u Selima.

Kada smo prije deset godina slavili 90. godišnjicu djelovanja sestara u Sisku, izrazio sam želju kako bih volio da do stote obljetnice sisačka zajednica ima više sestara. „Danas kada Bogu zahvaljujemo za prisutnost sestara milosrdnica u Sisku, a za koje bih ja rekao da kao i druge ženske zajednice koje djeluju u našoj Biskupiji, daju dušu i ljepotu sisačkoj Crkvi, molimo osobito za duhovna zvanja i odaziv djevojaka u redovništvo da bude budućnosti ovog crkvenog reda i da one mogu provoditi svoju karizmu, a to je odgoj te pomaganje djeci i mladima“.

Čitanja koja smo čuli govore nam o Božjem kraljevstvu.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije (Iz 61,1-2a.10-11) govori o Mesiji i njegovom poslanju. Duh Gospodnji šalje Pomazanika Gospodnjeg da navješćuje evanđelje siromasima, da iscijeli srca slomljena, da zarobljenicima proglasi slobodu i sužnjima oslobođenje, da proglasi godinu milosti Gospodnje.

Nositelji Božjeg mesijanskog kraljevstva imaju isto poslanje. I naše sestre Milosrdnice su snagom Božjeg Duha prije svega svojim djelovanjem donosile i donose siromasima radosnu vijest ozdravljenja i oslobođenja. Njihovo je djelovanje zapravo vrijeme Božje milosti: one su u Zagrebu, i ovdje u Sisku, bile promicateljice školstva i obrazovanja, njegovanja i odgoja djece i poučavanja mladeži, radnice u zdravstvu i služiteljice evanđelja u župnim zajednicama. U konkretnoj našoj katedralnoj župi Uzvišenja Sv. Križa od početka, dakle već punih sto godina sestre Milosrdnice vode pjevanje, sviranje i imaju brigu za crkvu.

Zahvalni smo danas na tom daru sestara.

Mogli bismo reći sa svetim Franjom – čiju 800. godišnjicu smrti upravo spominjemo – Bog nam je dao sestre, kao što je on rekao: „Bog mi je dao braću.“ Ako sam prije deset godina molio Boga da bude za 10 godina više sestara, onda me je Gospodin uslišio jer tada su bile tri a danas su četiri sestre milosrdnice u Sisku.

U Prvoj poslanici sv. Pavao Korinćanima piše kako je Bog izabrao lude svijeta da posrami mudre, i slabe da posrami jake… Zar to nije njegova stalna logika? Gospodin i nas danas zove, a “tko se hvali u Gospodinu neka se hvali“ (1 Kor 1,26-31; 2,1-2). Kao nekad Apostol tako danas i mi nismo pozvani navješćivati Evanđelje uzvišenom besjedom ili mudrošću ovoga svijeta nego trebamo naviještati Krista i to raspetoga koji je postao ludost za nas da sve ljude spasi.

Kad tako gledamo poslanje koje imaju Kristovi učenici, tada možemo reći da su i naše sestre u ovih sto godina tako naviještale Krista – ne svojom mudrošću ni mudrošću ovoga svijeta nego samo Kristovom ljubavlju, koja je iznad svega ljudskoga i koja jedina spašava.

Sam Gospodin o tome govori kada na Gori izriče svojih osam blaženstava (Mt 5,1-12a): blaženi siromašni, blaženi ožalošćeni, krotki, žedni i gladni pravednosti, milosrdni, čisti srcem i progonjeni zbog pravednosti. O, kako je tu Gospodin okrenuo sve ljudske vrijednosti! No, tko se pouzdaje u svoje zemaljske snage, u svoju ljestvicu vrijednosti i zanemaruje Kristova blaženstva, riskira da promovira samo sebe, a to je prolazno i nedovoljno za Kraljevstvo nebesko!

Možemo reći da su naše sestre Milosrdnice – živjele i žive upravo blaženstvo milosrdnosti: tko je drugima milosrdan on će zadobiti milosrđe. A pred Bogom nitko se ne može hvaliti, osim – kako veli Apostol – „hvalit ću se svojim slabostima, jer kad sam slab onda sam jak.“ Zapravo jak je Krist u meni, dok sam ja samo glinena posuda, slab za bilo koje veliko djelo, no sposoban nositi najveće blago ovoga svijeta – samoga Gospodina koji po nama može doći svakom čovjeku.

To je naša zadaća: donositi Krista!

Molimo Ga da uvijek hodi s nama te ga možemo svuda kamo dolazimo, u sve susrete i svim ljudima koje susrećemo, donositi i darivati.

Zato neka je velika hvala našim sestrama Milosrdnicama!
Hvala vam, drage sestre, za vaše velikodušno svjedočanstvo, za vašu skromnost, za vašu žrtvu koju prinosite Bogu za sve nas, osobito za naše najmanje, djecu u vrtiću i školi, za brigu za crkvu, za ponizno služenje i za veliko svjedočanstvo ljubavi u malim stvarima!

Neka vam Gospodin udijeli svoj blagoslov te i dalje ovdje djelovale i pronosile našim Siskom i našom Biskupijom Kristovu prisutnost i pozivale sve da njemu služe. Amen.

Pin It on Pinterest