Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na đakonskom ređenju Frana Kovačevića
Glina, crkva sv. Ivana Napomuka, 10. listopada 2026.
Čitanja: Dj 6,1-7a: Izabraše sedam muževa punih Duha Svetoga…; Ef 4,1-7.11-13: Za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova; Lk 10,1-9: Žetva je velika, a radnika malo…
Dragi Fran, dragi Franovi roditelji i članovi obitelji Kovačević, dragi poglavari Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu koje predstavljaju vicerektor Josip Đurin i duhovnik Ivan Grbešić, dragi glinski župniče Saša Jozić, draga braćo svećenici, đakoni, bogoslovi, sjemeništarci, draga braćo i sestre, poštovani g. gradonačelniče!
Lijep je ovo dan, ova listopadska subotu i za Glinu i za našu Sisačku biskupiju. Naime, Božjom milošću naša mjesna Crkva dobiva jednog novog đakona na putu prema svećeništvu, Frana.
Kao u prve godine života Crkve, tako i danas mi se molimo za taj dar Božje milosti, zazivamo Duha Svetoga i zagovor svih svetih, kucamo na vrata srca BD Marije, Kraljice krunice i iskreno molimo Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju.
Čuli smo kako to opisuju biblijska čitanja.
U prvoj Crkvi apostoli su navješćivali Evanđelje te je sve više ljudi željelo upoznati Isusov nauk i primiti sakramente inicijacije, tako da oni nisu više stizali na sve poslove koji su se od njih tražili, a to je prije svega bila briga za siromašne, bolesne, udovice i osamljene. Zato su se apostoli obratili mnoštvu učenika i zamolili su ih da između sebe pronađu kandidate za pomoć apostola. Tako su bila izabrana sedmorica muževa – Djela apostolska ih opisuju kao „muževe pune Duha Svetoga“ – a apostoli su nakon molitve na njih položili ruke i tako ih pridružili svojoj službi. To je izvještaj svjedočanstvo o postavljanju prvih đakona u Crkvi.
Što je to značilo da su se među kandidatima našli upravo oni muževi koji su bili „puni Duha Svetoga“? Duh Sveti čudesno je zahvatio apostole nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća te su u molitvi, zajedno s Marijom Isusovom Majkom, po izljevu Duha Svetoga zadobili čudesnu snagu kojom su mogli svjedočiti za Krista. Biti pun Duha Svetoga znači upravo to: imati u srcu žar prema Isusu, ljubiti ga i željeti svim silama njega navijestiti svemu svijetu. No, za to nisu bili svi osposobljeni. Apostoli su prvi svjedoci jer oni su vidjeli Isusa i s njim prolazili Galilejom i Judejom, slušali njegove govore, gledali čudesa koja je činio kad je liječio bolesne i hranio gladne, oni su sudjelovali u njegovoj pashalnoj žrtvi, doživjeli njegovu optužbu, raspeće i smrt te bili svjedoci Kristova uskrsnuća.
Ipak, da bi sve to razumjeli i da bi bili sposobni to iskustvo prenositi drugima, trebao im je dar odozgo, pomoć neba, prisutnost Duha Svetoga kojega je Isus obećao da će primiti nakon što on ode Ocu. Govorio im je da će im Duh govoriti o svemu što je on činio, da će on dovršiti njegovo poslanje, da je Duh Sveti Duh istine, koji posvećuje u istini, koji daje vatru i žar da ono što su upoznali o njemu produbi i pronikne ne vlastitom snagom intelekta i ljudske mudrosti nego samim božanskim svjetlom i snagom. Za Duha Isus je govorio da će on biti branitelj, onaj koji će njegove učenike voditi u istini – nasuprot laži koje će im nuditi svijet i Zli.
Otvorenost Duhu Svetome od čovjeka čini posudu, posudu za prenošenje istine o Kristu. Premda je ta posuda glinena (2Kor 4,7), ona može nositi veliko blago, samoga Boga. To je Pavlova slika za sve nas kršćane koji ne donosimo Božje svjetlo ljudima po vlastitoj pameti ni po svojim malim silama, nego snagom samog Boga koji je sebe stavio u naše ruke. Doista, biti pun Duha Svetoga znači upravo to: preuzeti rizik da u našoj nesavršenosti nosimo savršenstvo Božjeg života i to predajemo drugim ljudima koji su željni čuti poruku o Božjem Kraljevstvu.
Duh Sveti je u Bibliji često opisivan kao vatra i kao Božja sila koji je zahvaćao ljude, a to je bilo uvijek u molitvi. Zato se i za našeg đakona traži da bude čovjek molitve. Duh će Sveti danas sići po našim molitvama i po svetom sakramentu reda, koji se daje po polaganju ruku apostolskih, ali održavati će se samo ukoliko ćeš Ti, dragi Fran, ustrajati zajedno s braćom i sestrama, ali i sam pojedinačno – u molitvi, a to znači u prisutnosti Božjoj, u neprestanoj povezanosti s Bogom. Tu povezanost pak treba shvaćati u poniznosti, to nije nikada razlog naše uznositosti, nego kao Marija, u poniznosti biti u školi molitve, u školi Duha, biti s Bogom neprestano!
Baš je znakovito da je ova podjela sakramenta reda đakonata u listopadu, Marijinom mjesecu, mjesecu svete krunice. Znamo da je blagdan Marije, Kraljice krunice ustanovljen nakon velike pobjede kršćana u obrani svoje vjere u Lepantu 1571. Papa Pio V. pozvao je tada sav kršćanski svijet da svi mole molitvu krunice da kršćanska vojska obrani kršćanski svijet koji je napala osmanlijska vojska. I nakon što je veličanstvena pobjeda izvojevana papa je proglasio ovaj blagdan, 7. listopada najprije blagdanom pobjede, odnosno blagdanom Kraljice svete krunice.
I nama se boriti. Ne više oružjem u obrani naših krajeva od napadača s Istoka, ali u duhovnom boju od napasti i navala ovoga svijeta, od tendencija radikalnog sekularizma koji želi uništiti i osobu, i obitelj, i vjeru i budućnost… Čime se boriti, kako pobijediti u tom teškom boju? Sveti Pavao Pavao nabraja šest ključnih dijelova duhovne opreme koja nam je potrebna (Ef 6, 10–18): pojas: opasivanje bedara istinom; oklop: oblačenje oklopa pravednosti; obuća: noge obuvene u spremnost za evanđelje mira; štit: uzimanje štita vjere (kojim se gase goruće strijele Zloga); kaciga spasenja; mač Duha, to jest Riječ Božja.
To su naša sredstva borbe, naše oružje s kojim pobjeđujemo Zloga.
A primjer nam daje BD Marija koja je prva pobijedila zlo i Zloga, o čemu govori Otkrivenje gdje Žena pobjeđuje zmaja – a ta Žena je Marija i Crkv.
Kad Apostol u Poslanici Efežanima nabraja različite službe koje Duh Božji daje vjernicima, tada veli da su sve te službe dane „za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“. Ni jedno poslanje ni djelovanje u Crkvi ne smije biti takvo da razbija jedinstvo i dovodi do podjela. Pravo djelo služenja je za izgrađivanje jedinstva Tijela Kristova. I samo onaj koji drugima služi i tko izgrađuje Crkvu, a ne razara ju, poslanik je Božji.
Ove godine slavimo 800. godišnjicu smrti sv. Franje Asiškoga. On je divan primjer kako se služi Crkvi, izgrađuje zajedništvo i u poniznosti doprinosi jedinstvu vjernika. On je čuo nutarnji glas: „Franjo, popravi moju crkvu.“ Pomislio je da mora popraviti ruševnu crkvicu svetoga Damjana, no Bog ga je slao da popravlja zajednicu Crkve katoličke, da svojim zalaganjem, svojim redom i svetošću doprinosi jedinstvu Crkve.
Gospodin u Evanđelju (Lk 10,1-9) poziva učenike: „Žetva je velika a radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju.“ Osim tvrdnje da je veliko polje rada a poslanika malo, te da za to treba moliti Gospodina, Isus upozorava apostole da trebaju biti kao janjci među vukovima – što znači blagi, nenasilni, puni razumijevanja, spremni da dobrotom pobjeđuju zlo; nadalje, govori im da se ne pouzdaju u materijalna dobra, da ne nose nikakva blaga sa sobom već da svima donose mir, navješćujući da se približilo Kraljevstvo Božje.
Blizina Božjeg Kraljevstva je najvažniji sadržaj apostolskog navještaja. U ovom svijetu dolaskom Krista sada postoji i drugi svijet, koji ne prolazi, koji se ne oslanja na silu, koji je oslonjen sav na Boga. Kao da postoje dva paralelna svijeta: Božji i protubožji. U ovom se drugom neprestano nalazimo, ali mi smo dužni navješćivati i izgrađivati Božji svijet.
Ta su dva svijeta u sukobu i pitamo se, koji će pobijediti. Krist nam je sam odgovorio: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33).
Ako želimo biti na strani Kristove pobjede, najsigurnija nam je zaštita Marija, Majka Isusova. Ona je naša majka pobjede, ona je sjala uvijek u našoj hrvatskoj povijesti kao utočište i naša Kraljica, Majka i Tješiteljica. S Marijom i mi pobjeđujemo.
Zato se rado utecimo njoj u zaštitu! Majko i Kraljice naša, čuvaj i štiti Crkvu, zajednicu svoga Sina, moli za nas i svojim primjerom uvedi nas na put poniznog služenja Kristu i Crkvi. Ti si uvijek bila neznatna, ponizna i nenametljiva. Učini da i mi, učenici Tvoga Sina, nasljedujemo Tvoj put, a Gospodin Isus neka nas vodi po onim službenicima koje je obdario svojim milostima. Tako Te molimo, Presveta Bogorodice, čuvaj našeg đakona Frana, po Tvojoj molitvi i zaštiti neka hrabro ali ponizno slijedi Tvoj primjer i donosi Krista svima kojima je poslan. Papa Lav XIV. piše u e.MH:
„Djevica Marija ne samo da nas uči vidjeti nevidljivo Božje djelo, već usmjerava naš pogled i »na točke loma čovječanstva, ondje gdje svijet postaje iskrivljen, u opreci između poniznih i moćnih, siromašnih i bogatih, sitih i gladnih«, odgajajući nas »da usvojimo drukčije stajalište kako bismo svijet gledali odozdo, očima onih koji pate, a ne iz perspektive velikih; kako bismo povijest gledali pogledom malenih, a ne iz perspektive moćnika; kako bismo tumačili povijesne događaje s gledišta udovice, siročeta, stranca, ranjenog djeteta, prognanika, bjegunca«. Tako Djevica postaje »pjesnikinja i proročica otkupljenja« jer s njezinih usana izvire »najsnažniji i najnapredniji hvalospjev koji je ikada izrečen – Magnificat; Ona je ta koja objavljuje preobražavajući naum kršćanske ekonomije, povijesni i društveni ishod koji i danas iz kršćanstva crpi svoje podrijetlo i svoju snagu«
Istom vjerom koju je imala Marija, postanimo graditelji nade u svijetu, dijeleći ono što jesmo i što imamo, kako bi među nama rasla Isusova prisutnost i poprimilo oblik njegovo Kraljevstvo. U poniznoj svagdašnjoj vjernosti, i doba umjetne inteligencije može postati prijelaz u kojemu Duh daje da u našemu životu sazrije civilizacija ljubavi: Gospodin i dalje čini sve novo i svakom dobu pruža priliku da u svjetlu utjelovljenja postane dijelom povijesti spasenja. Povjeravam tu čežnju Majci Kristovoj, ženi hvalospjeva Magnificat, da ona prati naše korake u sadašnjosti, koja se mijenja i u svakome od nas očuva povjerenje u evanđelje, kako bismo mogli svjedočiti ljepotu veličanstvenoga čovještva u kojemu prebiva Bog.“ (Magnifica humanitas, 244-245). Amen.